Chapter 12 'End of the Earth'

200 29 4
                                    

Lutala sam gradom. Cesta me vodila nikamo. Ali, nisam imala izbora. Pratila sam cestu i došla do raskrižja. Kud sad? Nešto me vuklo da skrenem desno, pa sam i skrenula. Poslušala sam glas u sebi. Čudno, inače ga ignoriram. Možda sam ga sljedila u nadi da će me odvesti do Zaca? Ne znam. Kako god, nadam se da neću završiti u nekom ponoru po ovakvom mraku.

Smračilo se. Došla sam do nekog napuštenog sela. Kuće su bile razrušene. Od nekih su ostali samo temelji, neke su obrasle travom, granjem i trnjem, a neke su začudo bile u dobrom stanju, 'ajmo reći. Cesta je prestala kod velike željezne ograde zaključane lokotom. Pogledala sam što se nalazi unutar ograde.

Imam što i vidjeti. Groblje. Jeza me uhvatila. Ovo napušteno selo, ovo groblje u meni izazivaju neki čudan osjećaj. Osjećaj samoće, tuge, usamljenosti, ali i jezivosti. Želim da je Zac tu. Da me štiti i da me brani. Da mi govori kako će sve biti u redu. Da me svojim zagrljajem i toplim tijelom ugrije. Da makne ovaj grozan osjećaj samoće.

Nisam imala izbora. Morala sam ići preko groblja. Valjda se na drugom kraju cesta nastavlja. Nadam se da se nastavlja.

Prešla sam preko ograde, jedva. Bila je visoka, gruba na dodir i na vrhovima je imala šiljke. Savršeno.

Stala sam na zid ograde i pogledala nastavljali se cesta. Groblje je bilo užasno veliko i ništa nisam mogla vidjeti. Smetala mi je njegova veličina i mrak. Opet nemam izbora. Idem preko groblja.

Skočila sam dolje. Srećom se nisam polomila. Čudno za mene. Inače sam baš spretna osoba (sarkazam).

Krenula sam polako preko groblja, pazeći kamo stajem. Najmanje sam željela stati nekome na grob pa da me progoni cijeli život. Lutala sam grobljem i napokon vidjela ogradu, što znači kraj groblja i cesta koja vodi izvan grada.

Muku sam mukom namučila da prijeđem glupu ogradu. Kao da je ova viša. Skočila sam dolje i usput zapela za jedan šiljak i fino se složila na pod. Nekako sam doskočila na nogu, ali sam ju iskrenula. Boljelo me kao sam vrag. Krasno! Glupa ograda!

Iza groblja se nije nalazila cesta. Samo jedna velika livada. Išla sam ravno livadom i došla do nečega do čega nisam vjerovala da postoji. Kraj Zemlje. Pogled je bio veličanstven. More i odsjaj neba u njemu. Sjela sam na travu i polako ispružila nogu. Još uvijek me je boljela.

Promatrala sam more. Pitam se, gdje je Zac sad? Kako je? Je li čitav, zdrav... Legla sam na travu. Tako želim da je sad sa mnom. Da ležim kraj njega. Da tako zaspemo. Želim opet imati onaj osjećaj koji imam kad je samnom. Jebemu, zavoljela sam ga...

Zac's P.O.V

Otišla je. Stvarno je otišla. Stao sam i gledao u njenom smjeru. Nije se čak ni okrenula prema meni. Ni jednom. Opa. Ovo je razočaravajuće.

Zašto smo se uopće posvađali?! Jebemu, zašto?! razmišljao sam

Cesta me dovela do raskrižja. Morao sam birati. Lijevo ili desno. Stao sam na sredinu raskrižja. Sklopio sam oči. Nešto mi je govorilo da odem lijevo. Kao da me nekakva sila vukla u lijevu stranu. Pa zašto ne? Idemo lijevo.

Pratio sam cestu. Sad to već nije cesta, nego kamenje. I to ne ono sitno, nego one kamenčuge. Molim Boga da ne upadnem, jer ako upadnem, mogao bih opet završiti u bolnici. E moj instintke, kamo me to vodiš?

Cesta, ako se to može nazvati cestom, je prestala. Spojila se sa nekom ogromnom livadom. Nisam znao kuda sad. Samo sam išao ravno. Pa ne može biti gore nego što je, zar ne?

Livada je bila stvarno velika. Imao sam osjećaj kao da sam prehodao već tri kilometra livade, ali se nisam pomaknuo s mjesta.

Nikad ne idi natrag.

To su riječi mog oca. Sjetio sam ih se kad sam pomislio da odem natrag odakle sam i došao.

"Oče, gdje si sad?! Sad kad mi trebaš najviše?! Pomozi mi, molim te!" viknuo sam iz sveg glasa, no opet me nije nitko mogao čuti.

Nikad ne ido natrag.

Opet sam se sjetio tih riječi. Ne. Ne idem natrag. Idem ravno. Negdje moram doći. Moram ,je l' da?

Hodao sam i hodao. Napokon, vidio sam kraj livade.

Molim?!? Zar je to moguće?! Kraj Zemlje?! Došao sam do kraja Zemlje? Vidio sam more. Svjetlucalo je. Prekrasan prizor. Legao sam na travu.

Instinkt me doveo do kraja Zemlje. Zanimljivo.

Anđele moj, gdje si sad?

Kelly? Čitam njene misli. Ovo su njene misli. Ja čitam misli! Mislio sam da ja to ne mogu! Da nemam moći!

Odmah sam se ustao i trčao po livadi kao muha bez glave. Trčao sam u nadi da ću je pronaći.

Misli! Tako je! Naći ću je pomoću misli! Hvala ti instinkte moj!

Kelly, anđele, tu sam! Potraži me!

Nadam se da će ovo uspjeti.

Uspjelo je! Stvarno je uspjelo! Osjećam njen miris! I vidim je! Trči prema meni! Hvala ti, oče, što si me vodio!

Trčala je prema meni i uskočila u moj zagrljaj.

"Nikad mi to više ne radi!" rekao sam joj na uho, još uvijek grleći ju

"Obećajem, anđele." šapnula mi je na uho

Legli smo zajedno na travu. Ja sam legao na leđa, a ona na bok. Bila mi je na prsima. Njena ruka se igrala sa mojim pločicama. Zaspala je na meni.

"Volim te, anđele." prošaptao sam tiho da me ne čuje

Kelly's P.O.V

I ja tebe volim, anđele moj. razmišljala sam u sebi.

Hello :) Nastavak kasni malo xd htjela sam sinoć, tj jutros ili kad vać xd poslje ponoći haha pa eto ga sada :D

Nabacite vote i komentar mišljenja <33

Try me!♕ (Zac Efron)Where stories live. Discover now