Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 23.

Chapter 23. ^^ *volim ovaj broj xd*

-''Zayn, poslušaj me. Moraš ići.''- Panično ga je povukla prema vratima, no njene ruke ga nisu nimalo povukle. Sa iznerviranim pokretom se izvukao od njenog dodira. Svaki dio njegovog tijela je bio ispunjen nevjericom i šokom. Toliko puta je molio da neko izjavi da je njena smrt bila samo šala, okrutna šala, toliko puta je želio da je pored njega, da gleda njen osmijeh i smije se njenim smotanim padovima. Dovraga, toliko puta ju je zamišljao pored sebe. I, sad, kad je tu, stoji ispred njega, posmatra ga toplim smeđim očima, nagovara ga da ode... Mogao je misliti na samo ljutnju. Samo na bol koju je doživio, kad je umrla na njegovim rukama. Bol koju je još uvijek osjećao. Zašto je to napravila? Zašto mu je prvi put rekla te dvije riječ i ostavila ga već u idućom trenutku? Zar ih nije mislila? Zar nije osjećala to što je rekla?

-''Hoću odgovore. Odmah!''- Zahtijevao je.

-''Zayn-''-

-''Ništa, Zayn! Ne zanima me šta se trenutno događa. Ne zanima me ni hoću li umrijeti trenutno! Umro sam davno, prije pola godine, onog dana i trenutno hoću samo proklete odgovore! Zašto si to napravila? Znaš, ako nisi htijela biti sa mnom, nisi trebala lažirati vlastitu smrt da bi me ostav-''

-''Ne pričaj gluposti! Naravno da sam te voljela-da te još uvijek volim.''- Njen glas je na kraju postao tiši, nesiguran, krhak poput latice ruže u kasnoj jeseni. Samo da ga je čula kako se dere još jednu riječ, bi se latica otrgla i odlepršala u vjetru. Čim dalje.

-''Zašto si onda to napravila? Zašto?''- Upitao je sa skupljenim obrvama. Njegov glas je izdavao svaku trunku ljubavi i brige koju je ikad osjetio do nje. I prije nego što je dobro razmislila o svojim kretnjama, je našla svoje ruke čvrsto obavijene oko njegovog torza. Našao se zatečen. Ruke prekrivene crnom tintom su još uvijek mlahavo padale niz njegovo tijelo. I nikako nije smogao da bi ih podigao, dok ga je ona sve čvršće vukla sebi, bez namjere da ga pusti od sebe.

Zvukovi izvana više nisu dopirali. I to je moglo značiti samo jedno. Već su u kući i pretražuju je. Bilo je samo pitanje trenutka, kad će ući u kuhinju.

-''Da vas zaštitim. Nemam vremena objašnjavati. Poslušaj me. Moraš ići ili ćeš nastradati. Objasniti ću ti sve poslije. Molim te, Zayn. Samo idi.''- Još jednom je duboko udahla, dok su se dugo zadržavane suze našle na Zaynovoj majici. Drhtavo se odvojila od njega. Ponovo mu je rekla da ide, zahtijevala je. Zahtijevala je ono što joj je mozak govorio, a srce nije željelo. Nekako je vjerovalo da će uz njega biti sigurna. Glupo srce.

-''U što god da si upletena, ne ostavljam te samu.''- Odmahnuo je glavom te je privukao nazad k sebi. Nije mu više ništa rekla. U tišini koja je u sebi imala više riječi nego ikad, se odmakla od njega te posramljeno izvukla pištolj iz torbice. Nesigurno ga je pogledala, stišćući usne.

-''Ti samo misliš da me nije bilo pola godine uz tebe.''- Rekla je, puneći pištolj. Nije mogla, a da se ne zapita što sad misli o njoj, da li je razočaran, možda misli da je kriminalac ili što gore od toga, mafijašica. Zabila je pištolj za hlače te uzela još jednog, ponavljajući kretnje od maloprije.

-''Uvijek sam bila tu. Uz svakog od vas.''- Rekla je, ubacujući rafal.

Već mu je htijela reći da sačeka ispred, ako već neće otići. No, preduhitrio ju je ispruženi dlan. Cimalna je glavom, kao da bi ga pitala što traži od nje. Njegov čvrsto odlučni pogled je pobjegao sa njenog lica te se zaustavio na njenoj ruci.

-''Ne misliš valjda da ću te pustati samu? Daj pištolj.''- Zahtijevao je, dok je njegova ruka još uvijek čekala. Ema je polizala usnice, mršteći se.

-''Znaš li rukovati sa ovim?''- Upitala je te mu pružila revolver. Uskoro je izvukla drugi pištolj iz hlača. Za trenutak je nervozno gledao u revolver u svojoj ruci. Ema se sjetila prvog puta, kad je ona primila pištolj i točno je znala kakve misli su mu trenutno prolazile po glavi. Iste kao i njoj. Šanse da nekoga ne ozlijede ne postoje.

-''Koliko drukčije od pištolja na vodu može biti?''- Probao je popraviti raspoloženje.

-''Jako.''- Doviknuo je glas iza njih. Ono što se činilo minute poslije, a zapravo je bilo samo djelić sekunde, je Ema gurala sebe i Zayna prema podu, sakrivajući njihova tijela iza visokog šanka. U idućom djeliću sekunde se začulo glasno odjekivanje, koje nije prestalo dok se rafal nije ispraznio. Sa leđima pribijenim uz drvo, mu je tiho prošaptala.

-''Moram ih zadržati što dalje. Da imaju drugi priliku pobjeći. Otišli su pješice.''- Brzo je objasnila te se već u idućom trenutku sa jednim koljenom naslonila na tla, dok je drugo držala u pravokutnem položaju. Bez oklijevanja je zapucala nazad. No, ovog puta je njih bilo još više. Onome jednom od maloprije su se pridružila još trojica. I Zaynovi i Emini izgledi da se izvuku su se smanjili.

U velikoj brzini pomicanja ruke je uspijela pogoditi jednog u nogu, prije nego joj se refal ispraznio. Opet je sklonila glavu, panično mjenjajući refal iza šanka. U tom vremenu je vidijela, kako se Zayn podiže iznad šanka, pucajući na njih. Pogledala je oko sebe, svjesna da ako ostanu tu još koji trenutak, će biti opkoljeni i bez ikakvog načina da prežive. Znala je da se odmah do kuhinje nalaze stepenice koje su vodile na kat. Gore bi imali više šanse.

-''Moramo se pomicati.''- Objasnila mu je, nakon što se crnokosi momak zadihano naslonio kraj nje.

-''Počni pucati pokrivajući me, na pola puta se mijenjamo.''- Bez riječi je pokimao, te se počeo podizati. Napola sagnjeno se pomicao mimo kuhinje, a ona tik uz njegovo rame. Kad su došli do sudopera, je njemu nestalo metaka, te se Ema u sekundi našla na njegovoj lijevoj strani.

Preskačući po dvije stepenice odjednom su se našli na drugom katu, a Rowenina banda im je slijedila u stopu. Mogli su  čuti razne psovke i dovikivanje jedni drugima. Pokušali su ostati koliko toliko mirni, unatoč njihovim ubrzanim srcima i adrenalinom koji ih nije napuštao. Skrenuli su u prvu sobu na koju su naišli. Ubrzano su zatvorili vrata za sobom, pokušavajući kupiti vrijeme. Trebali su plan.

-''Moramo na krov.''- Rekao je Zayn, pokazujući prema prozoru, prije toga prelazeći prstom preko usana. Zadihano je pokimala glavom, a on je već pokušavao podići staklo, koje je konstantno zapinjalo. Iz hodnika je dopiralo zvukovi razvaljivanja susjednih vrata.

-''Tata pokupi nas autom u susjednoj ulici. Provjeri jesu drugi imali dovoljno vremena da pobjegnu.''- Promrmljala je u rukav lijeve ruke, dok je desna još uvijek ciljala vrata, spremno čekajući. Nadala se da ju je otac još uvijek čekao u blizini.

-''Tata?''- Upitno je promrmljao Zayn sve više zbunjen, dok se i ona izvlačila kroz prozor. Samo što je jednom nogom već bila vani, se začuo tresk i bijela vrata su se našla na parktetu. Pokušala je ubrzati, primivši Zaynovu ispruženu ruku, ali prekasno. Metci su već šicali mimo njene glave, sve dok je na kraju i nisu pogodili.

*

Pa... Nastavak je bio brže nego prije i... Nemam pojma kako je ovo ispalo. Hih. Predviđam da su još kakva 3-4 nastavka do kraja. I... Bwo. Hvala vam na 6 komentara i što niste prestali čitati!

Lots of love, :)