Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 6.

Chapter 6.

Zelenim očima je zapanjeno prelazila preko parka. Jesen ga je polako preuzimala, šarajući ga čarobnim bojama. Zayn ju je pomno promatrao svaki njen pokret. Prisjećao se Emine opsjednutosti sa parkovima i šetnjama, zato je poslije njene smrti tražio jedan park, poseban za njega. I to je bio park, gdje ju je učio voziti skateboard. Sjetan osmijeh se pojavi na njegovom licu, dok se prisjećao njihovog nespretnog pada.

-"Prelijepo je."- Promrmljala je, te sijela na staru klupu. Ubrzo joj je Zayn slijedio, te sjeo tik do nje. Sad mu se pojavila još jedna misao u glavi. Zašto je doveo Abby tu? To mijesto je bilo posebno za njega i Emu. Osjetio je, kako ga ljutnja preuzima. Ljutio se sam na sebe, sa svakim trenutkom provedenim sa tom curom, je sve više i više izdajao Emu.

-"Što se dogodilo u autu? Da si plakala?"- Upita je, pomno prateći svaki njen pokret. Skrenula je zeleni pogled sa njega, stavljajući pramen kose iza uha. To je Ema radila.-Pojavila se još jedna misao. Ponovo je u njoj tražio Emu. Skupio je obrve, pokušavajući se koncentrirati na šta drugo i ne samo na njene sličnosti sa Emom.

-"Sjećanja... To je sve."- Odgovorila mu je sa lažnim osmijehom. Poput onog, kojeg je Ema imala... Namrštio se, prolazeći rukom kroz kosu. Ema više nije tu, koliko god on to želio. Otišla je bez povratka.

Sjećanja. Nasmiješio se. Izgleda da je to nešto što ga stalno proganja zadnje vrijeme.

-"Mogu ti se povjeriti?"- Odjednom je upitao.

-"Naravno."- Abby je prekrila iznenađenost pokimavajući glavom. Zayn se naslonio nazad na klupu, stavljajući jednu ruku na držač za ruke. Zašto uopšte to radi? Zašto joj se hoće povjeriti?

-"Ovaj park je nešto jako posebno za mene. Podsjeća me na jednu osobu."- Čim je čula tu rečenicu, je spustila pogled prekrivajući suze. Uvjeravala je samu sebe da se ne smije sad slomiti. Ne još jednom. -''I iskreno nemam pojma zašto sam tebe sad doveo ovamo. Niti zašto ti ovo govorim. No...Želio bih da budemo prijatelji..."

-"Naravno."- Odgovorila je istog trenutka, otjeravajući suze iz očiju. Možda je to ono što je trebala da bude puno jača. Njega uz sebe.

*

Zayn se nagnuo naprijed, boreći se sa sa sladoledom od vanilije, koji se nekontrolirano topio. Bio je topao dan, nešto neočekivano za London u ovo doba godine. I tek sad su oboje shvatili da odluka, koja je uključivala njih dvoje i sladoled, nije bila baš najbolja.

-"Ko me nagovori da idem na sladoled."- Našalio se u čudnom tonu, prevrćući očima. Abby ga je promatrala, smijući se. Već dugo vremena nije bila toliko sretna. Zapravo, već dugo vremena nije bila nikako sretna. Sad je ponovo našla svoju sreću. Uz njega. Iako je izgledalo da je ponovo na početku. Da ide po istim koracima, kao prije, kao kad je bila Ema. Od čudnog upoznavanja do prijateljstva. No, ako izuzmemo onaj dio sa ignoriranjem, odbijanjem i 'mržnjom'.

-"Ti si to predložio."- Igrivo ga je lupila po ramenu. Na što je on napravio kružni pokret glavom, prevrćući razgovor nazad i uvjeravajući se da je on zaista bio taj sa tom glupom idejom. No, sad definitivno zna da neće jesti sladoleda u javnosti. Nikad više. Činilo se, kao da su svi pogled bili uprti u njih, dok su hodali pored rijeke. Nije bio siguran, da li zbog njega, poznatog pjevača ili možda zbog njihovih poskakivanja u zrak, svaki put kad bi se koja kapljica odvalila sa sladoleda.

-"Dobra lekCIJA."- Povisio je glas na kraju, nakon što je poskočio, odmakinjući sladoled od sebe. Ema je zabacila glavu smijući se.

-"Zayn. Ko malo dijete si."- Rekla je kroz smijeh, dok se i sama borila sa sladoledom od čokolade.

-"Oh, ja odustajem."- Promrmljao je, bacajući napola pojeden sladoled u kantu za smeće. Ema je odmahalna sa glavom.

-"Niall neće biti zadovoljan, ako to sazna."

-"Čekaj malo... Kak... Fan."- Za trenutak je pomislio da je pored njega Ema. Kao da bi se vratio u prošlost. U dan, kad ju je sreo. Ema nije bila fan i nije znala za Nialla, a kamoli za njegovu opsjednutost hranom, zato je pomislio da nije ni Abby. Stresao je glavom. Ne mogu proći čak ni dvije minute da ne bi pomislio na Emu i opet je poredi sa Abby. Čak i zamišlja da je ona tu pored njega. Smeđokosa cura sa najljepšim smeđim očima, koje je ikad vidio, umjesto plavokose cure sa zelenim očima.

-"Dap."- Odgovorila je.

-"Izvini. Samo ponekad.. Huh, ukratko. Podsjećaš me na jednu curu."- Stavio je ruke u džepove svoje kožne jakne, dok je gledao pred sebe. Čak i sa strane je Ema mogla primjetiti njegov slomljeni crni pogled te njegovo lice, koje se u trenutku promijenulo u tužno.

-"A da?"- Upitala je sa lažnim osmjehom. Zagledao se u njene zelene oči. Za trenutak je izgubio smisao za vrijeme. Kao da bi bio zarobljen u tom pogledu, kao da bi mu taj pogled uporno govorio da nešto skriva, da nešto mora otkriti. Kao da bi mu govorio da zaboravi boju i da vidi samo način na kojeg ga je gledala.

-"Mhm. Bila je jako posebna."- Spustio je pogled na crne starke, koje su krasile njegove noge, dok se sramežljivo nasmiješio. Nije bilo prvi put da je takvo nešto priznao sam sebi, no bilo je prvi put da je nekome to rekao na glas.

Abby se nasmiješi, dok joj je srce sve brže udaralo. Nije je zaboravio. Još uvijek je mislio na nju. Prisjetila se zadnjih riječi, koje je čula prije nego što je 'umrla'. Riječi 'volim te', rečene na tako poseban način. I mogla je vidjeti da ju je još uvijek volio. No, kako dugo još? Kako dugo će trajati prije nego što je Sarah odvoji još od jednog dečka? Ne dugo. Priznala je sama sebi, iako ju je to boljelo. Boljela ju je svaka pomisao da on priča sa njom, osobom koja ju je izdala, da je zagrli možda poljubi. Skupila je oči vraćajući se u stvarnost.

-"Zašto bila?"- Upitala je, praveći se da ne zna odgovor. Okrenuo se sjedajući na travu pored malenog puta, te pružajući noge pred sobom.

-"Umrla je."- Rekao je, dok je njegov pogled bio zaključan na kristalno čistoj vodi. Još i sad, svaki put kad reče te dvije riječi, osjeća pritisak u prsima i ponestaje mu zraka. Sklopio je oči na kratko, pokušavajući uravnotežiti svoje disanje. Otvorio je oči, osjetivši ruku na svom ramenu.

-"Žao mi je."- Prošaptala je, upućujući mu jedan tužni pogled. Kad bi samo on znao, da je ona sad tu pred njim, živa, da priča sa njom. Kako bi reagirao? Bi li je zagrlio ili bi se izderao na nju zbog laži? Bi li je još uvijek volio ili zamrzio zbog onog što je napravila?

-"Abby. Šef te traži. Bolje da se vratiš prije nego što posumnja."- Skoro je poskočila, začuvši Carlin glas u uhu. Već je zaboravila da je još uvijek imala zvučnik.

-"Uredu je."- Slabi osmijeh mu se izvukao na usnicama, nakon što ju je pogledao.

-"Ja bih trebala ići..."- Rekla je gledajući na smeđi sat sa Eiffelovim tornjom ispod kazaljki. Bacio je pogled k njenom satu, shvaćajući da je već kasno. Kratko je pokimao sa glavom, prije nego što je ustao sa trave.

-"Daj mi svoj broj"- Pružio joj je telefon te je gledao kako utipkava broj. -"Trebaš prijevoz?"- Povisio je ton, pošto se ona već udaljavala sa brzim korakom od njega.

-"Ne, hvala."- Doviknula je naratko se okrećući prema njemu, brzo je podigla ruku u pozdrav. Kopirao je njen pokret, no kao u slow motion. Spustio je ruku da padne niz njegovu jaknu, tek nakon što ju je izgubio iz vida, nakon što je nestala iza drveta prekrivenog tamno crvenim listovima. Odmahnuo je glavom spriječavajući ikakve misli. Zašto ga je toliko podsjećala na nju?

*

Iskreno. Ovo je najgori nastavak u historiji najgori nastavak u svemiru. No, htijela sam jos malo #Zema trenutaka prije nego krenem opet sa akcijom. No, odužit ću vam se sa idućim nastavkom.

Mogu dobiti 20 glasova i 6-7 komentara?

Hvala vam na svemu!

Posveta: MarijaMalik169

Lots of love, :)