1.

12.4K 450 24
                                    

VIKTORIJA

Slušala sam svog blizanca kako me kritikuje zbog mog iznenadnog dolaska i prekidanja njegovog sastanka, ali nisam mu posvećivala svoju pažnju.

Znala sam da sam ja kriva, ali mu to nikada ne bih priznala. Brinula sam se za njega jer nisam želela da ponovo završi povređen kao što je to bio slučaj sa njegovom prethodnom verenicom koja ga je slomila; ali sve što su moja braća videla u meni je bila hladna i bezosećajna osoba.

Izgradila sam sebi tu masku pre mnogo godina, sakrivši sve svoje brige i probleme duboko u sebi. Niko nije poznavao moju nežnu i ranjivu stranu, a iako mi je to oduzelo ljubav porodice omogućilo mi je da postanem uspešna i cenjena osoba kakva sam danas.

Izmišljala sam razne razloge da bih češće posećivala svog blizanca, ali on se nikada nije radovao mojim posetama. Od kada je Antoni zadužen za staranje o našem mlađem bratu imala sam dobar izgovor da dolazim da proverim njegov dosadašnji uspeh na fakultetu i vidim da li se promenio na bolje.

Od samog početka sam preuzimala sve poslovne sastanke i pregovore koji su se održavali u SAD-u. Nije mi bilo teško da proputujem sve te kilometre samo da bih ga na kratko videla i porazgovarala sa njim, čak i ukoliko je to značilo da će on u meni uvek videti smetnju.

Zbog porodice i mog stava nikada mi nisam rekla koliko sam ponosna na njega što je se za  sve što sada poseduje izborio sam bez podrške naših roditelja. Odluka koju je on doneo da ne želi da radi u porodičnoj korporaciji je bila jako smela i za razliku od mene on je imao hrabrosti da se bori za sebe i studira ono što želi.

Ja sa druge strane nikada nisam imala velike planove za sebe, želela sam da se završim fakultet i da se zaposlim u porodičnoj kompaniji i preuzmem posao od naših roditelja, zatim osnujem svoju porodicu i nastavim da živim jednostavnim životom. Okolnosti su bile takve da mi je vođenje kompanije išlo od ruke i znala sam da se izborim za sve slučajeve koje sam branila; onog trenutka kada su mi pre mnogo godina srušeni snovi koje sam sanjala o porodici odlučila sam da se posvetim poslu i napredivanju.

Podrška koju sam imala od svoje porodice, moj rad i trud načinili su od mene uspešnu i cenjenu mladu ženu na koju su se mnogi ugledali, ali sav taj uspeh i bogatsvo nikada me nisu činili srećnom.

"Ipak si ti ona koju ni jedan muškarac nikada nije mogao istrpeti, tako da mislim da nemaš pravo da mi daješ savete o ljubavnom životu, jer ga i sama nemaš", onog trenutka kada je ovo rekao prešao je svaku granicu moje tolerancije i strpljenja.

"Nemam vremena da se raspravljam sa tobom o tvom ljubavnom životu i sam si rekao da si dovoljno star da snosiš rizike koje sa sobom nosi jedna veza", rekla sam ustajući sa sofe i zaputivši se prema gostinjskoj sobi, ali pre nego što sam izašla okrenula sam se prema njemu i hladno mu rekla:"Moj ljubavni život i moje veze se tebe ne tiču, upozoravam te da to nije tema koju možeš započeti, jer ti nisi osoba koja zna nešto o meni".

Bolelo me je to što me je udarao gde najviše boli, ciljao je moju najslabiju tačku i ne znajući za to. Zbog svog odsustva on nikada nije saznalo šta se izdešavalo sa mnom samo par meseci nakon njegovog odlaska i nije imao pravo da mi sudi.

Nikada se nisam vezivala ni za jednog muškarca, jer verujem da ni jedan ne bi bio spreman da prihvati to da mu ne mogu pidariti potomke i iz tog razloga završavala sam veze pre nego što bi ih zaista započela.

Moja porodica mi nikada nije pružila podršku koja mi je bila potrebna, jer su moji roditelji na neki način uvideli da je to porodični problem, a ne moj. Sve što su oni u tome videli je problem što njihova kompanija neće imati naslednika, a moja osećanja im jednostavno nisu bila bitna.

Noći i utočište moje sobe su postale jedino mesto na kome bih iskazivala svoje emocije, jer noći u kojima sam najjače plakala pretvorile su se u dane u kojima sam se najviše smejala. Za mene su govorili da sam srećna jer sam u životu imala sve, ali nikada mi nisu gledali u oči. Koje su bile toliko velike, crvene, nenaspavane i natečene od plača. Sve ih je zaslepio taj lažni osmeh kojim sam prekrivala svu svoju tugu.

Zatvorivši vrata sobe iza sebe pala sam na kolena, još jednom su suze potekle niz moje obraze, jer ja nikada nisam prevazišla preko toga da nikada neću biti istinski voljena i da svoje dete nikada ne mogu držati u svojim rukama. To je bila rana na mom srcu koja nikada nije zarastala i bol koji je sa sobom nosila bio je  isti kao i prvog dana.

Pokušavala sam da suzdržim suze, ali nisam uspevala, a najviše je bolelo to što nisam imala ničiju podršku, nikada nisam želela da me neko sažaljeva, ali verujem da su to ljudi protimačili kao "hladna i bezosećajna osoba".

Najviše sam čeznula za podrškom moje braće, ali oni su u meni samo videli nekoga ko je bio samostalan i kome ljubav i podrška nikada nisu bili potrebni. Vremenom sam se odaljila od obadvojice, nisam to želela, ali to se jednostavno desilo.

Kada sam se konačno smirila i kada sam se uverila da se na mom licu ne vide znaci plakanja ustala sam i uputila se ka kuhinji jer mi je bila potrebna voda da me smiri.

Trudila sam se da se nečujno krećem po stanu jer nisam želela da upadnem u još neku raspravu. Iz dnevne sobe sam mogla čuti navijanje i smeh moje braće, nisam odolela, a da to ne pogledam. Smejali su se utakmici i zajedno su navijali dok su ispijali sokove i dok su kutije pice bile razbacane po do skoro urednom podu.

Ova slika je čak i meni izmamila osmeh, ponovo su izgradili bratski odnos koji su nekada imali i zaista sam bila srećna zbog njih. Izgleda da sam ipak donela pravu odluku time što sam Alehandra ostavila kod Antonija.

Neko vreme sam ih posmatrala, a zatim sam odlučila da se vratim u svoju sobu jer nisam želela da me primete i da im pokvarim raspoloženje. Želela sam da makar oni budu srećni kada ja to nisam mogla.

Uzela sam svoj laptop i smestila se na krevet vraćajući se slučaju na kome sam trenutno radila. Iako sam već bila spremna da zastupam svog klijenta želela sam da sve bude savršeno, jer nisam volela neizvesnost. Onog trenutka kada bih ušla u sudnicu trudila sam se da rezultat bude jasan od samog početka, jer ja nisam osoba koja prihvata poraz.

Početna slika na ekranu mi je izmamila još jedan osmeh, bila je to slika kada smo još uvek bili složna porodica, ta slika je bila ono što me je i u najtežim trenucima podsticalo da nastavim dalje uzdignute glave, ona mi je bila najveća podrška. Nastala je na dan Alehandrovog sedmog rođendana i na njoj smo svi troje imali iskrene osmehe. Tada nikada ne bih ni pomislila da će nas život odvesti na toliko različite puteve i da ćemo se toliko odaljiti.



__________________________________

Mišljenja mi pišite u komentarima. ;)

Iskreno se nadam da vas nisam razočarala. :))))))

Njegov srećan kraj 🔚Where stories live. Discover now