"Ako ti je nešto još uvijek u mislima, još uvijek je vrijedno rizika."
Elisabeth's POV
Budilnik se uporno oglašavao. Već treći put zaredom. Huh. Izgleda da ću stvarno morati ustati ako planiram stići na vrijeme. Jučerašnje kašnjenje mi se lagano počelo obijati o glavu. Kvragu. Ne znam ni kako bih mogla opisati šta se tačno desilo. Jer, zapravo nemam pojma šta se zapravo desilo.
Cijelo vrijeme dok je Drake držao predavanje moja koncentracija je bila u fokusu. Istina, Tucker me povremeno pokušao ometati svojim zavodničkim potezima, ali nije mu uspjelo. Svaki put bih mu poručila opreznim pogledom da nastavi obraćati pažnju na predavanje.
Gotovo da sam svaku Drakeovu izgovorenu riječ mogla upamtiti. Bio je tako moćan. Tako dominirajući. Tako očaravajući da je ostavljao bez daha. Naravno, u onom profesorskom smislu.
Moje divljenje nije imalo nikakve veze sa prijeđašnjim dešavanjima, već je bilo jednostavno, ono iskreno ljudsko divljenje čovjeka čovjeku. A ovaj čovjek je očigledno veoma dobro znao šta radi i bio je i više nego očigledno vraški dobar u tome. Bio je krajnje staložen. Objektivan. Gotovo da bih mogla reći i pomalo hladan. Imao je pogled nalik praznom tokom cijelog predavanja.
Valjda je to dio njegove profesije, pomislila sam. Ipak je rekao 'posao prije svega', zar ne ? Pa dobro, mogu se nositi s tim. Valjda mogu. Zapravo, mislim da će mi trebati malo vremena dok se naviknem na njegove druge strane ličnosti. Hoću reći, osim one vatrene, valjda će i druge biti poprilično zanimljive. Izborićemo se sa tim.
Pomislila sam da će mi na kraju predavanja dati neki znak, mig, bilo šta. Ali nije. Osjetila sam blago razočarenje zbog toga. Izgleda da je ozbiljno mislio sve što je rekao vezano za posao. Hmm. Samo je pokupio svoje stvari i napustio salu bez ikakvog osvrtanja. I tako. Nisam ga više vidjela.
Tucker me pitao želim li da me otprati do stana. Navodno je živio u blizini.
Nije bilo potrebno. Odbila sam ga. Već sam imala dovoljno stvari o kojima sam trebala dobro razmisliti.
Tako da sam sinoć nevoljko ušla u tamu svog novog stana, poslije tako burnog i uzbudljivog dana. Priuštila sam si dugo, opuštajuće tuširanje. Poslije sam naručila picu i u toploj dnevnoj sobi se bacila na razmišljanje o danu koji će definitivno ostati zapamćen. Pri prvom zalogaju se moj telefom oglasio. Nasmijala sam se. Naravno.
„Halo, Liz, još uvijek si živa tamo, zar ne?", majka je zabrinuto pitala. Morala sam potisnuti smijeh. Pobogu, majka mi je. Naravno da će se brinuti.
„Majko, naravno da sam živa. Ne bih vodila ovaj razgovor s tobom da je drugačije, zar ne? Ne brini, sve je u redu.", rekla sam smireno, nadajući se da sam je uvjerila.
Čula sam kako je otpuhala zabrinutost. Hah.
„Znaš, ne bi trebalo da se zezaš s majkom koja je zabrinuta. Ti to ne razumiješ. Teško mi je sad kad nisi tu. Imam osjećaj da ćeš se svakog trena pojaviti odnekud. Kaal neprestano pita za tebe. Pola svog vremena provede pored porozora, gledajući hoćeš li se pojaviti. Jako je tužan.", završila je snuždeno.
Huh. Igrala je na jako bolnu kartu. Jao. Osjećala sam blagu krivicu.
„Majko, šta da radim? Moram završiti adekvatno školovanje. Pričale smo već o tome. Vremenom ćemo se navići. Nego, pričaj, šta ima tamo? Baka?", priupitala sam brzo, pokušavši skrenuti njene misli u drugom pravcu.
***
I tako. Nastavile smo razgovor. Do kasnih noćnih sati. Našla je posao. Drago mi je zbog nje. Zaposlila se u salonu ljepote. Uvijek je bila žena koja posvećuje puno pažnje svom izgledu. Oduvijek je bila prelijepa. Dobro će joj doći poslije svega.
Baka izgleda da uživa u Kaalovom društvu. Sigurna sam da je neizmjerno ispunjena srećom. Vjerovatno će barem dijelom moći ispoljiti svu onu ljubav koju je čuvala za svog nikad rođenog sina. Imala je samo dvije kćeri. Jednu koja je bila razumna i drugu koja je bila sve, samo ne razumnna. Nažalost.
Pomogao mi je naš dugi razgovor. Skrenula sam svoje misli. Ali, to je kratko trajalo.
Premotavajući jučerašnji dan, još uvijek ležeći u krevetu, zagledana u plafon, naravno da su mi misli odlutale do njega. Pobogu, kako i ne bi.
Priredio mi je nezaboravnu dobrodošlicu. Imao je ona svoja grešna usta kojim je mogao i časne sestre natjerati da urade mnoge zabranjene stvari. Huh. Bože oprosti. Nisam mogla ovako. Nismo mogli ovako, kvragu. Morala sam razgovarati s njim.
Jučer je nakon svega djelovao hladno. Dobro. Možda je njegov uštogljeni profesionalizam u pitanju. Okej, mogla sam to razumjeti. Ali, ipak. Trebala sam ponovo vidjeti njegov neprofesionalizam na djelu. Onaj koji je ostavio u kupatilu, dan prije.
Auh. Morala sam se spremiti. Pogledala sam na sat i vidjela da je već davno prošlo devet sati. Sranje. Ponovo ću zakasniti.
Drake's POV
Huh. Nisam mogao ovako dalje. Ne. Nismo mogli ovako dalje. Jednostavno nismo. Otkad je ta žena ušla u moj život, sve se okrenulo. Sve je postalo nepodnošljivo bez njenog prisustva. Kvragu. Nisam mogao biti miran, ako je ne vidim. Ako joj ne čujem glas. A to je bilo jebeno mučenje.
Jučer sam bez ikakvog zadržavanja izjurio napolje, kao da me juri kakav crni đavo. A sve to zbog onog osjećaja koji se pojavio kad sam ugledao njene ruke spojene sa rukama onog jebuškana Dellaneya. Auh.
Nisam želio znati za taj osjećaj. Godinama sam bježao od njega. Bilo je unaprijed poznato da taj osjećaj vodi samo jednim putem. U propast. A nisam želio da idem tim putem. Bog zna da nisam.
Nije bila prisutna. Ponovo. Drugo predavanje otkako je ovdje i nije prisutna. Trebalo je da me ne zanima, zar ne? Tako sam sinoć odlučio. Trebalo je da me ne interesuje. Jebeno sam želio poštediti sebe ovih tako bespomoćnih i grozničavih osjećanja koje je izazivala u meni.
Odlučio sam. Zaboraviti sve što se desilo. Zalediti osjećaje, jer se očigledno s njihovom navalom ne mogu izboriti. Pobogu, ta žena je otvorila vrata na koja nisam nikad želio ući. I, samo tako, sve se promijenilo.
Ali, ne. Odlučio sam. Natjerati nju, da i ona zaboravi sve što se desilo. Jedino tako stvari možemo izvesti na čistac, poslije svega.
Jer, jebote, moja duša nije mogla podnijeti i samu pomisao ljigavog jebuškana i nje. I to još sa rukom u ruci.
Ovako će biti najbolje. Tada neću neprestano misliti na to s kim je, niti slično. Neću mučiti sebe takvim mislima, jer, u konačnici, nije moja i nikad joj ne bih mogao pružiti sve one stvari koje su joj mogli pružiti drugi. Oni poput Dellaneya. Izlazak u javnosti, sa spojenim rukama u zagrljaju. Kvragu.
Sklopio sam oči čvrsto. Trebao sam predah od svojih mučeničkih misli, pobogu. A predavanje je tek bilo počelo.
„Jeste li dobro, profesore ?", čuo sam pomalo zabrinuti glas Samanthe Foortlyn. Uh. Otresao sam svoje misli od sebe, nastavljajući sa predavanjem, ostavljajući Samanthino pitanje bez odgovora.
Čuo sam jedva čujno kucanje na vratima. Okrenuo glavu.
I ugledao svoju najveću trenutnu nevolju od koje sam bježao. Elisabeth Braden Prime. I to još u svom jutarnjem izdanju. Bože. Natjerala je moje srce da gotovo iskoči iz grudi i povede me za ruku prema njoj. Kvragu.
Požuda je trebala prestati. Bože. Zašto sam onda osjetio odjednom toplinu koja je buknula i udarila u plafon. Bila je prelijepa. Nije imala vjerovatno ni trunku šminke na svom savršenom licu. Bila je jednostavno najljepša žena koju sam ikad vidio.
Požuda nije prestala. Sumnjam da će ikada i prestati. Bilo je previše bolno gledati je ovako savršenu, sa blagim rumenilom na njenim obrazima. Ali, morao sam istrajati u svojoj odluci. Za oboje.
„Gđice Prime, niste ovdje ni sedam dana, a već imate dva kašnjenja zaredom. To bi moglo prerasti u veliki problem, ako vam kašnjenje ostane navika.", izrecitirao sam riječi bez trunke obzira i brige.
Čuo sam kakav je efekat izazvalo njeno prezime kod drugim studenata. Mogao sam vidjeti mnoge podignute obrve i mnoge mrke poglede.
Gledala me zbunjeno. Gotovo postiđeno, rekao bih. Međutim, morao sam odglumiti skota do kraja. Podigao sam svoje obrve, krajnje idiotski, čekajući njen odgovor. Ona me samo gledala. Pobogu, pomislio sam da će mi potrčati u zagrljaj. Onda se oglasio jebuškan.
„Dajte, profesore, Lisa je nova. Imajte malo milosti, tek joj je drugi dan.", rekao je u radosno, u nadi da bi moglo upaliti.
Molim?! Lisa?!! Zvao ju je jebenom Lisom?! Moj ubilački bijes se probudio odjednom. Ovo će biti jebeno strašno.
„Od sad, svako kašnjenje će biti kažnjeno neprisustvovanjem na nastavi. I jednim kaznenim bodom na ispitu. Osim toga, svaki ulazak na predavanje, poslije mene će biti zabranjem. Tako da gđice Prime, danas ne možete prisustvovati predavanju. Sljedeći put se potrudite stići na vrijeme." Završivši, okrenuo sam se prema masi, nastavljajući predavanje kao da se ništa nije desilo. Kao da ona nije tu.
***
Kvragu. To je boljelo. To je vraški boljelo. Ako sam se ja osjećao kao probušen metkom posred grudi, jedino sam mogao zamisliti kako je bilo njoj. Huh. Završio sam predavanje potiskujući usrano raspoloženje i produžio sam do svoje kancelarije. U jedino trenutno utočište u koje sam mogao otići.
Tek nakon što sam se tromo spustio na stolicu čuo sam otvaranje vrata. Podigao sam glavu i vidio razjarenu gđicu Prime na vratima. Kvragu, bila je tako jebeno poželjna dok je ljuta. Mogao sam osjećati slabost koju je slala u moj kurac. Jebote. Ovo pulsiranje će me uskoro ubiti.
Zatvorila je vrata, spustila svoju torbu i produžila do mjesta gdje sam sjedio. Miran. Pokušao sam ostati miran. Morao sam se natjerati da ostanem miran. Jebote.
„Šta je to bilo ?", pitala je djelujući iznervirano i povrijeđeno. Huh. Okej.
Ako sam mislio da ovo uspije, morao sam to sasjeći u korijenu. Nakašljao sam se diskretno. Pogledao je i pridigao se sa stolice.
„Gđice Prime, neću tolerisati takav ton ubuduće, zato Vas molim, upristojite se." Auh. Jebote.
Zvučao sam toliko kretenski da sam osjetio gađenje prema samome sebi. Ona se još više namrštila i odmjerila me brzo. Oblizala je nervozno svoje usne i koraknula unazad.
O moj Bože. Daj mi snage da ovo izdržim.
„Molim?!", prozborila je oprezno i jedva čujno. Kvragu. Morao sam potvrditi da sam najveći šupčina na ovoj planeti.
Klimnuo sam.
„Tako je već bolje. Izvolite gđice Prime. Još uvijek nisam čuo razlog vašeg dolaska. Dakle ?", rekao sam hladno.
Mili Bože. Gorio sam iznutra. Ona je trepnula par puta, razgledajući oko sebe kao da ne vjeruje gdje se nalazi, ni šta se zapravo dešava. Pogledala je ponovo u mene. Proučavala je dugo moje lice. Zadržao sam svoju neprobojnu odbojnu masku.
Sklopila je bolno svoje predivne oči, a ja sam osjetio kako je moje srce ispustilo gromoglasni krik. Uspio sam ga prigušiti na vrijeme, teško progutavši. Nakašljala se tiho.
„Moj rad. Došla sam da vam predam rad.", rekla je djelujući pribrano.
Otišla je do svoje torbe. Izvadila plavu fasciklu i oprezno je stavila na moj stol. Nije me više nijednom pogledala. Pokupila je svoje stvari i uputila se prema vratima, prozborivši jedno usiljeno 'doviđenja'. Oh.
Ovo je bilo prebolno. Jebemti. Ali morao sam je pustiti. Čuo sam kako su se vrata zatvorila. Taj zvuk je odjeknuo u mojoj glavi.
***
Teško sam otpuhnuo i spustio se ponovo na stolicu. Položio sam glavu među ruke, oslonivši se na stol. Pobogu. Šta se upravo desilo?! Mozak mi je ostao tup nakon njenog odlaska. Cijelog me ispraznila. Ništa. Ništa više nije bilo u meni.
Čuo sam kako se ponovo vrata otvaraju. Hitro sam podigao glavu, misleći da se vratila. Ali, u kancelariju je ušetala Samantha, svojim koketnim hodom. Ma daj, samo mi je još ovo trebalo.
„Gđice Foortlyn ?",obratio sam se profesorskim tonom.
Ona je prišla bliže i sagnula se preko mog stola, pružajući mi direktan pogled na njen dekolte. Onda je zagrizla svoju donju usnu i obratila mi se.
„Čini mi se da sam vidjela gđicu Tatinu mezimicu kako uplakana izlazi iz vaše kancelarije. Niste je valjda toliko kaznili zbog običnog zakašnjenja ?", izgovara je sporo vrteći pramen svoje kose među prstima.
Trznuo sam glavom na njene riječi. Molim?! Elisabeth je plakala. Zbog mene?! O. Moj. Bože. Šta sam to uradio?!!
*** *** *** *** ***
COMMENT/VOTE/SHARE
*** *** *** *** ***
#everyoneshouldbelieveintruelove