Oslobođena svjetlost Nur-Sejla Zvijer & Meri*ZAVRŠENA*3

13.

Neko je ljubomoran

Vraćajući se sa Bjelašnice gledam ga ispod oka, pa on likuje, nabacio je samozadovoljni kez i svira veselo prstima po volanu, dok se ja pušim. Pogledom me povuče, pa ponovo isti usmjeri na cestu i nevino sliježe ramenima.

„Ma daj Nur, pa šta sam trebao? Samo sam joj dao karticu i zahvalio se." govori mi previše veselo i stišće svoje usne da ne prasne u smijeh.

„Da naravno, samo TO!" naglasim tu riječ od dva slova, a u glavi mi šišti od ljubomornih signala „Samo što je nisi pojebao ondje na recepciji!", planem na njega povisujući svoj glas.

„Doktorice Handžić!", previše veselo me opomene, „Kakvo izražavanje!" smije se i onda me uhvati za ruku, pa nastavi, „Budalice ne budi ljubomorna, ti si ono moje nešto." pogleda me na kratko, „Uvijek si bila i nema potrebe da budeš ljubomorna na curu kojoj ni ime ne znam." Namigne mi i dalje ne skidajući onaj zadovoljni osmjeh sa lica.

„Oooo, kako samo uživaš u ovome!" Optužujem ga, ljutim se i križam ruke pod grudima kao malo dijete.

„Naravno! Konačno da nisam samo ja pomahnitali luđak u ovoj vezi." suzbija svoj smijeh, ali ne moram ga ni pogledati znam da ga sekunde dijele od navale smijeha, dok se meni mračne misli spuštaju obuzimajući mi um.

Sve je ovo slatko, prekrasan vikend na Bjelašnici, uživala sam, Dino je bio mnogo pažljiv, ali nije otklonio sve moje sumnje vezane za njega. Morat će se još truditi, ali zaista ovo nije situacija gdje se treba baciti na glavu pa što te dočeka. Vidim svjetla grada kako se približavamo i moja anksioznost je sve veća, uvlači mi se u stomak neki nemir, ruke mi počinju drhtati i imam osjećaj dok god smo u ovom gradu nikad ništa od nas. Pojest će nas čaršija.

Tužna sam zbog toga i ne znam zašto, ali mislim da bi na drugom mjestu bili sretniji i malo manje osuđivani. Da li bi? Kad bi nas i porodica prihvatila ostaje mahala, prokleta mahala! Ne mogu to ni da zamislim, pa djecu bi odgajali u ovom gradu punom predrasuda! Neka tuga pritisne mi i tako uzburkane emocije.

Djecu?! Šta je meni? Kad sam tjeskobna svakakve me misli napadaju, došla sam i do djece čak! Šta mi radi ovaj čovjek? Jedan super vikend i ja već maštam o djeci i o tome kako smo nas dvoje zauvijek sretni. Baš nisam sva svoja! Vodim mentalni razgovor sama sa sobom, nesvjesna svojih histeričnih pokreta ruku. Ali stani! O, Nur glupačo! Zaštita! Pustila sam ga samo tako, pa ja nisam normalna, možda sam već sad trudna! Grozničavo razmišljam o zadnjem menstrualnom ciklusu i plodnim danima. Zažmirim i nervozno brojim dane.

Joj, joj, joj. Zbunila sam se, ali ja to ne pratim u očaju pomislim, nemam ni razloga. Do sad! Još jače stisnem svoje oči tjerajući vrelinu slane tečnosti koja se skupljala u njima.

„Nur! Nur!" čujem kao iz daljine Dinin glas, pa otvorim oči, „Malena šta je bilo? Odjednom si sva blijeda, grizeš usnu i treseš se!" zaustavlja auto na proširenju i okreće se na svom sjedištu prema meni.

„Ne brini za porodicu, ja ću ih sve srediti, nećeš ti ni oko čega brinuti." utješno mi govori Dino, a srce mi bubnja u grudima praveći glasne šumove u mojim ušima.

Kakva te porodica spopala, nisu mi ni na kraj pameti! Imam većih briga sad! Pomislim, ali mu ipak ne dajem do znanja pravi razlog napada moje panike.

„Dobro" slabašno mu odgovorim. Mislim da je afirmativan odgovor super način da drugu stranu ušutkaš.

Dakle kad? Nastavim mentalno razmišljati pazeći da se ne odam, dok on pokreće auto i nastavi voziti u pravcu Dobrinje. Imala sam seminar, kad je bio tačno? Ne, prije seminara sam imala svoje dane... u pola mojih misli osjetim trzaj. Dino me podiže i spušta sebi u krilo.