Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

15.

Idi

Osjećam kako mi polako izmiče tlo pod nogama, definitivno je ovo vrijeme promjena, da li na bolje ili na gore ne mogu odlučiti, ali kad sam sa Dinom osjećam kao da je sve stalo i da je sve na pravom mjestu. Moje emocije nisu uzburkane, osim s njim i onim što mi radi. Ne zanimam se za ostatak svijeta, za roditelje niti posao, apsolutno samo za njega osjećam.

Volim ga i to mi je dovoljno.

Kad nisam s njim osjećam sve posljedice toga što smo zajedno, sve me boli. Situacija sa porodicom guši me, a ni na poslu nije idealno. Stid koji osjećam zbog Mahira dovodi do toga da ga danima izbjegavam u širokom luku, međutim on se potrudio da kolege saznaju šta se desilo, da li namjerno ili slučajno ne znam, ali govorkanja su stizala i do mojih ušiju.

Kroz razgovor sa tatom shvatila sam da je i do njega došla informacija o Dininom nasrtaju na Mahira. Moj dobri tata trudio se mirno podnositi novo nastalu situaciju, ali znala sam kako mu nije lako proći našom čaršijom, gdje svi znaju tko je Tomo Handžić.

Tu prokletu noć, kako sam uopšte i pomislila da je ono dobar plan i sad sam kao taoc tamo gdje sam se najbolje osjećala od kad je Dino bio otišao. Volim svoj posao i dobra sam u njemu, ali nije u cilju biti samo dobar u poslu i u oprezu sa kolegama, a sad osjećam kako me ogovaranja stižu i okružuju gdje god krenem.

Predala sam za specijalizaciju u Francuskoj, odobrili su mi je kako sam i očekivala, ali imam uvodna predavanja za strane doktore, uskoro moram i tu odluku donijeti. Jesam li Dinu spremna sad ostaviti kada smo se konačno ujedinili. Ako odem da li će me čekati? Sasvim je izvjesno da on ne može ići, jer njegov službeni telefon već danima zvoni kao lud.

Nervozan je, ali tako sladak kad se dere na arapskom. Žalost da odustanem pogađa me kao uragan, jer tolike godine sam učila i trudila se, svega se u životu odrekla, odrekla za školu i posao. Pitam se da li bi to tako bilo da je Dino ostao u Sarajevu? Možda bi do sada bila udata za njega i imala djecu, možda bih upisala neki lakši fakultet, možda ne bih nikako išla na fakultet. Misli mi se roje u glavi kao pčele radilice. Tko bi još izdvojio vrijeme za učenje pored Dine? Te slatke misli mi izazivaju osmijeh, ta moguća odluka, a svaka je pozitivna i ne povlači za sobom tako teško breme na leđa.

Telefon mi danima gori od poziva i poruka. Lajla je neumorna u svojoj namjeri da me 'Urazumi', kako sama kaže. Bila sam pristojna s njom i prešutila sam Dini pozive, ali ne mogu da vjerujem da je toliko protiv mene, protiv nas. Zar nam ne želi sreću? Ona, koja je toliko toga prošla. Nije moje da sudim, ali zaista sam očekivala od nje puno više razumijevanja. Valjda je uvijek tako u životu od koga očekuješ najviše, zapravo dobiješ najmanje.

Tata nas je prihvatio! Tata! Strašni Tomo je prihvatio Dinu i Nur, a od njega sam očekivala najviše otpora. Ne znam sad ni kako se postaviti prema Lajli, ne osjećam da će odustati od toga da nas razdvoji, a opet vidjela je koliko smo odlučni ili da kažem Dino koliko je odlučan. Zaista se pokazao puno bolje od mene na suočavanju. Nisam cmizdravica, jaka sam i odlučna, ali Dino je pomjerio nešto svojim povratkom i sad sam bespomoćna i tražim utjehu u njemu. Tražim njegovu zaštitu, puštam ga da se brine o meni, da me razmazi kao dijete.

Mama. Mama je posebna priča, iako sam dobila od nje topao zagrljaj i trun razumijevanja ipak je svakodnevno zvala da me podsjeti o datumu mog polaska u Francusku. Kao da ja ne znam kada je to, drži mi beskonačne govore o odgovornosti koju preuzimam s tim što sam sa Dinom. Brine se, znam, ali nikako ne mogu da shvatim da ljudi koji su toliko toga prošli sa voljenom osobom i toliko toga dali da bi bili s njom su tako naporni, zaista istinski naporni. Nemam druge riječi za to. Imam osjećaj kao da je moj život jedina tema o kojoj se treba raspravljati, kao da mi i samoj nije dovoljno teško i bez njihovih silnih poziva.