25

6.5K 322 55
                                    

NIKOLAS

Teodor me pozvao pre par sati govoreći mi da je Viktorija ostala bez svesti i da se nije budila od tada, malo je reći da sam se u tom trenutku osetio bespomoćnim i beskorisnim u isto vreme; tada sam sve stavio na drugo mesto, jer mi je ona bila najvažnija. Nijedan posao i ni jedan sastanak nije me mogao sprečiti da sada budem uz nju i bez mnogo razmišljanja sam otišao na aerodrom i kupio povratnu kartu.

Vikao sam na sve koji su mi se našli na putu, ali sve sam to radio iz čistog straha i zabrinutosti. Viktorijino zdravstveno stanje me brinulo već nekoliko nedelja, a ona me je prvobitno primorala na ovaj put govoreći mi da joj je dobro i da previše brinem; nisam smeo poverovati i trebao sam verovati svom instinktu koji sam davno stekao.

Naš najmlađi brat me je uveravao da je uhvatio na vreme i da se nije povredila tokom pada, ali morao je postojati razlog zbog njenog besvesnog stanja. Plašio sam se jer sam i sam bio lekar i znao sam šta je sve moglo krenuti naopako.

Utrčao sam u bolnicu, kao nikada to sada, osećao sam razne zainteresovane poglede na sebi, ali sam se samo skoncentrisao na to da dođem do njene sobe. Sve mi se činilo usporenim, kao da su svi namerno išli sporije nego uobičajeno, nedozvoljavajući mi da stignem do nje.

Otvorio sam vrata sobe i ugledao je kako leži na krevetu, bleđa nego inače i priključena na razne infuzije. Osećao sam kako mi se suze nakupljaju u očima dok sam je gledao tako bespomoćnu i ranjivu; kriveći sebe za ovo. Kada god bih joj bio potreban, nisam bio uz nju, a to sam joj uvek obećavao...

Uzeo sam njen karton u ruke pažljivo prelazeći preko podataka i obraćajući pažnju na najsitnije detalje, ali onda mi je za oko zapao jedan detalj, gledao sam u njega, a zatim bih se ponovo vraćao na njeno ime, tražeći neku grešku. Pošto je nisam video, uzeo sam službeni telefon i pozvao sve moje specijalizante u moju kancelariju, ponevši njen karton sa sobom.

Za manje od petnaest minuta svi su bili okupljeni, ne znajući zašto sam ih pozvao; a moj bes na licu nije im mogao davati nadu da je sve u redu. Neko je napravio ovu grešku i za to će odgovarati.

"Ko je od vas bio zadužen za Viktoriju Riveru?!", uzviknuo sam, a njihov strah se mogao osetiti u vazduhu.

Blek, specijalizant četvrte godine je istupio, a ja sam zatim ostale raspustio, dopuštajući im da se vrate svojim poslovima. Gledao sam u njega, ne znajući šta da mu kažem, jer ovakve greške ne smeju da se dešavaju ni studentima.

"Reci mi šta piše u kartonu i koja je sadašnja dijagnoza", rekao sam pruživši mu ga.

Uzeo je fasciklu od mene i pažljivo prelazio pogledom preko najsitnijih detalja pre nego što je progovorio.

"Pacijentkinja je žena sa dvadeset i sedam godina kojoj su policistični jajnici i drugi stadijum endometrijoze dijagnostikovani u tinejdžerskim godinama, primljena je posle padanja u nesvest izazvanog umorom, trenutno joj je nivo gvoždja u krvi snižen i količina humanog horionskog gonadotropina iznosi 3 984", rekao mi je.

"Hoćeš li mi reći šta humani horionski gonadotropin predstavlja?!",  besno sam uzviknuo.

"To je hormon koji luči enbrion."

"Hoćeš li ti meni objasniti gde si pročitao da žena sa policističnim jajnicima i endometrijozom u drugom stadijumu može biti trudna?!"

"Ali to se jasno vidi iz kartona...", prekinuo sam ga pre nego što je uspeo da završi.

"Tvoja je krivica što rezultati nisu ponovljeni!", osećao sam kako bes izlazi iz mene.

"Zapravo...ponovljeni su dva puta, a doktor Stivenson ih je potvrdio..."

Njegov srećan kraj 🔚Where stories live. Discover now