Chapter 14.

973 64 5
                                    

Chapter 14.

Unutrašnjost auta ispuni nervozno tapkanje dlana po volanu prevučenom crnom kožom. Po neznani broj puta u zadnjih nekoliko minuta duboko udahnu te isfrustrirano izdahnu, dok je žuti taksi prošaran crnim, vodoravnim crtama, ispred nje polako ubrzavao. Kroz zadnju šajbu je mogla primjetiti Georgea i Dana, kao i sivokosog vozača. K' vrapcu od svih vozača taksija u ovom gradu oni baš moraju naletiti na nekog stogodišnjeg djeda koji se kretao brzinom traktora. Ne, čak i traktor se trenutno činio brži. Ma dovraga i sa konjima bi dojahala brže.

-''Smiri se.''- Začu tihi i smirujući glas te pogleda na suvozačko mjesto. Carla joj se lagano, ohrabrivajuće nasmiješi, dok je ona samo prostrijeli pogledom. Biti smirena je za nju trenutno bilo nešto nepoznato. -''Zgrada je za idućim uglom.''- Doda te Ema vrati pogled na cestu. Okreće volan na desnu stranu prateći taksi u stopu. Tek što vrati volan u vodoravni položaj ispred ugleda zgradu od tri sprata kao i tešku sivu kuglu kako se polako njiše prema njenim blijedim zidovima te stvara glasne zvukove rušenja zidova. Ovog puta više nije mogla strpljivo čekati da se taksi ustavi te je ubrzala natjeravajući motor na skoro nepodnošljivi zvuk.

-''Dovraga, gdje je pojačanje?!''- Prodera se ljuta na sama sebe i sve oko sebe. Tek što su ljute riječi napustile njena usta, je do njenih misli počeo dopirati zvuk policijskih svireni koji je svakim trenutkom postajao sve intenzivnii. -''Zašto je policija tu?''- Zbunjeno upita, gledajući u retrovizor te  ustavljajući auto uz glasni ropot guma koje su se sudarile sa brojnim, oštrim kamenjem.

-''Ne brini, agencija surađiva sa njima!''- Carla je poviknula dok su obje ostavile otvorena vrata te nastavile trčati prema mašini koja je još uvijek zamahivala prema zgradi zadavajući smrtonosne udarce.

Pokušava dozvati debeljuckastog vozača, ali debele, narandžaste slušalice to ne dozvoljavaju. Vidi da nema uspijeha te obje počnu mahati rukama te skakati poput poludjelih zečeva koji su pojeli daleko previše mrkve i kupusa, no vozač je čak i slijep.

-''Nevjerovatno.''- Ponovo prosikta kroz zube te potrči prema mašini. Negdje u daljini, na sigurnoj udaljenosti, vidi još par radnika, no predaleko su da bi joj pomogli. Sačeka da se krugla još jednom zanjiše prema zgradi te uspijeva kroz oblak prašine naći stepenice. Koristi svu snagu da se uspenje uz njih te što prije dođe do vozača, znajući da joj nestaje vremena. Zgrada je bila u već napola porušenom stanju te je krov držao samo jošdva susjedna ionako malaksava zida.

-''Ugasite stroj!''- Zadere se te odmah dobiva umorni te ujedno iznenađeni smeđi pogled. Za trenutak se čini da je dobila njegovu pozornost, no uskoro opazi da se ruka u kojoj se krila glava crne ručice spretno pomjera naprijed, a sa njom i kugla.  -''Dovraga, ustavite sa rušenjem. Ljudi su unutra!''- Vozač se drznu te poče povlačiti ručicu nazad, no... Prekasno.

U šoku je promatrala kako se i dva posljedna zida ruše, dok se ono što je ostalo od njih nalaže jedno na drugo. Njoj se činilo kao usporeni video, a sve se zapravo odigralo u samo par kratkih sekundi. Par sekundi koje su bile dovoljne da nekome oduzmu život. I prije nego što je uspijela ponovo udahnuti od zgrade nije ostalo ništa. Samo tone i tone kamenja i prašina koja se izvijala. Oči su nespretno prolazile sa jednog kraja ruševine na drugi tražeći ikakve znakove da bi vidijela bilo što od njih. Bilo kakav znak. No, ništa takvo nije vidijela.

-''Gospođice, jeste dobro?''- Promrmlja, skidajući slušalice dok je zabrinuto pogleda. Divno nije je ni čuo. Možda je mislio da je poludjela. Pa i ludi trenutno.

-''Jeste vi normalni?! Upravo ste ih ubili! Vi... Gluhi slijepac!''- Nikad u životu njen glas nije bio tako glasan. Za trenutak se uplašila sama sebe, no nije se ustavila. Pomaknu se korak bliže te podiže ruku, jako zamahivajući prema čovjeku kasnih četrdesetih. Naborano lice se polako okreće u stranu. U želji da iskali svu svoju ljutnju i mržnju i povrijeđenost na njega, ponovo podiže ruku.

Napeti mišić se zaustavlja, dok skreće pogled ka Carli koja ju je spriječila. Pokušava osloboditi ruku od nje, no emocije su je sad već previše preuzele i osjetila je nemoć. Noge su izgubile ravnotežu te bi skoro pala da je Carla nije zgrabila za ruke.

-''Smiri se.''- Smireno prošapta, dok se Ema nasloni leđima na metal. Carline riječi nemaju učinka na nju. Kao da ih nije ni čula, je samo bez riječi stojala dok su iz šokiranih očiju, klizile kapi suze i svaka prošla kao da bi se takmičila u brzini sa idućom.

-''Dobro su.''- Carline riječi ponovo ne dopiru do Eme. Plavokosa cura je zgrabi za ramena te lagano protrese na što se Ema trznu. Zateče osmijeh na Carlinom licu te za mali dio sekunde pomisli da je i ona prolupala zajedno sa njom. -''Dobro su.''- Carla nježno ponovo svoje riječi, dok se osmijeh na njenom licu sve više širio, ucrtavajući lagane rupice u blijedim obrazima. Povuče je za ruku te su ubrzo obje silazile niz stepenice.

-''Molim? Vidiš li ti ono tamo? Nema šanse da su...''- Iznervirano objašnjava dok silazi sa stepenica. Srce joj razbija, dok suze bez prestanka pronalaze put i kvase njene obraze. Ubrzo se okreće te širi oči. Dah se zaustavlja, probadajući njena pluća, dok srce skoro prestaje sa kucanjem.  -''Jenn... Harry?''- Na njihovim licima su osmijesi, dok je u očima zbunjenost. Ema sve više postaje sigurna da ludi. Nije moguće da...

-''V-vi... D-dobro ste?''- Konačno izdavi rečenicu te oni pokimaše glavom. Izgleda kao da nijedno od njih nije sposobna za riječi. Ema spušta pogled na njihove spojene ruke te kroz sve suze izbija sitni osmijeh. Očito su to oboje primjetili te je Jenna iznenađeno istrgala ruku iz Harryove. On skrenu glavu prema Jenni, dok se njegove usne stanjiše u perfektnu liniju, dok je bezuspješno pokušavao sakriti osmijeh koji mu je ucrtavao rupice u obraze.

-''Abby... Kako si znal-''- Promatrala je Jennu, već unaprijed znajući na što je mislila. Nervoza je prostrujala kroz njeno tijelo, znajući da im sad mora reći. Postavljena u slijepu ulicu i jedini način je šetnja nazad. K starom životu.

-''Ferguson!''- Visoki uzvik ih prekida. Bez i da bi se okrenula, je znala da je to šefova desna ruka. Niski, zavaljeni čovjek koji je iz nekog razloga nikako ne podnosi. Vjerovatno za to, jer bi Ema trebala za 10-ak dana preuzeti njegovu poziciju. Kad bi samo znao, koliko je ona htijela zadržati ovu... Nikad se ne bi tako ponašao.

-''Sačekajte me kod auta, sa Carlom. Sve ću vam objasniti.''- Zabrinuto odgovori, znajući da je došlo vrijeme za istinu. Krenu prema gospodinu Boltonu, unaprijed strepeći od onoga što je slijedilo poslije. Vrijeme je da saznaju da je to ona. Da je Ema.

*

Hellou. So... Nadam se da vam se sviđa mali rasplet. I zaplet koji slijedi. Kakva će sad biti njihova reakcija? Auh. Ne bih bila na Eminom mjestu xd. Ludim, opet, izvinjavam se. Sve u svemu. Hvala vam na 5k citanja!!! Znate da sam imala mali heart attack jutros i jos prva sezona ima 22k. Znači... Malo veći heart attack xd. Hvala vam. Puno.

I da. Sa strane Harryov osmijeh, kad se okrene prema Jenni. AUH. QUICK! WHAT'S THE NUMBER FOR 911?! HAHAH lol

Posveta: DreamerMM

Lots of love, :)

Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)Where stories live. Discover now