Moja Sudbina [✔]🔚

18.

Murat

"Gospodine Murat probudite se, gospodine.."

Čujem kako me netko doziva iz dubokog sna, otvorim oči i ugledam služavku Mariju, ženu mog konjušara. Ležim na leđima, a na mom ramenu Lejlina usnula glavica. Oboje kao od majke rođeni. Brzo prebacim plahtu preko nas i prostrijelim Mariju pogledom..

"Šta za Boga miloga radiš tu!?"

"Ja se izvinjavam gospodine, ali.."

"Nema ali izlazi napolje!"

"Alii.."

"Odmahh Marija."

"Gospodine problem morate doći." - Promuca okrećući glavu od nas.

"Kakav problem?"- Upitam.

"Rekli su mi samo da vas hitno probudim i pozovem. Ne znam o čemu se radi, ali je ozbiljno."

"Uredu, dolazim." -Odgovorim mrsko i ona odmah izleti iz sobe pažljivo zatvarajući vrata da ne probudi usnulo malo stvorenje na mom ramenu.

Pogledam je i moj dah zastane od prizora preda mnom. Raspršene kose, potpuno naga i tako pripijena uz mene izgledala je kao vila iz dječjih bajki. Tako čisto i nevino kao da nije sa ovoga svijeta. Posmatram njeno lice i trudim se upamtiti svaku njenu crtu kao da je gledam po prvi i posljednji put. Gledam njena ramena koja se lagano pomjeraju dok diše, rukom je mazim oko golog struka i jače stežem uz sebe posmatrajući njenu vitku nogu kako me steže oko sebe.

Ne želim je pustiti iz svog naručja, želim zaustaviti vrijeme i cijelu vječnost je gledati na svom ramenu. Ne želim napustiti ovaj krevet i svoju ženu koja je sinoć po prvi put bila tako bliska sa mnom bez ikakvog opiranja ili negodovanja. Predala mi se u potpunosti, a ni ja joj nisam ostao dužnik, volio sam je kao da samo mi postojimo. Kao da smo sami na ovom svijetu.

Ne želim, ali znam da je moram ostaviti i otići provjeriti zašto me zovu i kakav mi to problem ovoga jutra uništava život. Nježno je okrenem na jastuk pored oslobađajući svoju ruku ispod nje i naginjući se nad njom pažljivo kao majka nad tek rođenim djetetom. Tako je krhka, tako nježna i lomljiva ispod mene, jedan jači stisak bi je slomio. Nježno je ljubim sjećajući se naše prve bračne noći i njenog bezuspješnog opiranja. Tako krhkoj nije joj uspjevalo ni blago me odgurnuti ali se tako jako trudila cijelo to vrijeme. Sjetio sam se suze u njenom plavom oku i poželio da se ta noć nije desila i da je nikada nisam uzeo na takav način. Ali ne mogu to promjeniti..

Začujem blago kucanje na vratima, brzo skočim sa kreveta, nađem pantalone i navučem ih na sebe pa provjerim da li sam pokrio Lejlu. Odem do vrata i pažljivo ih otvorim, izađem na hodnik kako je ne bi probudio. Ispred nađem Mariju koja me uznemireno posmatra.

"Pa dobro nisam li ti rekao da me više ne zoveš i da ću doći."

"Oprostite gospodine, ali radnici su došli, traže vas hitno."

"Zašto Omer to ne riješi."

"Gospodine Omer nije tu."

"Nego gdje je?" -Sad se već zabrinem jer Omer nikada nije napuštao ranč bez moje dozvole. Pogotovo ne u ovako važnom poslu, on je bio moja desna ruka i glavna osoba poslije mene.

"Imali su nekih problema gospodine.."

"Kakvih problema Marija!?"

"Ne znam, ali vidim da su radnici jako uznemireni i znam samo da je hitno. Hoćete li sići?"

"Idem sačekaj me tu."- Kazem Mariji i krenem prema svojoj sobi.

Uđem u sobu, zgrabim čistu košulju sa kreveta i parče papira na kojem napišem poruku za Lejlu.