Drvena bijela vrata bilo je jedino što vidim ispred sebe.
Zbunjen.
Ne!
Izbezumljen trenutnom situacijom koja se dogodila prije samo nekoliko trenutaka,uzburka mi svaku normalnu misao u glavi. Koji vrag se upravo desio? Bilo je to jedino pitanje koje sam mogao postaviti samome sebi.
Totalno nespretna,tek tu i tamo bi mi uputila stidljiv smiješak,no izbjegavši susreti pogled samnom. Oči tamne,prodorne,a kosa narandžasta,i zapetljana dok joj je padala do polovine leđa.
Izgleda poput onih djevojaka koje nose široke majice i trenirke po cio dan,dok na dekici u stražnjem dijelu dvorišta čitaju knjige.
Dobro sam je promotrio,kao u ostalom i svaku žensku koja se pojavljivala ispred mene. No sve one su bile čista suprotnost njoj.
Nikako nije moj tip žene.
Razvijena,brbljiva,i očito silno naivna i lišena one vještine zavođenja koju bi svaka djevojka sprovela na njezinom mjestu,da se trenutno nalazi ovdje.
Moj život je bio ispunjen znatiželjom i perverznim igricama sa ženama,i mlađima i starijima,koje su bile voljne probati svašta. Ovdje sam došao sa jednom namjerom a to je da povalim neku od ovih silnih plavuša sa ogromnim grudima,dugim nogama,i sklone zavođenju,i voljne podčinjenju.
No upravo sada,glava mi eksplodira na stotine sitnih komadića.
Vidjevši lice ove djevojke,prožeo me neobičan osjećaj,kao da sam ponovo bio doma. Nimalo nije nalikovala na ostale djevojke. Ali to mi je u isto vrijeme bila i velika odbijenica.
Trapava,povučena,stidljiva,ponekad previše jezična te izazvala je hušlus u mojoj glavi,a na to uopšte nisam navikao.
Širok blistav osmijeh,i pjegice.
Bože kada sam poslednji put susreo neku djevojku sa pjegicama?
Nikada.
Mirisala je na šampon od jabuka i vanile. Mirisala je na ženu. A ispod izbočine na njezinoj mokroj majci i smiješno tananoj jakni,mogao sam primjetiti kako joj se grudi pritišću od tkaninu. Nije sređena. Nije našminkana,niti nosila skupocjenu odjeću poput ostalih djevojaka ovdje.
Na sebi je imala plavu majicu,crnu jaknu,kratke hlačice i tenisice koje su zacijelo vidjele i bolje dane. Nije me pokušavala zadiviti. I to je prvi puta da mi se dešava.
Oklijevao sam kada mi se približila,i počela brbljati te me isto tako bacati u ogroman trans. Jenna me uvalila u ogroman problem i nisam znao kako da ga se riješim.
Potreban mi je mir.
Radim.
Uz sebe sam ponio laptop,tablet kao i dva mobilna telefona kako bi uspostavio kontakt sa svojim uposlenicima. Prokleta Jenna!
Trebao sam ostati u New Yorku te provesti ove predivne sunčane dane sa svojim omiljenim ljubavnicama. Larom i Kristy.
Podignem obrve u vis,nadajući se ovog puta da sam ispravno pogodio njihova imena.
Obje su se rado sastajale samnom na neobaveznim seksualnim seansama,a ni jednoj nije smetala spoznaja o onoj drugoj,kao ni pokojem novom komadu. No u poslednje vrijeme me pratio taj uporni osjećaj kao da stalno ponavljam jedno te isto.
Razodjeni se.
Dodiruj.
Poševi.
Poljubac za laku noć.
I onda odlazim ja ili one.
Postaje li sve skupa previše jednostavno? Ili sam se najzad umorio od neobaveznog seksa? I koji vrag sad o tome razmišljam?
Napokon krenem prema svom koferu te navlačim odjeću na sebe prije nego li djevojka narandžaste kose ne izađe iz kupatila te me ugleda nagog.Činjenica da je bila neodoljivo iskrena i duhovita,ne bi me trebala tako dramatično protresti.
Začujem kucanje na vratima,te pojurim ka njima,nadajući se da se Jenna napokon opametila i pronašla ovoj jadnoj djevojci neku sobu za smještaj.
Otvorim vrata.
Hvala Bogu!
''Dobro jesi li ti normalna'' bubnem na nju.
''Smiri se braco'' šapne tiho dok me ispod oka nestašno promatra.
''Obećala si mi da mi nećeš praviti nikakve probleme dok budemo ovdje'' povisim ton.
''A onda si mi dovela ovu jebenu luđakinju,koja ne prestaje brbljati''.
''Braco''.
''Što,braco,Jenna kunem se ako joj ne pronađeš neki smještaj,ja odlazim odavde'' kažem iskreno.
''Max''.
''Šta'' odmahnem rukom.
''Max'' ponovi moje ime te pogleda preko moga ramena.
Djevojka sa narandžastom kosom stoji iza mene,razrogačenih i uplakanih očiju.
Kvragu.
''Izvinite,nisam htjela nikome biti na smetnji'' šapnula je.
''Odmah ću otići''.
Na njoj je suha odjeća,koja me iznenadi,jer ne liči na onu djevojku koja je prije nekoliko trenutaka stojala ispred mene. Uzana kratka suknjica i majica na bretele koja izgleda čak i originalno. Progutam knedlu.
Bio sam grub zar ne?
Grabi kofer koji je još uvijek pun vode te prilazi ka nama.
''Adrianna,molim te'' uzvikne Jenna.
Adrianna?
Ona zastane te pogleda u nju.
''Hvala ti na svemu'' šapne tiho mojoj sestri.
''I vama'' osmjehne mi se zbog čega poželim lupiti pesnicom od zid. Ispao sam totalni kreten i ona mi se zahvaljuje? Šta nije uredu sa ovom djevojkom?
''Trebaš mu lupiti šamar a ne zahvaljivati mu se'' povika Jenna i po prvi puta se složijem sa njom.
''Ne'' šapne ona tiho.
''Dozvolio mi je da koristim njegovo kupatilo'' slegne ramenima te odjuri niz stepenice dok se voda proljevala za njom i pravila ponovo ogroman nered. Potisnem svoj katastrofalni ego na samo jedan trenutak.
''Pozovi je ovamo'' kažem Jenni.
''Nema šanse da će se vratiti'' kaže sestra.
''Adrianna molim te'' uzvikne Jenna za njom.
''Doći ću brzo'' povikne sa nekoliko stepenika dalje od nas.
Ipak će doći?
Duboko udahnem.
Jenna me mrzovoljno odmjeri.
''Kako ti ponekad znaš biti kreten,da to nije normalno'' reče.
''Šta'' podignem ruku u vis.
''Imam posla Jenna'' odmahnem rukom te joj zalupim vratima ispred nosa.
U 21:55, sjedim za laptopom,već okupan i spreman za spavanje. Šaljem email Emi da je obavijestim da ću raditi iz Rima,cijeli ovaj mjesec,pa je zamolim da rasporedi moje sastanke tako da se mogu odviti preko telefona ili videokonferencije. Takođe šaljem email,Lidiji,koja čisti moj dom,da je obavijestim da me cijeli ovaj mjesec neće biti u apartmanu.
Bacam pogled na sat. 22:25.
Pregledam pristiglu poštu i među ostalim stvarima nailazim prijedlog udružen pothvat s brodogradilištem na Tajvanu. Proslijedim ga Chrisu da ga pridoda predmetima koje moramo prodiskutirati.
Onda se okrećem svojim ostalim nedovršenim stvarima : Lari,Lani...Kako god.
Nekoliko puta mi je slala e-mailove danas a ja joj nisam odgovarao.
Od: Max Darwin
Predmet: Italija
Datum: 27.06.2020., 23:00
Za: Lara Steal
Oprosti što ti se nisam ranije javio. U prokletoj Italiji sam. I biti ću ovdje cijeli mjesec,htio sam da znaš.
Od: Lara Steal
Predmet: Italija
Datum: 27.06.2020., 16:55
Za: Max Darwin
Opet imanje zar ne?
Faliti ćeš mi. Nadam se da ćeš me sanjati. ;-)
Fotografija:
Zurim u njezine gole grudi koje mi ispunjavaju ekran,nasmijem se,jer je Lara već nekoliko mjeseci u šemi samnom. Zna šta želim. Znam šta ona želi.
Ogrlica,cipele,haljina,par dijamanata. Šta je to za mene?
Ona dobije poklon. Ja dobijem nju i cijelu noć,uz koju imam dopuštenje da joj radim šta hoću.
Bacam pogled na sat.
23:30.
Kvragu gdje je ona djevojka do sad?
Možda je sa Jennom? Uostalom kada se moja sestra pravi toliko dobra,zašto je nije primila u svoju sobu? Protrljam čelo te osjetim kako mi mobitel vibrira.
Poruka.
Od moje sestre.
Nadam se da ti je oprostila. Molim te nemoj je više žalostiti. Danas je čak i previše pretrpjela.
Zar Jenna misli da je ta djevojka ovdje?
Sranje!
Ako joj kažem da nije,razvalit će mi glavu,sudeći po njezinom katastrofalnom temperamentu koji je očigledno naslijedila od mene. Odgurnem se od stola te skidam dornji dio pidžame sa sebe i navlačim trenirku.
Sluškinja je već spremila odjeću u ormar tako da sam bio zadovoljan da je spremila sve onako kako sam i zatražio od nje. Po boji. Grabim jednu od svojih omiljenih pamučnih crnih majica te navlačim patike na noge i krećem u potragu za tom ludom djevojkom. Ko zna gdje je?
Spava mi se,umoran sam od leta,od posla a sada još moram ići u potragu za njom.
Silazim niz jedne stepenice te siđem na drugi sprat. Još jedne stepenice te se napokon nalazim u predvorju. Klimam glavom vrtlaru kojeg sam vidio danas da vodi brigu o cvijeću koje je ovdje godinama i o kojem se brinula moja preminula baka. Zastanem na trenutak te se okrenem ka njemu.
''Hej'' zaustavi se.
''Jesi li slučajno vidio negdje djevojku sa narandžastom kosom'' upitam zbunjeno.
On obori pogled razmišljajući te pogleda natrag u mene.
''Da,jesam gospodine,mimoišao sam se sa njom možda prije nekih pola sata'' rekao je obarajući pogled na pod.
Pola sata?
Kvragu,kuda je mogla otići?
Krenem prema izlaznim vratima.
''Gospodine'' oglasi se vrtlar.
''Da'' kažem.
''Djevojka je bolesna'' zbunjeno ga osmotrim.
''O čemu govoriš'' upitam prilazeći mu.
''Pala je u nesvijest i ima groznicu,pokušao sam je uvesti u kuću ali je uporno odbijala'' reče trljajući svoje oči.
''Zvao sam Kelly da se pobrine za nju,no ona je i nju odbila'' reče.
''Mislim da je kod jezera...barem je danas bila'' ne uspijem čuti šta mi još govori,nego zbunjen i svojom vlastitom reakcijom trčim do vrata te po dvorištu kako bi što prije stigao do jezera.
Srce mi poskakuje a dah mi je plitak.
Djevojka se razboljela.
I to mojom krivicom.
Dovraga!
Osvrćem se oko sebe,ne bi li ugledao narandžastu lepršavu kosu ali nije je bilo nigdje.Prelazim preko trotoara koji dijeli imanje od jezera te trčim njime i napokon nailazim do ogromne vode. Oči mi lete svuda po dvorištu te se napokon zaustave na jednom mjestu.
Eno je.
Ispružena na travi. Glavom naslonjena na ružičasti kofer,zuri u jezero i baca kamenčiće u njega.
Bože!
Koračam ka njoj.
''Hej...ti'' poviknem.
Ona naglo poskoči a narandžasta kosa se zatalasa oko njezinog dugog blijedolikog vrata. Obrazi su joj užasno rumeni,na što me posjeti da je vrtlar rekao da ima ogromnu temperaturu.Ona me zbunjeno promatra,te trepne nekoliko puta i to je jedino što učini.
A zatim...
Tijelo joj se opušta te kreće da pada ka tlu.No nije uspijela u tome.Pritrčim ka njoj te ju dograbim u svoje naručje. Podignem je preko ramena te drugom rukom vučem njezine stvari.
Laka je.
Previše laka.
Šta sam to kvragu učinio?
Kroz njezinu odjeću mogao sam osjetiti ogromnu toplinu koja je zračila iz nje.Pala je u jezero. Cijeli dan je u mokroj odjeći.
Spavala je.
Spavala je na travi,dok sam ja bio opušten u ogromnom apartmanu koji sam dobio.Čudnovato ali prvi put sam ušao u tu sobu koja je imala krevet na kat.
Zašto joj jednostavno nisam dozvolio da ostane?
Kakav sam ja prokletnik!
''Želim da ove stvari sve budu suve do sutra'' kažem sluškinji koja grabi kofer iz mojih ruku te prilazim liftu jer mi je mnogo lakše da dođem do sobe dok mi je u naručju bolesna djevojka.
''Donesite mi u sobu neki lijek'' poviknem a vrata lifta se zatvore.
Ispružim je na svoj dornji krevet,na što ubrzo ulazi sobarica u prostoriju.
''Skini joj tu odjeću'' kažem te joj pružam svoju majicu.
''U ovome će joj biti komotnije'' kažem te se okrećem u stranu kao neki balavac,jer sam se već dovoljno osjećao krivim.
''Gotovo'' kaže sobarica.
''Dala sam joj lijek'' reče.
''Mislim da dolazi sebi''.
''Uredu možeš ići'' dobacim joj na što ona izlazi i ostavlja mene samog sa svojom krivicom i djevojkom po imenom Adrianna.
Promeškolji se u krevetu te prekriži svoje blijedolike noge jednu preko druge na što,na samo kratak tren ugledam njezine gaćice.
Dovraga Max.
Skrenem pogled.
Ona se najednom naglo uspravi te vrisne.
''Hej'' prilazim joj ali sa strahom.
Jenna je u pravu.
Ne zaslužujem šamar.
Nego kompletne batine.
''Gdje sam'' zbunjeno šapne.
Blago se nasmiješim te sjedam na kraj kreveta na kojem je ona ispružena.
''U našoj sobi'' kažem cerući se.
Izmamim joj osmijeh.
''Kako sam dospijela ovdje'' upita te zbunjeno osmotri svoje tijelo.
''Šta...'' grabi plahtu ispod sebe te ju navlači preko svojih nogu.
''Nisam ja'' kažem iskreno.
''Sobarica je promijenila tvoju odjeću,bila je mokra...ponovo''. kažem.
Ona skrene pogled te duboko udahne.
''Ja...'' oborim pogled na pod.
''Žao mi je''
Izvinim se.
Izvinim se nekome po prvi puta u svome životu.
''Nisi ti kriv'' ova djevojka je čudo.
Podignem obrve u vis.
''Naravno da sam kriv'' kažem iskreno.
''Nisam trebao tako postupiti'' priznam.
Kriv sam,kvragu,itekako!
Ono privlačno rumenilo joj se otima preko lica,a ona se opet ugrize za svoju punu usnu. Odlutam dalje svojim mislima,dok skrećem pogled sa njezinih usnana.
''Htio si sobu za sebe,platio si je zaboga'' kaže ona smješkajući se,dok joj obrazi polako počinju da postaju blijeđi,kao i temperatura koja se vjerovatno iz trena u tren spuštala.
Piljim u nju,ali sa nadom da je neću ponovo zastrašiti.
''A da krenemo ispočetka'' široko se osmjehne te baca plahtu sa sebe i ustaje iz kreveta,stavši ravno ispred mene.
''Zdravo'' nasmije se.
''Ja sam Adrianna Ward....Ade'' prevrne očima te mi pruža svoju ruku.
Izmami mi širok osmijeh na licu i dovraga ni sam ne znam zbog čega.
''Max...Max Darwin'' široko se nasmijem te prihvatam njezin dlan.
Ona zaškilji svojim smeđim očima ka meni te utihne.
Naši dlanovi spojeni,a njezina koža hladna i meka,ali joj je stisak ruke iznenađujuće čvrst.
''Ti...'' glas joj je tih,muzikalan od neodlučnosti,a ona čudnovato trepće dok joj duge trepavice na očima trepere.
''Ti si vlasnik ovog imanja'' raširi svoje krupne oči. Dok na mome licu osmijeh ne može prestati odavati da mi je sve ovo počelo postajati jako zabavno.
Zar nije znala da sam ja vlasnik imanja?
Plah,knjiški tip.
Tako i izgleda : siromašno odjevena mršav stas skriva ispod bezoblične odjeće,a jasne zbunjene oči gledaju u moje te me zaustave u pokretu.
''Da'' napokon priznam.
''Tako mi je žao'' ponovo se izvinjava.
''Ne želim vam smetati,nisam znala...doista nisam znala'' ustaje sa kreveta dok joj se moja majica podiže iznad struka otrivajući crne pamučne gaćice,dok ona to izgleda ne može primjetiti. Skrenem pogled,jer osjećam ogromnu grižnju savjesti.
''Kuda ćeš'' upitam je cerući se.
Nemaš kuda otići.
Ona proguta knedlu te slegne ramenima.
''Na jezero'' pukne u smijeh na što joj se pridružim.
''Mogu te zamoliti nešto'' upitam prilazeći joj,no ona ustukne jedan korak unazad.
Plaši me se.
Zaustavim se na mjestu te prekrižim ruke iza svojih leđa.
''Šta god poželiš'' šapne tiho.
''Ostani ovdje...'' bubnem. Na što ona podigne obrve u vis.
Skrenem pogled bježajući od njezinog prodornog,koji gleda ravno u mene,te se pokušam izvući iz ovoga. Nakašljem se.
''Barem dok ti Jenna ne pronađe sobu'' ispravim se,ali nisam znao da li je to uistinu bilo ono što sam htio.
''Šta kažeš'' pogledam u nju.
''Cimeri'' pružim joj ruku.
Minut šutnje nadvlada.
''Cimeri'' nasmiješi se od uha do uha te izbjegne moju ruku.
I onda.
Zagrli me.
Tako lako.
Tako čudno.
Tako...nepoznato.