SVE DOK NAS LJUBAV NE RASTAVI (ZAVRŠENA)👰

32.Adrianna Ward

Kad sam bila mala znala sam cijelu obitelj dovoditi do ludila,jer prije bilo kojeg blagdana,velikog događaja a pogotovo ispita za školu,nisam mogla spavati danima. Nikome nije bilo jasno zašto. Moja iscrpljena majka bdjela bi nadmnom,noćima i noćima,preklinjući me neka samo odem u krevet.

''Ade'' rekla bi.

''Dušo ako odeš u krevet,Bajram će stići ranije. Vrijeme brže prolazi kada spavaš''

Ali činilo se da su meni stvari u potpunosti drugačije funkcionirale.

''Ne mogu spavati'' nisam se dala.

''Svašta mi se događa u glavi. Misli mi se ne mogu usporiti''

Brojila sam više dane do rođendana,i nekih praznika,budna i tjeskobna koračajući hodnicima naše velike kuće dok sam trebala provoditi vrijeme,odnosno spavati gore u svojoj sobi. Bila je to navika koju nikada nisam prerasla.

Ove subote nije bio ni Bajram ni prvi dan ljeta,ali odbrojavala sam sate,i svaku minutu kao da jeste.

Jer se upravo bližilo ono čega sam se najviše i prebojavala ovih poslednjih dana.

Svog odlaska sa imanja.

Sama ta pomisao bila je dovoljna da probdijem svaku predhodnu noć,budna uz prozor,brojeći ulične svijetiljke i u nadi da ću svojim okom negdje ugledati i njega.

Ali ispunio je moju želju.

Ispunio je ono što sam zatražila teška srca od njega. Izbjegavao me.

Cijelu ovu sedmicu sam pokušavala biti  hrabra,odnosno glumila sam tu prokletu hrabrost koja mi nije polazila za rukom. Nego sam bila duboko u sebi očajna i sada je to već svima na imanju bilo očigledno.

Pitala sam se da li je uopšte bilo moguće da ti se srce slama dio po dio. Bila sam sigurna da sam čula kako se jedan veći dio odlomio onog trenutka kada su ga moje oči zadnji puta vidjele. Možda je pak puklo i cijelo?

I cijeli tjedan me je boljelo,tako da sam osjećala svaku i najmanju krhotinu kako otpada sve dok se nisam pitala što to uopšte i kuca u mojim grudima.

Što je najgore od svega nisam baš mogla biti ni ljuta na njega,i moje početno moraliziranje svelo se na minimum.

Tko bi uostalom bio samnom?

Šta sam zamišljala uopšte?

Da će nas odnos potrajati?

Svakako bi kad-tad potonuo na bilo koji način. Max nije mogao biti sa osobom poput mene. Bila mu je potrebna pažnja na način na koji mu ja nisam mogla dati. Ioako sam to u dubini svoje duše znala,pa čak i svaki detalj o tome, ja sam ipak ostajala uz njega. Zašto,kvragu,zašto?

Zar nije bilo jednostavno samo otići na samome početku kada su se svari počele mrsiti u mojoj glavi?

Kada sam prvi puta osjetila leptiriće zar nisam trebala otići?

Ja sam za njega bila jedna klinka.

I osjećala sam se tako.

Život me nije mazio i nisam bila jedna od onih koji su uspjeli u životu. Ali Max je bio muškarac koji mi je dao volju za životom i istini za pravo dopalo mi se.

Svaki dodir,svaka lijepa riječ,svaki zagrljaj,svaki poljubac.

Ne želim lagati.

Ne mogu lagati.

Desilo se nešto čudno mome srcu ali sada mu se snažno moram oduprijeti.

Odjenula sam se čim se prvi nagovještaj danjeg svijetla promolio kroz moj prozor te sam sve više i više bila uvučena u neko nervozno ludilo. Poželjela sam svoj dom. Da. Sada sam najviše htjela biti tamo,i tugovati u miru.