Ovo je bila prva potpuna noć koju sam provela u Maxovom naručju. Zbog nedovoljne količine kreveta,ležala sam na njemu obavijena njegovim rukama i s glavom na njegovim prsima. Mogli smo spavati bilo gdje i to mi uopšte ne bi bilo važno. Njegovo je naručje bio raj iz kojeg nikada nisam htjela izaći.
Sljedećeg jutra sam se probudila sama,ali to me nije previše iznenadilo. Prema onome što sam vidjela do sada,Max je uvijek malo spavao,a pogotovo sinoć zbog njegove povrijeđene ruke zbog koje je često morao da se budi.
No ipak sam se osjećala malčice razočarano,jer savršeni kraj iako je predhodna noć bila grozna,jutro bi bilo predivno da sam se probudila u njegovom naručju.
Skočila sam iz kreveta te navukla odjeću od sinoć na sebe,jer trenutno nismo bili u svojoj sobi nego u onoj koju je Jenna prepustila Maxu. Danas sam odlučila da porazgovaram sa njim o tome kako bih voljela da sve ovo što se dešava između nas zapravo stvori nekakav odnos. Ne nekakav. Udahnem. Željela sam biti sa njim. I znala sam da i on želi isto.
Iako će to biti novi izazov za njega u životu,bila sam spremna rizikovati i otići slomljenog srca od njega kada ne bude mogao više izdržati u odnosu samnom zbog nedostatka onoga na što je navikao. A to je sex.
Iako to neće moći ostvariti samnom. Bila bih zadovoljna kada bi barem neko vrijeme mogli biti zajedno,jer Max je prvi muškarac u mome životu koji mi je postao ovoliko blizak. Bila sam sigurna da ćemo poslije razgovora oboje pronaći neko dobro riješenje za nas.
Koračala sam po sobi u potrazi za njim ali nije ga bilo,te s toga odlučim napustiti Jenninu sobu te se uputiti hodnikom do naše stare zajedničke sobe u kojoj sam ja odsjela nakon njegovog odlaska. Srce mi je sve više i više tuptalo zbog uzbuđenja koje sam osjećala a dah mi je postajao sve kraći i kraći.
Odlazak doma se sve više i više bližio a ja sam imala ogromnu želju da ovo što ja i Max imamo ovdje da ponesemo sa sobom kući u New York. Osluškivala sam hodnikom negdje ne bi li čula njegov promukao glas ali nažalost ništa. Napokon otvorim vrata sobe.
Tu je.
Nasmiješim se dok ga promatram za kuhinjskim stolom kako doručkuje te baca pogled na svoj laptop,povremeno nešto tipkajući.
Šta da mu kažem prvo?
Šta da učinim prvo?
Da ga poljubim?
Zagrlim?
''Dobro jutro'' rekla sam umjesto toga. To je najbolje,ne obraćati mu se izravno. Valjda on bude taj koji će započeti temu na naš odnos.
Nakašljem se.
''Tu si'' rekao je podignuvši pogled. Nije se smiješio.
Zašto se ne smiješi?
''Upravo sam razmišljao da bi ti mogla preći u Jenninu sobu do kraja ovog mjeseca,zapravo do odlaska kući''.
''Šta'' ?
Poklopio je laptop.
''Ja bi ostao ovdje,jer sam poprilično navikao,a Jenna je svakako sa Sarom u sobi''.
Bila sam zbunjena. Nisam znala kako mu se ispravno obratiti. Kako s njim razgovarati. Sve se okrenulo naglavačke. I zašto me je želio postati u Jenninu sobu? Zar ne želi biti u sobi samnom?
Ali mislila sam...
''Ali zašto bih išla tamo,kada..'' gutala sam knedlu.
Moja zbunjenost me kopala u mjestu te s toga nisam mogla sastaviti jednu prokletu rečenicu. Nisam znala da li sam zapravo bila jako prokleto tužna ili pak toliko ljuta da bi sve ispred sebe porazbijala od bijesa koji je kiptao iz mene.
''Ovo je naša soba'' kažem tiho.
''Imam posla,nažalost neću moći provoditi vrijeme sa tobom,a i tebi bi odmor malo dobrodošao nakon svega od sinoć''.
Ne razumijem.
''Ali ništa se nije desilo,mislim...''.
''Ostalo je svakako još par dana do odlaska kući,ne razumijem zašto bih mijenjala sobe'' dodam još tiše.
''Da,što se tiče toga'' rekao je promatrajući me zamagljenim pogledom.
''Ja sa imanja odlazim u Njemačku zbog posla,zajedno sa jednim od svojih kolega,koji je već na putu ovamo'' reče.
Zbunjeno odmahnem glavom.
On ne ide za New Yok?
''Pa vratiti ćeš se kući '' kažem trapavo.
''Tamo sam već pronašao apartman Adrianna,planiram ostati cijelu godinu''.
Adrianna.
Srce mi se spustilo u pete. On odlazi iz države na godinu dana.
I upravo me nazvao punim imenom.
''Zašto si me nazvao tako'' šapnem blago iako to pitanje nisam htjela postaviti.
Nešto je pošlo jako,jako po zlu. Mislila sam da ćemo barem ostati prijatelji. Da ćemo provesti barem nekada vrijeme u New Yorku zajedno. Ali on...
On odlazi.
''Uvijek te zovem Adrianna'' sjedio je potpuno mirno. Nisam bila sigurna ni da li čak pomiče bilo koji mišić. Možda nije ni disao.
''Zvao si me Ade''. Trepnuo je.
To je bio jedini pokret koji je napravio.
Odmahnem glavom.
''Da li ćeš barem nekada tokom te godine posjetiti New York'' upitam.
Oh ne.
Oh,molim te Bože,ne.
Suze su mi se skupljale u očima.
''Ne'' rekao je kratko i jasno.
''Jebi ga. Ne čini to'' opsovala sam.
Iako mi to nije bila namjera. Opsovala sam. Nisam željela da ide. Kvragu sebična sam. Želim ga pored sebe.
Dovraga!
Dovraga!
Dovraga!
Na trenutak sam posmislila da me laže.
Zar nije mogao poslati nekoga da radi umjesto njega. On neće biti samo odvojen od mene,biti će odvojen i od svoje obitelji. Pričao mi je o njima. Vezan je za njih. Falit će im i oni će faliti njemu znam to!
A Jenna?
Što s njom?
Kako će provesti godinu dana bez nje? To je prokleto dug period!
Stisnula sam šake.
''Možda se nekada sretnemo,kada stignem natrag u Ameriku,šta znam'' odmahivao je glavom.
Ne!
Ne čini to kvragu.
''Jesam li ti ikada lagao ,Adrianna''?
Evo ga opet sa tim Adrianna. Dovraga. Obrisala sam nos.
''Ne''.
''Pa zašto mi onda ne vjeruješ'' odmjerio me.
''Zato što te je strah. Voliš me i to te plaši. Ali znaš što,uredu je. I ja se pomalo bojim'' bubnem zbunjeno.
Nasmijao se.
On se jebeno nasmijao.
''Ne bojim se Adrianna. Ja sam hladnokrvni gad.'' Nagnuo je glavu u stranu.
''Mislio sam da si to već shvatila do sada''.
Nije odustajao.
Zid je opet bio podignut između nas dvoje. Opet smo se vratili na sami početak. Sjedio je ukočen kao daska držeći ruke u krilu. Dok me gledao sa očima u kojima se nije naslućivala nada.
Zatvorila sam oči i duboko udahnula.
Čovjek mora postaviti granice.
Jednom sam si to već rekla. Moraš znati svoje granice. Kada je potrebno reći dosta ili odlazim.
Razmislila sam o svojim mogućnostima.
Koliko god njegov odlazak bio bolan za mene. Bila sam spremna čekati na njega,jer mi ionako ništa drugo nije preostalo. Ali on...on nije bio spreman čekati mene. I to me je boljelo.
Izgledao je tako bezosjećajno u ovome trenutku da sam molila Boga da mi da snage da barem pomislim da me laže. Jer ako je činio to,radio je to na sjajan način. Ali ako je ovo istina što upravo govori. Onda to nisam mogla podnijeti. Stoga sam još jedanput razmotrila stvari.
Nemogući smo.
Ja i on smo nemoguća karika.
Postojao odlazak ili ne,ja i on svakako ne bi mogli biti zajedno. U tome i jeste bila poenta.
On je želio nešto što mu ja nisam bila u stanju dati i to je jedna ogromna činjenica.
Duboko sam udahnula te pogledala pravo u njegove tamne oči.
''Nadam se da ćeš se dobro provesti na svome putovanju. Kako u drugu državu,pa tako i kroz životno putovanje'' Oborim pogled te ga vratim natrag na njega koji me pomno promatra.
''Samo te preklinjem jedno. Učini mi uslugu i...''zadrhtim.
''Učini mi uslugu te me izbjegaji ovih par dana koji su nam ostali da provedemo na imanju. Bilo bi dobro da te moje oči više ne vide'' šapnem tiho te okrenem svoja leđa k njemu i napustim sobu u kojoj je sve ovo između nas i počelo. Ostavši Maxa samog u njoj.
Ako je ovo bio naš oproštaj,onda mi je drago da sam ga upoznala.
Boli.
Ali vrijedilo je.
I napokon nastavak jeeej hahah. Izvinite što kasnim khm,u ljubavi sam trenutno,zapravo patim za ovim pjevačem iznad u pjesmi khmmm haha. AH MUKE,MUKE. NOOO SVEJEDNO UŽIVAJTE U NASTAVKUUU :D