12.

8.6K 396 16
                                    

VIKTORIJA

Probudila sam se u urednoj bolničkoj sobi, trebalo mi je par trenutaka da primetim svog brata u uglu sobe, izgledao je izmoreno i zabrinuto, nikada ga do sada nisam videla takvog.

"Da li ti je bolje?", upitao me tiho kada je primetio da sam se osvestila.

"Jesam, izvini što sam te zabrinula", rekla sam mu pokušavajući da se ispravim u sedeći položaj, a on mi je u tome pomogao, a zatim je uzeo moju ruku u svoju i odmahnuo glavom.

"Meni je žao Viktorija, žao mi je što sam sve ove godine bio tako loš brat i što nisam bio uz tebe kada si najviše patila", rekao je, a jedna suza se slila niz njegov obraz:"Razgovarao sam sa našim roditeljima i tek sada shvatam šta sam zaista učinio".

"Znači čuo si?", duboko sam uzdahnula, jer Antoni nikada nije trebao da sazna za to.

"Viktorija, razumeću ako nikada ne budeš želela da mi oprostiš, ja sam otišao od kuće i ostavio te, pobegao sam prateći svoje snove, a da se pri tome nisam ni okrenuo za tvojim željama, nisam bio uz tebe kada sam ti bio najviše potreban", rekao je dok su se suze i dalje slivale niz njegovo lice.

"Antoni, da sam želela da saznaš znao bi, nisam želela da uništim i tvoj život, poznajući te, odustao bi od svojih želja i vratio se da budeš uz mene i da me podržavaš, a ja sam želela da makar ti budeš srećan i da se ne osvrćeš nazad, želela sam da budeš uspešan u životu", rekla sam iskreno:"Nisi ti kriv za ovo, jer krivac ne postoji, ne postoji lek i ja sam se sa time pomirila još pre mnogo godina."

On me čvrsto zagrlio i dalje plačući na mom ramenu.

"Živa sam, imam svoju karijeru, ali nikada neću moći da imam potomke i to je ono sa čime moram živeti", rekla sam uzvrativši mu zagrljaj.

"Da li ćeš mi ikada oprostiti?", upitao me.

"Već sam ti rekla da nemam šta da ti opraštam, ali ću te zamoliti da nastaviš da me gledaš kao svoju bliznakinju i da me ne sažaljevaš zbog toga, to je sve što tražim", rekla sam, a on me pogledao suznim očima.

"Obećavam Viktorija, obećavam da ću se truditi da ti nadoknadim sve ove godine", rekao je.

"Antoni, možeš li mi reći šta je sa Nikolasom?"

Videvši da on nije bio u sobi, shvatala sam da je verovatno ljut zbog onoga što sam učinila, a kako i ne bi bio?

Bolelo me to što sam ga povredila, posle svega što je učinio za mene, ali nisam mogla prihvatiti da on bude onaj koji će me lečiti, želela sam da to čuje od mene, a ne da sam donese zaključak.

"Bio je uz tebe sve ovo vreme, izašao je pre par minuta zbog hitnog slučaja", objasnio mi je moj brat brišući suze.

"Da li on zna?", upitala sam ga, a moj brat je odmahnuo glavom.

"Pošto ti nije porodica, odbili su da mu kažu, a ja sam saznao od tvog lekara", objasnio mi je, a ja sam odahnula od olakšanja.

"Antoni, sve sam uništila, izgubila sam njegovo poverenje", rekla sam osećajući kako se ovog puta suze nakupljaju u mojim očima.

"Nisi ništa uništila, jesi ga povredila, ali osoba koja je uz tvoj krevet provela noć je i dalje zabrinuta za tebe", rekao mi je.

Posle svih ovih godina osetila sam bratsku ljubav za kojom sam toliko žudela i nije bilo osude koje sam se toliko plašila. Ponašao se kao brat koga sam nekada imala i nadala sam se da će nam se makar posle ovoga odnosi makar malo poboljšati.

"Ne verujem da će mi ovo oprostiti, posle svega što je učinio za mene ja sam ga povredila", rekla sam kroz suze:"Možda je ovako i bolje jer ja nikada ne bih mogla da mu pružim ono što će jednog dana poželeti".

Njegov srećan kraj 🔚Where stories live. Discover now