16.

7.1K 327 19
                                    

VIKTORIJA




Pogled mi je prelazio sa oca na majku, dok su oni razmenjivali poglede između sebe, a ja sam osećala nervozu u svakom delu svoga tela, čekajući da jedno od njih dvoje započne razgovor.

"Viktorija, ti si sada mlada i sposobna žena i došlo je vreme da započneš život sa nekim, tvoja majka i ja smo već duže vremena planirali da ti saopštimo to, ali u subotu nam na večeru dolazi gospodin Romano koji je odlična prilika za tebe, a taj brak bi doprineo jačanju naših kompanija", otac je prvi progovorio, a ja sam se nadala da je ovo neka vrsta šale, jer nisam mogla da verujem u ono što sam čula.

Znala sam da su moji roditelji bili spremni svašta da urade za porodičnu kompaniju, ali ovo je ipak otišlo pledaleko čak i za njih; ja nisam bila marioneta kojoj bi jednostavno mogli pronaći muža. Mnogo toga sam istrpela i preživela zbog ove porodice, ali ovo ipak nisam mogla učiniti.

Osoba pored koje bih se budila svakog jutra do kraja mog života mogla je biti izabrana samo od strane moga srca, a ne od strane roditelja željnih još većeg uspeha; koji bi sreću svoje ćerke žrtvovali radi par milijona u već milijarderskoj kompaniji.

Videvši da nisam ništa rekla, majka je nastavila očeve reči:"Gospodin Romano je svestan tvog stanja i to mu ne bi smetalo, jer si mu se jako dopala još tokom tinejdžerskih godina".

Ovo je bila kap koja je prelila čašu i ja sam morala da odreagujem.

"Ne bi mu smetalo moje stanje?!", pogledala sam majku u neverici, dok sam se trudila da potisnem suze koje su svakog časa mogle početi da se slivaju niz moje obraze.

"Viktorija, snizi ton kada razgovaraš sa mnom!", uzviknula je, dok joj se na licu ocrtavao bes:"Bolje sam te vaspitala od toga".

"Moje stanje, kako si ga sama nazvala, nije nešto što sam sama izabrala i definitivno mene ne čini teretom koga bi ste poželeli da se rešite dajući ga prvom prolazniku, izgovori to majko, ne mogu imati dece, ne mogu vam pružiti naslednika koji vam je toliko bitan", rekla sam ustajući od stola, a osećala sam kako mi se suze još više nakupljaju u očima.

"Viktorija, sedi dole, razgovor još uvek nije završen", otac me je strogo pogledao očekujući da ću ga poslušati, jer se njemu kao glavi porodice niko nije smeo usprotiviti, ali ja sam ovoga puta imala drugačije planove.

"Gospodin Romano je mlad i ugledan gospodin koji je pohađao najuglednije škole i odgajan je na isti način na koji smo i mi tebe odgajali, vas dvoje biste se odlično slagali, a pri tome imali bi doživotno partnerstvo sa njihovom kompanijom. Sama si dovoljno odrasla i zrela da shvataš koliko bi to doprinelo svima nama, moraž početi da se ponašaš u skladu sa svojim odgojem", majka je nastavila njeno izlaganje, a ja sam ih i dalje gledala u neverici.

"Ne zanimaju me nikakvi ugovori i partnerstva koja uključuju mene u neki od ugovorenih brakova, mnogo mojih odluka ste doneli sami, ali ovu nećete", čvrsto sam branila svoje stavove.

Majka je bila vidno iznervirana i besna mojim ponašanjem što se videlo po izrazu njenog lica koje je obično bilo hladno i bezizražajno.

"Sada je dosta, pružili smo ti sve u životu i ti nam ovako vraćaš?", šakom je udarila o sto, a zvuk udarca je odjeknuo trpezarijom:"Ukoliko odbiješ da učiniš ono za šta smo se tvoj otac i ja toliko trudili, možeš zaboraviti na ovu porodicu i karijeru koju si izgradila, možeš otići i započeti život negde boreći se da preživiš ili ćeš ostati ovde i postati dama za kakvu smo te odgajali, imaš dve nedelje da izneseš svoju konačnu odluku".

"Dante, zaista ne znam šta sam u životu ovoliko zgrešila da me kažnjava sa ovakvom decom, prvo Antoni, a sada i ona...", majka se okrenula ka ocu, izgledajući povređeno.

Njegov srećan kraj 🔚Where stories live. Discover now