Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 18.

Chapter 18.

Proklete suze. Proklet bio dan kad se odlučila za ovu glupost. Proklet bio dan kad je umrla u njegovom naručju. Prokleta bila ona kad ga je toliko povrijedila.

Ljuta sama na sebe se jedva spriječavala da ne gurne ženu ispred sebe da već jednom uzađe uz te glupe stepenice od autobusa. Kad se konačno propela, je ona mahnito dodala i više novaca nego potrebno vozaču te se uskoro našla na vrhu crvenog autobusa. Zauzela je jedino slobodno mjesto na zadnjem dijelu autobusa te promatrala dvoje turista koji su sa velikim osmijesima slikali svaki dio Londona te s vremena na vrijeme oboje poklonili velike osmijehe kameri, dok se ona naslonila na njegovo rame. Bili su tako sretni.

A ona? Tako ljubomorna. Mogla je sve to imati da nije zajebala cijeli svoj život. Kad god misli da radi nešto pravilno, se pokaže upravo suprotno. Misli da je napravila korak naprijed da sve riješi da sviju spasi, no ubistvu je napravila dva nazad. Ma šta dva? Deset.

I tako je bila sita same sebe. Nije mogla sebe podnijeti. 'ako ga još jednom vidim kako dolazi pijan i kako se sruši na prvu stvar koja je primjerna za spavanje...' Harryeve riječi odzvoniše u njenoj glavi te stegnu šaku oko kožne naramnice njene torbe.

Ona mu je to napravila. Zašto, dovraga, se uopšte umiješala u njihov život? Zašto nije onog dana kad se probudila u bolnici jendostavno pobijegla i oni je nikad ne bi vidijeli. On je nikad ne bi vidio. Ona ga ne bi povrijedila. No, sebična je. Bila i ostati će. To jutro kad se probudila, je ponovo progovorila. Ne glede na to da je oduvijek predosjećala da svima donosi samo nevolje, nije se mogla odmaknuti od njih. I sad... Šta radi? Uništava ih sviju. Možda da jednostavno ode čim pohvata bandu. Harry i Jennu bi zamolila da nikome ne spomenu da je živa. Sigurno će neće odmah pristati. No, hoće. Sa vremenom. Na kraju krajeva to je njena odluka.

A njima je svima bolje bez nje.

-"Reci."- Začula je Danov glas iz telefona prislonjenog uz njeno uho.

-"Jesi sto posto siguran da će sutra ponovo probati napasti? Da nije samo zamka?"

-"Nije zamka. Upravo su donijeli sve oružje. A pod to mislim i ono najgore."- Zabrinutost. Dan je zabrinut. Samo ta činjenica da je neko ko je prošao kroz najgore tajne misije zabrinut... Izludit će je.

-"Što planiraju razstrijeliti?"

-"Sutra svi idu sa Elli u posjetu tvojoj majci."- Neugodni osjećaj je natjerao njen stomak da se prevrne. Mogla je osjetiti kako joj usnica podrhtava na samu pomisao grozljivih slika njihovih mrtvih tijela. Strese glavom te za trenutak izgubi te slike ispred očiju, no polako negdje iz zadnjih misli, su se vraćale.

-"Poznam taj teren. To mora biti neka prednost."- Nejačko promrmlja, i sama nesigurna u vlastite riječi.

-"Da."- Složi se sa njom. No... Oboje su znali da to ne znači ništa. Oni su se sigurno pripremili na svaki pokret i Dan je to sigurno znao. No, nije joj htijeo srušiti nade. I bila mu je tako zahvalna zbog toga.

-"Dobro. Ja idem sad kod šefa. Javi nam detalje čim misliš da je sigurno."- Sa tim riječima je prekinula poziv te zabacila glavu nazad. Hladni vjetar je već zamrzao suze na njenim obrazima, no nije se potrudila niti toliko da bi prošla rukom preko lica te ih obrisala. No, potrudila se za nešto drugo. Prođe rukom iza glave te se uskoro plava perika našla na njenim nogama.

Nema više skrivanja.

Vrijeme je da šef sazna istinu o njoj. Ponovo prinese telefon k uhu te začu zvuk zvonjenja.

-"Ema?"- Glas njenog oca upita u nevjerici. Ona se lagano nasmiješi. Koliko god ona bila ljuta i koliko god izbjegavala sve kontakte sa njim... Opet je tu bio onaj divni osjećaj kao provg dana kad je saznala da je živ.

-"Trebam pomoć. Možeš doći u moju kancelariju za 20 minuta?"

-"Što je bilo? Trebam li se brinuti? Je li Niall dobro? Elli?"- Brzo izgovori te riječi, dok se Ema lagano nasmiješi na njihovo sjećanje. Kad ih je prije par dana zatvorila sa sobom u nepoznati stan. Kako su je oboje gledali, kao da je potpuno poludjela...

-"Svi su dobro. Uživo ćemo o tome."

*

Čim je kročila u veliku prostoriju, je tišina u kojoj je dosad uživala, nestala. Zvonjenje telefona, glasno deranje, i ono što joj se učinilo najglasnije su koraci njenog oca. Istog trenutka kad ju je ugledao, je već bio na nogama i išao prema njoj sa zabrinutim izrazom na licu kao i vjerovatno najgorim scenarijima u njegovim mislima. Na kraju krajeva to i nije bilo tako daleko od istine.

-''Što se dogodilo? Zabrinula si me.''- Za trenutak je vidijela da razmišlja da li da je zagrli ili ne, no na kraju se odlučio za ne. I bolje tako. Ni sama nije znala kako bi reagirala. Još uvijek nije spremna da mu oprosti. I razumio je to. Znala je da ju je razumio. Kao i uvijek. I prije smrti je bio njen oslonac... Kako je čudno to da se navikne da je živ. Prije je provela previše vremena da se navikla na to da ga nema kraj sebe i sad... Ponovo treba vrijeme da se navikne da je opet tu.

-''Mislim da je vrijeme da šef sazna istinu. Zašto sam došla u agenciju i da si mi ti otac.''- Vidijela je kako se izraz na njegovom umornom licu mjenja u iznenađenog.

-''Što te navelo da se predomisliš? Zar se ne bojiš da će ti zabraniti da radiš na tom slučaju?''

-''Znam. Ali ionako bi me za 3 dana maknuo sa njega. Nemam što izgubiti. Usto poslije ovog odlazim iz agencije.''- Pozorno je slušao i znala je da ju razumije. Ponovo. Pokimao je glavom.

-''Da li to znači da... Nećeš da imaš kontakta sa mnom?''- Mogla je čuti kako je glasno progutao knedlu u grlu prije nego što je to pitao. I ubrzo je i sama sebe našla da radi isto prije nego je odgovorila.

-''Ne. Ali želim da nešto napraviš.''- Ideja koja joj se upravo pojavila. I znala je da sigurno neće ni razmisliti o tome, prije nego joj da jednostavan odgovor 'ne'. -''Želim da se vratiš u život. Okej, to čudno zvuči.''- Nervozno se nasmija. -''Želim da im rečeš da si živ. Da razgovaraš sa Elli o cijeloj ovoj situaciji da ti nisi njen biološki otac. Ja nisam imala priliku, jer je tad otišla na putovanje sa Niallom i zbog... Znaš i sam.''- Završi misleći na lažiranje smrti. Nije je još prekinuo. To je dobar znak, zar ne? -''I isto tako želim da razgovaraš sa svojim sinom. Da mu daš tu priliku da upozna oca.''

Gledala je kako se emocije u njegovim očima mijenjaju. I tek tad je postala svjesna odnosno priznala je sebi ono što je oduvijek znala. A to je da i njemu ovo sve teško pada.

-''Priznati ću ti. I sam već dugo razmišljam o tome. Ali želim da se vratimo zajedno. Da im zajedno sve priznamo.''- Ona odmah otkima glavom. Prije se nešto odlučila i neće odustati od toga.

-''Ja se ne vraćam.''

*

Hvala vam za komentare i glasove! <3

Lots of love, :)