Davno je to bilo kada sam se poslednji put sklupčao na krevetu sa ženom,te sam i zaboravio koliko ovo izgleda divno.
Šesnaest godina?
Prva djevojka?
Ne sjećam se baš.
Ali sa Adriannom na granici s blaženstvom bilo je uživanje o njezinom štreberskom znanstvenom razgovoru,i druženju kakvo nikada prije nisam iskusio. Oči joj se naglo zacakle,kao da se netom probudila,zureći ravno u mene.
Tri sata poslije ponoći.
Bio sam razočaran što sam na neki način pedalirao unatrag zbog njezine reakcije na naše poljubce. Ali kao što sam i brzo shvatio da bi nekim čudom za nju učinio dosta stvari. Ako je željela da budemo samo prijatelji,mogao sam se pretvarati. Mogao sam biti strpljiv i mogao sam joj dati na vremenu. Samo sam želio da bude pored mene. I koliko god to patetično da zvuči,uzeti ću ono što mi se trenutno pruža.
Došlo je i vrijeme da i ja u životu budem Sara.
Protegnula se lagano zatresavši rukama iznad glave dok je mumljala. Dakako,ugrabio sam priliku da joj kriomice promatram grudi dok je nosila nešto sasvim neobično za Ade. Čipkanu spavaćicu.
''Jel ti to gledaš moje blago'' rekla je otvorivši jedno oko i uhvativši me pa polako spustila svoje blijede ruke natrag na krevet.
Odmahnem glavom ali...
''Da'' kažem.
''Jesi li oduvijek bio obožavatelj cica'' upitala je cerući se.
U onome što je očito postajalo obrazac,ignorirao sam aluziju o drugim ženama,odlučivši da se ni riječju neću osvrnuti na taj tabu....za sada. Pored mene,umirila se i znao sam da je i sama osjetila kako se među nama koči isto neizgovoreno pitanje: hoće li se ovaj razgovor nastaviti?
''Žao mi je zbog onog ranije'' zastala je pogleda uperenog u moje usne.
Nasmijavši se,prošaputao sam.
''Već ti mi to rekla,najprije si se ispričala riječima i onda me otjerala iz mog vlastitog kreveta'' našalim se.
Nasmijala se i uronila lice u moj vrat. Stegnuo sam čeljust pokušavajući potisnuti svoju reakciju na ovaj svjež podsjetnik da je sad pridubljena uz mene,da me je prije nekoliko sati poljubila kao nijedna do sada,te kako postoji mogućnost da nakon ovoga učinimo isto.
Mada i ako se željela samo sklupčati i zaspati,bio bih sretan.
''Valjda ni sama ne znam,što učiniti'' priznala je.
Htio sam je pitati.
Šta je sanjala?
Odnosno kakva je bila njezina noćna mora?
Zbog čega se boji mraka?
Toliko pitanja,ali plašim se.
Plašim se da bi je svakom svojom pogrešnom reakcijom ili pitanjem mogao otjerati od sebe,a to je jedino što u ovome momentu ne želim.
''Osjećam se nekako čudno'' uzdahnuo sam.
''Sve je ionako previše komplicirano'' lampa sa noćnom stočiću tvorila je sjenku na njezinome licu i izgledala je tako prokleto prelijepo da sam se bojao da bi mogao izgubiti razum. Njezina rečenica je ispunila moje grlo poput dima,sve dok nisam pomislio da ću se u potpunosti ugušiti.
''Zar ti nije već i ovako dobro'' nasmiješim joj se,kako bi mogla pomisliti da sam siguran u sebe,možda čak i na trenutak pomisliti da mi ne treba prokleta utjeha.
''Zapravo je nevjerovatno koliko je dobro imati jednog Maxa u svome životu'' prošaputala je.
''Imala sam dojam da te uopšte nisam poznavala ali ti si taj inteligentni i brilijantni znanstvenik,s tim stvarno prekrasnim tetovažama. Radiš i više nego što treba i tako si dobar sa svojom sestrom''.
''Vjerujem da si oduvijek bio seksualan,stvarno seksualan. Mogla sam to vidjeti od prvog trenutka kada sam te ugledala'' rekla je te duboko udahnula.
''Volim provoditi vrijeme sa tobom Max,jer me učiš o stvarima o kojima nisam imala potpunu predstavu,i napravio si od mene jednu čvrstu,hrabru i samouvjerenu ženu. I to mi se dopada. Mislim da je ovo što imamo upravo sad,zapravo savršeno''.
Bio sam na samome rubu da je ponovo poljubim,te pređem rukama uz njezino tijelo kako bi pod svojim prstima osjetio toplinu njezine blijede savršene kože. Želio sam je podvući pod sebe i osjetiti je pod sobom.
Ti si jebeni idiot Maxe.
''Slažem se'' lažem.
Želim nešto u potpunosti suprotno Adrianna. Ali zašto to ne mogu imati?
Šta me koči?
I ko me zapravo koči?
Ona?
Kosa joj se malo razbrušila i nekoliko pramenova joj je padalo u malim kovrdžama oko njezina lica i niz stražnji dio vrata. Obrazi su joj se naglo zarumenjeli a tamne smeđe oči naglo zacaklile.Polako je trepnula,gledavši ravno u mene,smješkajući se.
''Lijepa si'' rekao sam primaknuvši se bliže njoj.
Ne čini to Max.
''Hvala ti'' skupila je svoj noge te slučajno nagim koljenom dotaknula moje.
Želio bih je držati budnom cijelu noć.
Želio bih joj raditi stvari koje ni sa jednom prije nisam radio.
Ali nije li seks najbolji kad si sa nekim ono...kao,cijelu vječnost? Znate ono,ona spava na našem krevetu,ja ulazim a ona se nagonski okreće prema meni. Onda uranja lice u moj vrat,dok joj rukama prelazim preko nagih leđa. A onda...
Povučem se unatrag od nje zbog svoje živopisne slike koja se odvijala u mojoj glavi i koja me mogla natjerati da učinim nešto čime bi pokvario sve ovo.
Ovo...prijateljstvo.
A onda sam shvatio u čemu zapravo stoji problem.
Je li se ona uistinu pitala da li je moj krevet bio na izvjestan način nedostupan,jesam li ja bio tip plejboja koji nikad ne dovodi djevojke kući niti u intimno svetište svoje spavaće sobe?
Hoće li oduvijek biti ovako?
Njezina neizgovorena pitanja,nesigurnost onoga što sam joj davao,a što je i meni samome bilo nešto sasvim novo i posebno. U sobi je tutnjalo samo naše tiho i usporeno disanje i na mjesečini sam mogao vidjeti da joj se ponovo nešto vrzma u glavi.
''Šta nije uredu''šapnuo sam.
''Postoje li....''oklijeva.
Ponovo.
''Postoje li još uvijek druge djevojke'' upitala je.
Povukao sam se u zapiljio u nju,zbunjen. Druge žene?
Stotinu sam puta do sada želio s njom o tome razgovarati ali njezino suptilno izbjegavanje na koncu je istrošilo moju potrebu za razjašnjavanjem. Ona je ta koja je željela izlaziti sa drugima. Nije mi vjerovala, i mislila je vjerovatno u svojoj glavi da bi trebali nastaviti izlaziti sa drugima ili sam je ja možda pogrešno shvatio?
Jer za mene,nekim čudom nije postojala ni jedna druga.
''Mislio sam da je to ono što ti želiš'' ?
Naglo se protegne te mi priđe najednom,naslonivši usne na moje. Već su mi postale tako poznate,da se stapajući sa mojima u laganom ritmu mekanih poljubaca koji su postajali sve više strastveniji,i jedan sam se grozničav trenutak zapitao kako je mogla i pomisliti da me može dijeliti sa drugom.
Ali jesam li ja uistinu bio i njen?
To je samo još jedno pitanje na koje sigurno neću dobiti odgovor.
Šta je s njom?
Nije mi željela dati svoje srce ali se u njezinim poljubcima vidjelo da je bila spremna dati mi svoje tijelo,i ako uzmem dovoljno užitka,zadržim ga u sebi,možda se mogu pretvarati da postoji nešto više.
U ovom trenutku nije bilo važno to što bi poslije mogao gorko požaliti.
Hvata me rukama poput slijepca,dok me prstima grabi i privlači bliže k sebi. Rukama prelazim po njezinim nogama te prstima klizim uz blijedo bedro. Grli me i vuče za kosu,a njezin miris mi opoji nosnice te istog trena želim uroniti u nju.
Ali ne.
Sranje.
Otrgne se ponovo od mene izvijajući se u stranu te udari ravno od zid koji je bio iza kreveta.
''Žao mi je,žao mi je'' kaže.
Ne gleda u mene.
Boji se.
''Ade'' kažem mekim umirujućim glasom.
''Adrianna'' ponovim.
Smeđe oči se zagledaju u moje dok su natopljene teškim i očajnim suzama. Nježno,ali nježno uzimam njezinu ruku te isprepletem prste sa svojima.
''Čega se bojiš'' ?