Moja Sudbina [✔]🔚

5.

“Mogli ste nam se pridružiti na sastanku gospođice Lejla, nije bilo potrebe da čekate ispred vrata, sastanak nije bio tajan.” - Čula sam Murata kako mi arogantno prebacuje dok mi približavao dugim, sigurnim korakom.
Dođalavola vodio me je ispred vrata!
Vrištala sam u sebi okrećući se da pogledam da li su ga ostali čuli, ali oni su bili već pri dnu stepeništa na prvom spratu tako da je mala vjerovatnoća da su čuli šta je rekao. Pitam se da li su me i oni vidjeli ispred vratima dok sam prisluškivala, osramotila sam se..

“Ne bojte se, ne vjerujem da su vas ostali primjetili pred vratima.” - Dodao je kao da mi čita misli dok se zaustavljao ispred mene.
Otvori se zemljo da propadnem od sramote, dovoljno je i ti što si vidio.

Njegove tamne oči ispitivački  su gledale moje dok mu je pramen guste crne kovrdžave kose padao preko lica, rukom je maknuo kosu, a meni se srce zaustavilo od njegovog naglog pokreta. Ovo je bio prvi put da vidim Murata ovako izbliza i izgledalo mi je kao da se vrijeme usporilo dajući mi priliku da ga bolje osmotrim. Lice potamnjeno od sunca, smeđe oči sa dugim crnim trepavicama uokvirene gustim crnim obrvama iznad kojih se nalazilo visoko već pomalo izborano čelo. Pravilan nos koji savršeno odgovara njegovom obliku lica i  prelijepe pune usne... Ahh te vlažne usnice..

Brada od par dana i blagi podočnjaci ispod očiju dokazivali su da je zaista bio puno zauzet u zadnje vrijeme kako je Nana i rekla.

Bilo je nešto čudno kod njega, način na koji je stajao, njegova ramena, visina odavali su neki  autoritet i blago sam ga se plašila na neki čudan način. Imala sam osjećaj da kad bi mi naredio da uradim nešto da bi to uradila bez obzira na sve, iako to ne bih priznala nikome ali savršena figura koja je upravo stajala ispred mene koliko god lijepo izgledala imala je i neku pomalo zastrašujuću tamnu stranu i gotovo sam bila sigurna da je on jedna od onih osoba koje ni u kojem slučaju ne bi voljela da razljutim. Pored svega toga bilo je nešto i u njegovom licu nešto drugačije, sigurno je to najsavršenije muško lice koje sam vidjela u svome životu, ali to nije bilo to, mislim da su to bile njegove oči. Da, savršen par lijepo oblikovanih smeđih očiju i način na koji su me gledale, bilo je nešto posebno u tom pogledu, nešto što mi nije dalo mira. Inače muškarci nisu gledali u moje oči, iskreno gledali su u sve drugo na mome tijelu i licu, ali rijetko kad bi se njihov pogled zadržavao na mojim očima duže od par sekundi, ali ovaj čovjek nije skretao pogleda sa mojih očiju. Nikad me niko nije gledao da takav način, bilo je nešto u tom pogledu što nisam mogla objasniti, gledao me kao da vidi kroz mene, kao da mi može čitati misli. Od tog osjećaja čudno strujanje prolazilo je mojim tijelom i paraliziralo me na neko vrijeme, nisam mogla skloniti pogled sa njega, nisam se mogla pomaknuti niti govoriti samo sam ga nastavila gledati tako neko vrijeme.

Kad sam konačno skupila hrabrosti da progovorim moje srce je kucalo kao ludo i osjećala sam se kao da će svakog trena iskočiti iz grudi, a moji obrazi su postajali sve crveniji i crveniji od silne krvi koja se pumpala u njih.

“Ja.. Ja nisam slušala, samo sam htjela…” konačno sam uspjela sastaviti par riječi mucajući nakon svake.

“Da se uvjerite da vam je otac dobro.” zavrsio je moju rečenicu i hvala Bogu mislim da ne ja to ne bi uspjela, barem ne sa njegovim prodornim pogledom na sebi.

“Da, upravo tako.” - Nervozno sam se nasmiješila.

“Naravno, razumijem vas. Iskreno i ja sam pomalo zabrinut za zdravlje vašeg oca kako vidim situacija je gora nego prošli put, svi problemu u banci stvarno negativno utiču na njega. To je jako loše, nadam se da će uskoro biti bolje….”

Nisam čula šta je dalje govorio, zapravo čula sam, ali moj pogled je bio fiksiran na nešto drugo i njegove riječi bile su samo buka u mojim ušima.
Pogledaj te usne, tako pune i vlažne pitam se da li su mekane kako izgledaju. ŠTA TO GOVIRIŠ!!! Jesi li potpuno izgubila zdrav razum djevojko!! Vrištala sam sama na sebe, ali moj pogled je i dalje bio na njegovim usnama. Kako se samo lijepo pomjeraju dok priča, a tek taj osmijeh... Ahhh njegov osmijeh i taj prelijepi par blistavo bijelih zuba, oduzimaju dah.. SABERI SE! Saberi see!! NE GLEDAJ U NJEGOVE USNE, nee to je zabranjeno polje za tebe, gledaj u nešto drugo, bilo šta, gledaj ispod..
Ahh pogledaj samo taj vrat i ta velika ramena, pa te ruke čak i njegova košulja i ona izgleda neodoljivo..umm a kako tek izgleda kad je skine... NE! NE! NEE!! Bože ti mi pomozi!!!
Znaš šta? Ne gledaj ga uopšte tako je najbolje, nikako ne gledaj u njega. Gledaj u pod, u plafon, u slike na zidu.. Ah opet taj neodoljivi osmijeh, POBOGU izluđuješ me, molim te prestani, prestani pa imaj barem malo milosti. Nisam ni ja od kamena....

U tom trenutku ugledala sam našeg advokata i velikog kućnog prijatelja mojih roditelja gospodina Jildriza kako izlazi iz očevog ureda i kreće se prema nama.
Hvala ti Bože, spasio si me agonije.. Pomislila sam u sebi.

“Gospodine Murat, pa vi se ovdje ja sad baš krenuo da vas tražim. Imam nešto jako važno da razgovaram sa vama.” - Rekao je Muratu na što je on blago klimnuo glavom i konačno sklonio pogled sa mene.

“Ahh kako te je lijepo vidjeti draga moja, gotovo je nevjerovatno to kako si ti svaki put sve ljepše i ljepša kad god te vidim.” - Advokat se obraćao meni dok se približavao pa nastavio - “Kako si Lejla? Dugo te nisam vidio.”

“Jako dobro gospodine Jildriz. Hvala vam i meni je uvijek zadovoljstvo vidjeti vas. Kako ste vi? I je li vaša supruga bolje?”

“Dobro je, svi smo dobro hvala. Šta više ne znam da li si čula da se Jasmina vratila iz Francuske pa bi bilo dobro da navratiš do nas ovih dana, ona mi reče da bi imala volju da te vidi.”

Jasmina je kćerka našeg advokata, kćerka jedinica koja je zadnje dvije godine provela u Francuskoj u nekom njihovom internatu za djevojke i puno bolje se slagala sa mojim sestrama nego sa mnom, iskreno nisam baš podnosila tu curu, ali njen otac je veoma brižan čovjek kojeg poznajem od djetinjstva i jako mi je drag pa sam morala biti pristojna.

“Nisam znala da se Jasmina vratila, naravno da ću da navratim da je vidim.” - Slagala sam, čula sam od sestre da se vratila, ali nemam namjeru da odem do nje.

“Odlično, očekivat ćemo te onda uskoro.” - Blago se nasmiješio , a zatim se okrenuo prema Muratu. - “Gospodine Montegregori ova djevojka je odrasla pred mojim očima, a ja se svaki puta kad je vidim na novo divim njenoj ljepoti. Najljepša je djevojka u našem gradu, pored toga jako pristojna i lijepo odgojena također, a to je danas prava rijetkost. Slažete li se sa mnom?” - Upitao je Murata, a meni je krv ponovo jurnula u obraze od njegovog prelijepog osmijeha koji se pojavio na njegovom licu onog momenta kad su nam se oči susrele.

“Da, naravno u potpunosti se slažem sa vama. Ni ja ne mogu reći da sam ikada vidio ljepšu djevojku od Lejle, a vidio sam ih puno. Njen lijep odgoj i manire svakako ne dovodim u pitanje jer već dugo poznajem njene roditelje, vjerujem da je njihova kćerka djevojka za primjer.”

Najljepša djevojka koju sam ikada vidio! Rekao je Murat mora da se šali ili je samo želio biti pristojan i složiti se advokatom. Tom čovjeku se sigurno nudilo hiljade i hiljade žena i gotovo svaka od njih je sigurno puno ljepša od mene.

“Da, da upravo to je naša Lejla. Djevojka za primjer, nećete naći bolje na daleko, siguran sam u to. Nego gospodine Montegregori hoćemo li sići dolje sa ostalima da se poslužimo?”

“Ah rado bi vjerujete mi, ali imam još puno posla kojeg još moram završit i nemam vremena, možda drugi put.”

“Znam da se se još jutros vratili sa poslovnog putovanja i da sigurno imate puno posla i oko firme i oko ranča. Sad je vrijeme kad tamo ima najviše posla i jako sam vam zahvalan što ste odvojili svoje vrijeme i došli na sastanak, ali sad moram insistirati da ostanete na čaju barem, zato molim vas” - Advokat je uvjeravao Murata da ostane pokazujući rukom prema stepeništu.

“U redu, predpostavljam da mogu ostati još malo.” - Odgovorio je Murat.

“Idemo onda. Lejla dijete moje, čuvaj se.” - Rekao mi je advokat Jildriz tapšući me po ramenu i upućujući mi kratki zabrinjavajući pogled kojeg sam samo ja mogla primjetiti, a zatim je krenuo prema prvom spratu gdje su ih kako predpostavljam ostali već čekali.

“Gospođice Lejla” - Murat je uzeo moju ruku i utisnuo mi nježni poljubac u korijenu prstiju od kojeg sam se sva naježila od glave do pete, a moji obrazi postali još crveniji, pa kroz osmijeh dodao. - “Bilo mi je zadovoljstvo.”

“Zadovoljstvo je moje, gospodine Murat.”  - Blago sam se naklonila i krenula prema očevoj radnoj sobi.