Poglavlje 22

2K 97 1
                                    


Stefan

Slike oko mene bile su poučne, sedeo sam u čekaonici klinike za odvikavanje od narkotika. Kejdi je danas trebala da izađe, dobila je vikend bila je negde na pola svog lečenja. Ali napredovala je rekordnom brzinom. Lekar mi je rekao da je njena želja jaka i da se zato oporavlja neverovatnom brzinom, takođe mi je rekao da bi već sada mogao da je od pusti, ali da mora da završi ceo proces propisan ugovorom. Složio sam se sa njim naravno, nisam mogao da ne dođem danas po nju, obećao sam joj da ću doći povesti je na ručak, a onda je odvesti da joj pokažem mesto gde će raditi i kuću koja se gradi za nju. Marko je bio u kolima čekao nas je da izađemo iz klinike, pre nedelju dana on je otišao u Lejlinu firmu bez mog znanja i tamo sreo Ešli. Kada se vratio sa sastanka sa njom rekao mi je da je sredio izgradnju kuće, ali da je usput odradio još nešto. Zatim mi je predao presavijen papirić drhtavim rukama sam ga privukao sebi i pogledao gore u Marka, on se samo nasmešio i okrenuo se da ode. Pre nego što je izašao viknuo sam, "Hvala Marko tvoj sam dužnik." On je samo podigao palac u vis i rekao, "Iskoristiću to veruj mi."

Kada su se vrata za njim zatvorila podigao sam papir i počeo da čitam.

Danas mi je sve mnogo jasnije, žao mi je što ovo sve nisam saznala od tebe, ali razumem tvoje razloge, želim da znaš da nemam šta da ti oprostim, dugujem ti život svog sina, Stefane uz tebe sam i znaj samo da željno iščekujem dan kada ću ponovo biti u tvom naručju...

Tvoja Ešli...

Ps. Kada se sve ovo završi volela bih da sve počnemo ispočetka kako treba...

Pročitao sam njene reči više puta memorisao sam svaki zarez svako slovo, srce mi je ponovo za kucalo, imao sam nadu, dobio sam novu snagu da se borim, znam da na kraju puta stoji moja Ešli i da me čeka. Osvanuće dan kada ću ponovo biti sa njom, a kada taj dan dođe pobrinuću se za to da nikada više ne ode od mene.

Iz misli me je trgnuo glas, "Dobar dan Stefane." Podigao sam pogled i susreo Kejdin. Bila je prelepa devojka duge kose, boja lica joj se vratila, podočnjaci nestali malo je nabacila i kila, počela je da liči na normalnu devojku. Ustao sam da je pozdravim, ispružio sam joj ruku, ali umesto toga ona me je zagrlila. Iznenađen tim gestom prvo sam stAjao nepomično, a onda sam joj uzvratio zagrljaj. Nakon nekoliko sekundi zagrljaja ona se odmakla sa suznim očima me je pogledala, "Hvala ne znam kako da se zahvalim. Bez vaše pomoću ne bih bila ponovo zdrava."

Nasmejao sam se, "Nema na čemu drago mi je da sam pomogao, a sada hajdemo čeka nas Marko." Pogledao sam je i u njenim očima video sam čudan sjaj.

"Da li ja dobro vidim?" rekao sam sa osmehom na šta je ona porumenela?

"Ne znam na šta mislite?"

Nasmejao sam se i to je bio prvi iskren osmeh u ne znam koliko dugo vremena.

"Sviđa ti se Marko." Ona je pogledala u zemlju i samo rekla, "Možemo li da idemo?" a onda je krenula ka izlazu znao sam da sam u pravu. Ĉim smo seli u kola Marko je konstantno pogledavao u retrovizor iz čega sam zaključio da si i ona njemu sviđa, pročistio sam grlo i rekao, "Marko prvo nas vozi na gradilište, a onda do kluba?"

Marko me je upitno pogledao, ali nije ništa pitao samo je klimnuo glavom.

Na gradilištu srce mi je zaigralo, jer je tu bila ona. Prelepa kao boginja, nisam je video ne znam ni sam koliko dugo, jedino što sam video bile su njene slike. Ešli mi je bila okrenuta leđima, ali čim sam zakoračio na gradilište ukočila se, osetila me je pogledala je u zemlju, a onda se okrenula.

Ĉim se okrenula pogledi su nam se sreli i za mene je sve drugo prestalo da postoji, ništa nisam video ništa nije bilo bitno, u pozadini sam čuo Kejdi kako govori

Ljubav PobeđujeOù les histoires vivent. Découvrez maintenant