Pip!
Pip!
Pip!
Moje teške oči ne žele da se otvore dok pored sebe čujem neprestalnu zvrku alarma,koji mi uporno kvari san. Samo se prevrnem na drugu stranu ne razmišljajući o ustajanju jer me predhodna noć kod Garryija na večeri totalno iscrpila.
Pip!
Jedan zvuk. Još samo jedan jedini zvuk me podsjetio zbog čega sam trebala ustati tako rano.
Kvragu!
Moj razgovor za posao.
Skočila sam što sam brže mogla dok se ćebe omotavalo oko mojih bosih nogu,dok sam trčala do kupatila kako bi se brzinski istuširala. Bacim pogled na sat koji mi govori da kasnim već 10 prokletih minuta. I bila sam užasno ljuta na samu sebe.
Bila mi je pružena jedinstvena prilika da radim posao za koji sam se školovala.
Bila bi nečiji lični asistent.
Ali dok se brišem peširom sada pak mislim da moj posao koji sam treba dobiti pada u vodu.
Iz ormara grabim prve crne pantalone koje bi bile prikladne za takav posao i svoju omiljenu plavu košulju. Gledajući u ogledalo smatrala sam da izgledam dovoljno profesionalno pa čak i sa svojom raščupanom kosom koju pokušavam slijepiti na sve moguće načine.
Grabim crne cipele navlačeći ih na svoja stopala te zaključam svoj stan i krenem u potragu za taksijem koji će me odvesti tamo gdje bi već trebala biti prije 20 minuta.
''Zadržite kusur'' osmijehnem se vozaču kojem sam bila vrlo zahvalna jer je bio brži u svojoj vožnji kako bi mi pomogao.
Zalupivši vratima automobila,te podižući svoj pogled dočeka me jedna ogromna zgrada u koju me je bilo čak sram i ući.
Znam da nisam toliko često izlazila iz svoje kuće i kada bi to radila nikada se nisam zagledala u okolinu kojom hodam već bi uvijek imala svoj određeni pravac zbog kojeg bi često žurila. A sada,noge mi podrhtavaju dok držim svoj rezime čvrsto u rukama kao da mi život zavisi od njega.
Pa i zavisio je,budimo realni.
Ako ne dobijem ovaj posao večeras ću jesti nešto naručeno uz upaljenu svijeću ispred sebe zbog isključene struje,pa možda čak ostanem i bez tuširanja za koji dan.
Udahnem i krenem prema vratima zgrade ravno hodajući,spremna i puna snage da dobijem ono i da se potrudim za nešto za čim žudim.
Vrata lifta su me odvela do kancelarije svog nadajući se budućeg šefa,ali moje oči nisu mogle vidjeti tu kancelariju,nego ogromnu gomilu prelijepih djevojka koju su izgledale kao da su sišle ravno sa modne piste.
Zbunjeno osmotrim samu sebe te vratim pogled natrag na njih dok mi one uzvraćaju čudan i podsmjehuć izraz lica. Progutam knedlu.
Nisam ja za ovoga. Odustanem!
Jesi! Povikne moja podsvijest,dok sam se borila sama sa sobom šta da uradim i da li treba da odem iz ovog mjesta ili ne.
''Sljedeći,pardon sljećeda..'' začujem muški malčice nanerviran glas.
Djevojka ispred mene imala je ogromne grudi kao i većina njih. Izgledale su kao starlete iz nekih rijalitija sa punim vještačim ustima ali su ipak u svojim rukama nosile svoj rezime,barem neke..
Ruke su mi drhtale i cupkala sam u mjestu,plašeći se za sebe jer sam znala da od ovog posla nema ništa.
Zar da moj budući šef odabere mene umjesto ovakvih djevojaka?
Moje maleno i zarumenjeno lice,i jasno zbunjene oči zaustavile su me u svakom pokretu. Moram otići odavde. Moje samopouzdanje kojeg sam imala tako mala sada je već palo na samo dno. Naglo se okrenem te krenem hodnikom i uđem na prva vrata koja stoje u blizini. Toalet.
Zurim u ogledalo ispred sebe dok mi moj odraz uzvraća pogled.
Zašto sam bila tako slomljena i bez imalo snage?
Zašto nisam kao mnoge djevojke koje se bore da ostvare svoj cilj?
Zašto sam toliko uništena da se plašim i da se bojim priznati da sam i ja stvorena za nešto?
Bože,bila sam toliko uplašena i razočarana u samu sebe,i sve se to desilo nakon što sam napustila to prokleto imanje.
Adrianna nije bila Ade sa imanja.
Počela sam se gubiti.
Počela sam gubiti povjerenje u samu sebe.
Bezvoljna, bez energije i slomljena da stvorim bilo kakav princip u svome životu.
Susretnem svoj pogled u zrcalu.
''Možeš ti to'' kažem sama sebi.
Možeš ti to!
Ponovim u sebi te zgrabim papire pa pulta i krenem natrag za ogroman red djevojka koji je stajao ispred kancelarije.
''Da li postoji neko ko je došao na razgovor za posao a da prestane jebeno zuriti u mene'' glas.
Poznati glas odzvoni mojim ušima,ali sam ga brzo izignorisala jer sam bila fokurisana samo na sebe i svoj cilj koji ću nadam se ostvariti.
''Sranje'' uzviknem te poklopim dlanom svoja usta ne gledajući u muškarca koji se upravo zapucao u mene i zbog kojeg su mi svi papiri vezani za posao poletjeli ravno ka podu.
Ne!
Ne!
Ne!
Bili su tako uredno složeni kako bi moj budući šef razumio šta želim i šta sam do sada radila. Uložila sam truda u ovo i kako sada da mu se pojavim sa ovakvim papirima?
Spuštam se u čučanj dok nekolicina djevojka u štiklama pređe preko mog rezimea gazeći ga te ostavljajući tragove prašnjavih štikli po njima!
Ne!
Ovo ne može biti istina!
Bila sam na rubu da zaplačem dok sam ih skupljala po podu što brže kako se ne bi poderali.
Ispred sebe sam samo vidjela crne lakirane cipele od muškarca zbog kojeg je došlo do ovog stanja.No,spustio se u čučanj pomogavši mi da ih pokupim sa poda.
''Žao mi je'' rekao je.
''Uredu je'' kažem tiho.
Pretjerala sam. Nije to uradio namjerno. Uzela sam papir iz njegove ruke.
''Zapravo ja se vama trebam izvinuti'' naše ruke se dotaknuše a pogledi susretoše.
Max.
Ramena su mi najednom postala jako napeta. Moje tijelo je željelo pobjeći,i moja glava mi je vrištala da idem.Ali otkucaji moga srca su mi jasno govorili da ostanem nepomična.
Crni podočnjaci obrubili su mu oči,i izgledao je kao da se danima nije brijao. Nikada ga nisam vidjela da izgleda ovako očajno i slomljeno ali razlog nisam mogla znati.
Šta radi ovdje?
Kada je stigao?
Zašto je ovdje?
Zašto mi se nije javio?
Gomila pitanja u mojoj glavi ali niti jedna jedina riječ ne može da se iskotrlja preko mojih usana baš kao i kod njega. Osjetila sam mnoge poglede na sebi. Na nama. Ali bila sam toliko jako fokusirana na njegove oči kao da su me zakovale u mjestu.
''Adrianna'' prožela me vrućina njegove ruke dok mi je pružao papir,te sam se neprimjetno trznula.
Pogledom je prelazio po meni dok sam zbunjeno stajala u mjestu crvenivši se.
''Ade ja...''
''Šta ti radiš ovdje'' naglo sam ga prekinula drhtavim glasom.
Prošao je prstima kroz svoju gustu crnu kosu.
''Ja..radim ovdje''.
On radi ovdje!
''Ali..''
''Ja sam vlasnik'' rekao je gledajući me ravno u oči.
Dakle ja sam došla ovdje da budem njegov lični asistent.
''Ti..''zbunjeno se osvrtao oko sebe dok su skoro sve oči bile uprte u nas.
Želim ga pitati zašto izgleda ovako?
Zašto izgleda ovako slomljeno?
Šta ako se nešto dogodilo njegovoj porodici?
Uplašim se.
''Jesu li tvoji svi dobro'' bubnem naglo.
Osmjehne se pokazujući svoje blistavo bijele zube.
Njegov smijeh bio je tako čudan i neobičan kao da ga mjesecima nije upotrijebljivao.
''Svi su dobro'' rekao je napokon.
Odahnem.
''Došla sam na razgovor za posao'' bubnem ne znajući šta dalje reći.
''Ali očigledno od toga nema ništa'' kažem.
''Ade''.
''Zašto mi se nisi javio da si stigao'' upitam iako možda nisam imala pravo na to.
Promatrao me nekoliko sekundi a onda napokon progovorio.
''Zbog toga što nikada nisam ni išao nigdje Adrianna''.
Trepćem.
Zatvaram oči napokon,jer znam koliko me zabolilo upravo ono što je izgovorio. Kroz glavu mi počne bubnjati krv i srce mi počne tući sve jače i jače.
Napokon ih otvaram,ali suza nema.
Znam zbog čega je odustao.
Mi ne možemo biti zajedno.
Šta sam mislila?
Da će me ženiti?
''Pa...onda je najbolje da ja odem'' drhtim.
''Ne,ne idi''.
Padam sve dublje i dublje,jer je njegova laž koju mi je izgovorio i upotrijebio budila u meni ogromnu tugu a i ljutnju.
Zašto ovo mora biti toliko bolno,zašto boli jače nego kad sam napustila njegovo imanje?
Lagao me da napušta zemlju kako ne bi bio samnom?
Zašto mi nije rekao istinu?
Zašto mi nije rekao da me ne želi?
Zar je to toliko jebeno teško?
Osjećam se kao da su mi probili pluća.
''Potreban ti je posao'' najednom govori.
Okrenem se prema njemu,a oči su mi još šire.
Prilazi mi.
A ja ustuknem za korak.
Ne želim ga.
Ne želim ga!
''Ostavi me na miru'' kažem te odjurim što sam brže mogla iz ove proklete zgrade koja je pripadala nikome drugom nego čovjeku koji mi je upravo polomio srce.