Moja Sudbina [✔]🔚

7.

Ahmed

Noć je bila jako ugodna sa laganim povjetarcem koji je donosio hladan zrak sa planina te tjerao sparinu od predhodnog dana.

"Prelijepo vrijeme za putovanje, slažete li se sa mnom gospodine Sahin." - Upitao me jedan od mojih saputnika.

"Zaista prelijepa noć za putovanje, gospodine."

"Kada je ovakva noć ja se uvijek sjetim mladosti, ahh kakva su to vremena bila" - Duboko izdahnu Sermije pored mene, stariji čovjek u kasnim četrdesetim godinama.

"Još si ti mlad Sermije, kakva prošla vremena."

"Ehh moj Mutabile druga su tad vremena bila , kad se samo sjetim kako je lijepo biti mlad i zaljubljen, a sad. Sad je sve to prošlo i od svih tih lijepih dana ostalo je samo sjećanje."

"Kako tebe zaljubljenost prošla" - Upita ga Abid, pa nastavi: "Za svo ovo vrijeme dok smo bili zajedno na ovom putovanju svojoj ženi si pisao najmanje trideset puta. Trideset puta za samo dvadesetak dana,ako to nije ljubav i zaljubljenost šta je onda."

Svi prasnuše u smijeh, a Sermijevo lice obli crvenilo, meni ga je iskreno bilo malo žao, a sa druge strane divio sam mu se ako je istina ono što je gospodin Abid rekao. Već sam zažalio što i ja nisam kao on i ne pišem tako često svojoj izabranici, zapravo ovoga puta joj nikako nisam pisao kao i uobičajeno. Nikada nisam volio pisati djevojkama pisma i slati, nekako nisam to doživljavao dovoljno dobro i u uvijek bi nešto ostajalo nedorečeno, pa ako sam ikako mogao izbjegavao sam to.

"Zezaj se ti zezaj, drugo je to." - Branio se Sermije.

"Šta je bolan drugo, jesi li joj još prije nego smo krenuli poslao pismo, a i jučer si, vala da mi je znati o čemu toliko pišete."

"Kako bolan o čemu, pa o ljubavi." - Doda stariji čovjek kraj vrata kojeg nisam poznavao, te ponovno svi prasnuše u smijeh.

"Ajde, ajde pustite čovjeka na miru, sretnik je on kad nakon toliko godina braka on i dalje voli svoju ženu i idalje imaju o čemu da pričaju. Danas je takav brak prava rijetkost."

Svi zašutiše na tren, a zatim Mutabl doda:"Sretnik je, uistinu jeste."

Nakon toga svi zašutiše svaki od njih zaokupljen svojim mislima i sigurno daleko od ove kočije i šaljivih tema. Tek po neko bi započinjao neku temu koja bi se brzo završavala, uglavnom o poslovima i cijenama na tržištu, a zatim bi se svako zatvarao u svoje misli i ponovno bi zavladala tišina među nama.

Već je bila prošla ponoć, a ja opet nisam mogao ni oka da sklopim, zadnjih dana sam imao jako loš san i gotov da nikako nisam spavao,a i kad jesam to bi bilo svega par sati na dan. Bio sam iscrpljen od posla jer sam se jako trudio da završim sav posao što je prije moguće i da se u što kraćem roku vratim kući. Ovaj posao je izuzetno bitan pa me je i to dodatno osporavalo, morao sam da pazim na svaki detalj kako bi sve ispalo baš onakvo kako su zahtijevali moji nadređeni i na kraju sam i uspio u tome.

U velikoj kočiji mojih pet slučajnih saputnika već je odavno u zemlji snova, svi osim Abida on bi po koji put digao glavu i pogledao prema prozoru u mene upućujući mi topal osmijeh, bio je zaista dobar čovjek poznavao sam ga još od djetinjstva. Imao sam sreću što sam ih sreo, svi su poslovni ljudi, većinom trgovci i bolje su društvo od nikakvog. Da ih nisam sreo putovao bi sam, a ovako umoran kakav jesam još sam na drumu po noći nikako nije dobra ideja. Mnogo je brže i zabavnije putovati u društvu, već smo bili na pola puta i inače ne bih ni obraćao toliku pažnju na to dokle smo stigli da mi se ovoga puta mi se jako žurilo kući.

Misli mi se opet vratiše na nju, moju prelijepu draganu..

Noćas je pun mjesec baš kao i one noći kad smo se prvi put poljubili, zapravo noć je ista, samo ja i ona nismo isti. Nismo zajedno kraj onog malog potoka u šumi nego razdvojeni, a ja sam trenutno daleko od nje.
Na putu prema njoj dok pun mjesec baca svoje svjetlo i obasjava mi put, kao da i on želi da joj što prije vratim. Sjetim se one noći i sjetim se zakletve koju smo tada dali, sjećam se njenih mekih usana na mojima, njene mirisne kose i tog prelijepog lica obasjanog mjesečinom. Sjećam se njenog uzdaha i pogleda u očima, njenih ruku oko moga vrata i prelijepog osmijeha koji oduzima dah.