Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

17.

Ljubav može sve

Tata!
Ta četiri jednostavna slova za nekog su samo slova, a za mene su trenutno sve. Moja podrška, moj oslonac, moj tata. Posmatram njegove tamne oči, jednako pretpostavljam zacakljene kao i moje pijane, kako me posmatraju suosjećajno dok već treću noć za redom točimo alkohol u naša tijela. Poluspuštenih kapaka zavaljen u fotelju naspram njegove gledam i sve što vidim je podrška i razumijevanje.

Nije se bunio kada sam pozvao Zorana da nam se pridruži, nije ni prstom mrdnuo ni kada sam uzaludno pozivao njezin broj sa nadom da joj čujem glas i nije me niti jednog trena pokušao spriječiti da joj pošaljem još samo onu jedno poruku nakon stotinu i pete. Jer, to je Tomo Handžić, moj tata.

Čovjek širokog shvaćanja, sa bolom u očima i ogromnom ljubavi u grudima, posmatrao me kako patim i utapam se u alkoholu, dajući mi podršku svojim prisustvom.

Vadim jednu crvenu novčanicu i šapnem Zoranu na uho šta da naruči od muzike, gurajući mu novac u ruke i pokazujući mu da ide prema pjevaču. Nedugo nakon toga začuju se prvi taktovi pjesme za moju ranjenu dušu. Izlijem još jednu čašu karamelne tečnosti niz grlo, pa uz tresak spustim na stol podižući ruke u vis.

Ti, ti što si dosla u život moj
ti, ti što si pjesme naljepši poj
ti, ti si mi život, ti si mi sve
zbog tebe se živi i umire.

Zoran se vratio sjedajući pored mene na susjednu fotelju, pa iskoristim priliku da se zakačim za njega grleći ga oko vrata, dok šakom druge ruke lupam o stol. Mrmljam riječi pjesme, a sve to tata preko puta nas posmatra i pijucka svoj jeger.

Ne idi više, ostani tu
djelimo život u dobru i zlu.

Ti, ti što si došla k'o sunca sjaj
ti, ti što si moga proljeća maj
ti, ti si mi život, ti si mi sve
zbog tebe se živi i umire.

„Idemo momci!" tata se primiče bliže stolu koji nas dijeli i obavještava kao da ću ga poslušati. Jebeno mi ne pada na pamet ići igdje. Gdje god da krenem to nije mjesto gdje želim biti, pa pijanom glavom odmahnem i podižem prst u vis da me se sasluša.

„Sjedi tata. Sjedi i pij!" naređujem, dok prst i dalje držim iznad svoje glave, povremeno upirući u njegova prsa. „Gledaj me Tata!" raširim obje ruke visoko da me pogleda. „Ovo sam ja bez nje!" provučem ruke kroz kosu i zažmirim kratko. „Emotivno rasulo postajem bez nje." sudarim pogled s njegovim kriveći ga, jer je dozvolio da ode. „Dino bez Nur je niko i ništa!" završim grabeći jednu od čaša sa stola, ali ne uspijem je ni podići kada mi svojim dlanom preklopi moj.

„Dosta je sine!" bijesno me reže pogledom, dajući do znanja da je stvarno dosta.

Proklet neka sam, ali samo moj Tata ima moć da se osjećam od njegovog jednog pogleda, manji od makova zrna.

„Još jedna pjesma i idemo." kažem tiho, ali opet dovoljno glasno da me čuje.

Klimne mi glavom, vrati se na svoje mjesto i skloni ruku sa moje ruke i čaše. Ne dvoumim se kada i iz nje ispijem preostalu tečnost. Puštam da mi tijelo klone nazad, da moja umorna duša stupi na scenu vukući me na dno.

Fali mi njen miris na meni, nedostaje mi zvuk njenog smijeha da me grije, nedostaje mi sve, a riječi naredne pjesme ostavljaju žigove za svaku riječ koja me pogađa...

...I kada sunce topi sve
meni bez tebe hladno je
ne dam anđela svog
nek čuva Bog
svjetlo života mog
ne dam anđela svog
nek čuva Bog
svjetlo života mog...