Chapter 12.

1K 65 6
                                    

Chapter 12.

-''Napali su ih?"- Usnama je nespretno i tiho oblikovala riječi, ponavljajući Carline. Ona pokima glavom, potvrđujući već očitno. Iduću rečenicu Ema upita sa strahom. Bojala se odgovora, no neizvjesnost i neznanje bi je još više ubiljali. -"Jesu li svi dobro?"- Obrve se podignuše u očekivanju pozitivnog odgovora, kojeg nije bilo. Umjesto toga samo mukla tišina i par plavih očiju, koje su je skamenjeno gledale. -"Molim te, reci da jesu."- Prošapta dok joj se glas već počeo lomiti, usljed velike količine emocija, koje su navirale same od sebe. Kao i razne slike, koje su joj se gadile na samu pomisao i koje su joj natjeravale strah u grlo. Isti taj strah je štetio njenim glasnim žicama, koje su lagano vibrirale pri svakoj riječi.

-"Harrya i Jennu su oteli."- Reče te nervozno sklopi ruke oko sebe. Naborano čelo je izdavalo svu brigu, koju je osjećala do trenutno plavokose cure ispred nje. -"Nisu se još javili."- Odgovorila je pretičući Emino pitanje. Ona zatetura nazad, dok se njena leđa ne spoje sa pultom te se nasloni sa rukama. Oči su kružile okolo po prostoru, tražeći izlaz, riješenje iz ove situacije. No, mozak se zablokirao. Riješenja su nestala, poput rose poslije zore i ostale su samo njihove zajedničke slike. Prisjećala se svih Harryevih i Jenninih nespretnih pogleda, koje bi izmijenjivali. Oduvijek je znala da postoji nešto više između njih. Nešto što nijedno od njih nikad ne bi prihvatilo. Svako iz drukčijih razloga. No na kraju se sve svede na isto. Onda se pojave i slike, kako Jenna odlazi od nje, nedajući joj priliku da objasni. Možda da ju je taj dan natjerala da je sasluša... Možda bi sad sve bilo drukčije.

-"Carla... Imam još manje od dvije sedmice da pohvatam tu bandu... A ne znam ni kako naći njih dvoje."- Zavuče prste u savršeno ravnu kosu te lagano prođe kroz nju. Neka navika, koju bi uvijek radila kad je nervozna.

-"Razmišljala sam..."- Započela je pričati, nervozno povlačeći prste. Ema joj pokloni svu pozornost, podižući glavu te gledajući je sa očekivanjem. -"Dan je u zatvoru, zar ne? Zajedno sa jednim njenim čovjekom."- Carla se ustavi te pogleda prema Emi, koja joj je zbunjeno slijedila. Misli još uvijek nisu bile spremne apsorbirati sve te informacije. Doista, ponekad... Osjećala se kao da uvijek mora biti to nešto. Nešto što krene niz brdo, što je natjera da se ponovo zapita to jednostavno pitanje 'zašto?'. No, puno puta prije, kao i sad je shvatila da zapitkivanje sam sebe nikad nije donijelo ništa dobro, stoga je i ovog puta odustala od toga.

-"Da. Gdje ciljaš?"- Premjesti tijelo naprijed, uzravnavajući kralježnicu. Nezgodni položaj joj je natjerao trnce kroz nogu i za trenutak je htijela skakati okolo poput psa koji lovi svoj rep.

-"Što ako bi ih mi pustili? Sigurno bi je onaj njen čovjek kontaktirao i... Tako ne bi uvukli Dana u to, a ujedno bi mu slijedili. Skoro sam sto posto sigurna da će on ići k njoj."- Pokimala je, svjesna da je ideja dobra. No, opet. Uvijek mora biti ono vječno 'ali', koje te uvijek proganja. Tako i ovaj put.

-"Biti će sumnjivo da ih samo tako pustimo. Dokaze protiv njih već imamo. I postoji mogućnost da uopšte ne bi došli u kontakt sa njom."- Carla slegnu ramenima i sama je bila svjesna toga. Kao i svog rizika, koji ide sa tim planom.

-"Ali vrijedi pokušati. Bolje išta nego ništa."- Njene riječi natjeraše Emu na razmišljanje. Trenutno je to bilo jedino riješenje. Osim ako se stvarno ne pretvori u 'Underdoga' te ih spasi sa njegovim super moćima. To bi bilo zanimljivo. No, nerealno. Stvarni svijet zahtijeva normalne misli, a svoje čudne mora za trenutak pustiti na stranu.

-"Upravu si."

*

-"Danu smo stavili mikrofon i slušalicu. Tako da ćemo uvijek biti u kontaktu sa njim. Pored toga. Ja i Carla ćemo im direktno slijediti u stopu. Svaki od vas sa partenerom će se zadržavati nekoliko dalje i u stranskim ulicama. Ne želimo privlačiti pažnju, stoga budite oprezni i obucite se poput običnih ljudi. Krećemo za pola sata."- Tišina koja je vladala tijekom njenog govora se za trenutak izgubila. Komešanje, zvonjenje telefona, tihi razgovori i brzi koraci. Sve to se pokrenulo u samo jednom trenutku. Ema baci pogled na sat te za trenutak poželi da ima sposobnost da zaustavi vrijeme. Željela ih je čim prije izvući od tamo. I to joj nije dalo mira. No, ujedno njeno vrijeme rada na ovom slučaju je polako istjecalo. Poput pjeska u pješčanom satu.

-"Trebaš li pomoć?"- Začu prijazni glas te se okrenu. Odvoji se od drvenog stola na kojem je bio računalnik sa hrpom ispremještanih i neurednih papira, dokaza za razne slučajeve. Tata. Čovjek kojem je prije toliko vjerovala i kom se toliko divila. Izgubila je većinu poštovanja do njega. Napustio ih je. I to u najgorim trenutcima. Još uvijek nije mogla zaboraviti to. Jednostavno bilo je jače od nje. Kao i uvijek bila je vlastitu borbu protiv sebe same u unutrašnjosti. I baš kao i uvijek... Nikad nije znala da li pobjeđiva ili zapravo gubi.

-"Ne, hvala."- Drsko odbrusi te on tužno pokima glavom.

-"Ako budeš išta trebala... Slobodno zovni."- Uputi joj kratki smiješak, kojeg Ema neuzvrati. Ponekad je imala takvu želju da popriča o svemu sa njim, kao prije, no opet to nešto ju je spriječavalo. Neki nevidljivi zid, koji bi je uvijek odbijao kad bi probala preći kroz njega. Koliko god željela vratiti stare dane i vesele razgovore, toliko su se ti odmicali od nje.

-"Hoću."- Hladno promrmlja, na što se on samo okrenu te ode. Trebala je pomoć. Možda sad više nego ikad. Više nego kad je on 'umro'. Tad je imala mamu, Eli, Zayna, ostale dečke i onda još i Jennu uz sebe. A sad... Potpuno sama. Dobro. Ne, potpuno, ali skoro. Ima samo Carlu.

*

Glas, koji je dopirao iz slušalice u njenom uhu joj je davao do znanja da su zagrizli mamac. Barem se tako zasad činilo. Dan i George, čovjek, kojem je Ema jučer razbila nos, su bili u taksiju ispred njenog i Carlinog sivog bmw-a. Koliko su shvatile, je George počinio tipičnu, glupavu, moglo bi se reći početnišku grešku. No, opet njegova greška je bila dobra za njih. Mogućnost da spase Jennu i Harrya i ujedno ulove bandu. Ako budu imali sreće...

-"Završni cilj je na adresi Andersson 72."- Carlin glas je odjeknuo autom. Rukav je prinesen ustima, dok se usne pomiču uz svjetlo smeđu tkaninu usljed izdavanja adrese, gdje je taksi namijenjen.

-"Alfa 7 i beta 3 idemo na tu adresu. Ostali im slijedite."- Olly. Jedan od iskušenijih ljudi njihove agencije se javio. Emi se lagani osmijeh izvije na lice. Osjeti samopouzdanje. Sigurna je bila da će im uspjeti plan. Da će oni biti dobro. No, ponovo se mora dogoditi nešto da uništi optimizam i da na površinu dubokog mora ispliva onaj teški pesimizam.

-"Na toj adresi je stara klaonica krava. Napuštena već od godine 1850. Nalog za rušenje je izdan za danas."- Ema naglo okrenu glavu. Carla rasširi oči, očito istih misli kao i Ema. Zar su stvarno toliko pokvareni? To je neljudski, čak i za osobe bez duše i bez imalo grižnje savjesti. Zar ih planiraju ostaviti u zgradi te ju srušiti na njih?

-"Sve jedinice na adresu Andersson 72."- Ubrzani tempo Eminog glasa je izdavao strah. Pogleda prema Carli pritom pazeći na cestu, koja je postajala sve više vijugava. Žuti taksi se još uvijek bez žurbe i monotono kretao ispred njih i za trenutak je htijela potrubiti i natjerati ga da se pomakne brže. No.. To bi bilo sumnjivo. I opet se vraćamo na istu temu. Kao da bi živjela u sumnjivom svijetu, gdje su svi ljudi sumnjičavi, a ona sumnjiva. Zbunjujuće, ha? I njoj je. -"Neće valjda..."- Ugriznu se za jezik. Nije mogla završiti tu rečenicu, kao ni vlastite misli. Carla sleže ramenima, svjesna da je u ovom trenutku ovisnom od zloće te bande, koja je prelazila sve granice normale, zapravo... Sve moguće.

*

Nije više pauzirana. Ukratko nastavci će ići brže, valjda. I u idućom će biti Harry i Jenna. Odnosno njihov način gledanja. Nadam se da vam se sviđa. I izvinite na čekanju. Sa strane meni jako draga pjesma. AC/DC <3^^

Lots of love, :)

Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)Where stories live. Discover now