Cijeli avion se tresao. To me je i probudilo iz sna. Uspaničila sam se, ali sam vidjela da svi ljudi normalno sjede i rade ono što su i radili.
''Molimo vas zavežite svoje pojaseve, naišli smo na manje turbulencije.'' začula se stjuardesa
Napravila sam kako je i rekla. Zavezala sam se i opet stavila slušalice na uši i upalila svoju trenutno najdražu pjesmu, Dodir neba, Nedeljko Bajić Baja. Ima jako lijepe riječi i zato mi se sviđa.
''Oprostite, koliko još imamo vožnje?'' ljubazno sam upitala stjuardesu koja je djelila one male paketiće kikirikija
''Još...'' pogledala je na sat i nastavila ''...malo manje od 45 minuta." osmjehnula mi se i dala onaj paketić kikirikija
Nagnula sam se na sjedalo i gledala kroz prozor. Usput sam jela kikiriki. Baš je fin. Umjereno slan, onako kako ja volim.
Pogled je bio nevjerovatan! Bio je dan pa sam mogla vidjeti sve čisto i jasno. Oblaci su izgledali kao da su meki poput... poput... neznam čega, ali izgledali su jako mekano. A tek nebo! Ružičaste boje! Prekrasno! Kao da sam u raju. Nadam se da će Raj biti takav. Zatim mi je na pamet pao Raj. Kakav je Raj? Kako izgleda? Budu li u Raju i životinje? Ima li anđela koji sviraju harfe? Pa evo kako ja zamišljam Raj.
Kad umreš dođeš na jedan oblak. Sa tvoje desne strane je Raj, a sa lijeve Pakao, i ispred tebe je jedan anđeo koji upravlja tim oblakom. On zna na koju stranu ti trebaš ići i okrene ručku za upravljanje oblaka na koju stranu treba. I oblak te odvede do velikih metalnih vrata koja se mogu otvoriti samo iskrenom molitvom. Moraš izmoliti bilo što, samo da dolazi iz tvog srca. I kad se vrata otvore hodaš po oblacima. Oni su pod. Meki i bijeli. Imaš osjećaj kao da ćeš svakog trena propasti, ali nećeš, ako vjeruješ da nećeš. Svuda naokolo letaju anđeli sa bijelim haljinama i velikim bijelim pernatim krilima. Čak ima i onih koji sviraju harfe. To su oni koji sjede kraj Boga, kraj njegovog prijestolja. I ima i životinja naravno. I normalnih ljudi bez krila. Njih se dobije nakon nekog vremena. A najbolji dio Raja kojeg ja zamišljam bi bio taj da bi ponovno vidjela svog djeda. Djeda koji je umro prije 4 godine. Ponovno bi ga vidjela, osjetila njegov miris i čula njegov glas... ponovno bi me učio i pričao mi već dobro poznate priče... nije da jedva čekam otići u Raj, ali jedva čekam vidjeti svog djeda...
Trgnula sam se iz razmišljanja kad sam začula stjuardesu, opet. Blebetala je nešto kako slijećemo, blabla, da zavežemo pojaseve, blabla. Samo to sam čula jer sam imala slušalice na ušima. Pogledala sam kroz prozor i u daljini sam mogla vidjeti pistu na koju slijećemo. Polako smo skretali u lijevu stranu da se izravnamo sa pistom. I onda je uslijedilo slijetanje. Gledala sam kroz prozor i sve više i više smo se približavali zemlji. Izgledalo je strašno. A tek osjećaj u želudcu! Fuj! Prosto osjećam onaj kikiriki kako se sad mućka meni u stomaku. Želudac mi se prekrenuo 10 puta. Grozan osjećaj! Nikad više!
I eto mene u NYC! Jeej! Uzbuđena sam!
Kad sam izasla iz aviona i aerodroma potražila sam taxi. Srećom pa sam ljepa pa mi je jedan stao nakon tri sekunde. Ušla sam unutra.
"Oprostite, nova sam ovdje, znate li možda neki apartman gdje mogu odsjesti?"
"Naravno." Rekao je i upalio taxi
Vozili smo se možda 10ak minuta i stali ispred velikog nebodera. Superior. Tako se zove. Izgleda otmjeno. Hmm, idemo vidjeti. Platila sam takistu i otišla do recepcije apartmana. Ljubazno sam upitala ima li koja slobodna soba za par dana i recepcionarka mi je dala ključ sobe 221M. Koji je to kat? 89?!
Otišla sam u dizalo i prvo sam otišla na 5. kat, od moguća 32. Lift je stao pa sam izašla. Pogledala sam broj sobe odmah do lifta. 45. Ne bih rekla da je tu. Otišla sam na 30. kat. 372. Nije ni tu. Zažmirila sam i išla na kat na koji mi stane prst. 21. Izašla sam iz lifta i broj sobe je bio 216. Hmm, tu bi mogla biti. Prošetala sam se do kraja hodnika i vidjela sobu broj 221M. Koja ironija, 21. kat i broj sobe 221.
