Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 5.

Chapter 5.

Ustavila se na vrhu stepenica, dok je slušala njegove korake. Još jednom je duboko udahalna, pokušavajući se smiriti. Popravila je plavu periku, pazeći da ne izviri kakav pramen njene prirodno-smeđe kose. Skupila je obrve, silazeći niz stepenice. Skrenula je lijevo, spuštajući se niz još jedne. I prije nego što je stupila na prvi stepenak, je ugledala crnokosog dečka, kako se sa rukama u džepovima kreće prema njoj.

-"Um. Hej."- Nesigurno promrmlja sa nekoliko drukčijim glasom. Ustavio se tik do nje. Koliko god htjela, toliko nije mogla podići pogled na njegovo lice. Iz jednostavnog razloga. Slomila bi se. No, mogla je predpostaviti, kako ju gleda sa podignutim obrvama.

-"Mogu dobiti autogram?"- Prijazno upita, pružajući hemijsku i list papira. Jedini razlog, kako ga zadržati, kojeg je njen mozak mogao trenutno izmisliti.

-"Naravno."- Uzeo je hemijsku i papir, te naslonjajući na zid se na kratko potpisao.

-"Izvoli."- Sa malim osmjehom reče.

-"Hvala."- Uzvrati mu osmjeh, te se on okrenu prolazeći pored nje i nastavljajući svoj putorema stanu, u kojem su još uvijek bili oni. Unervozila se, uključujući ponovo svoj mozak. Šta da mu reče? Prošla je rukom kroz kosu, dok ga je gledala, kako skreće k idućim stepenicama.

-"Sačekaj!"- Poviknula je, te preskočila dvije stepenice. Zaistavila se nakon što je vidjela njegov zbunjeni pogled. -"Vidjela sam, gdje si parkirao auto. I ako ne želiš da ti auto odveze pauk, ga moraš premjestiti. Jučer je jednom susjedu odvezao, jer je parkirao na to mjesto."- Brzo je izbrbljala, prvo što joj je palo napamet. Nato je premotala sama svoje riječi, te se zadovoljno nasmiješila. Nije bilo slabo-Priznala je sama sebi.

-"Oh, hvala ti. Bilo bi grozno da mi se to dogodi već drugi dan zaredom."- Odmah se okrenuo silazeći niz stepenice sa poskočnim korakom, dok je u lijevoj ruci već vrtio ključeve auta. Promatrala ga je, kako prolazi pored nje. No, čim je sišao niz stepenice, se okrenuo gledajući je nesigurno.

-"Možeš li doći sa mnom?"- Ema rasširi oči. Ovo nikako nije očekivala. Što ako ju je možda prepoznao? To nije moguće.-Utješila je sama sebe. Bila je potpuno drukčija od stare Eme. Drukčija boja očiju, boja kose, drukčiji stil. -"Mislim da mi pokažeš, gdje mogu parkirati. Nisam vidio nikakve znakove prije."- Dodao je, nakon što je vidio Eminu zbunjenost.

Pokimala je glavom, jer nije mogla ništa reći. Riječi, kao da bi joj se ustavile u grlu, bez ikakve namjere da bi popustale. U tišini su hodali ka izlazu iz zgrade. Mogla je osjetiti njegov pogled na sebi, dok je koračala pored njega. No, pokušala je to ignorirati. Možete predpostaviti, koliko joj je uspjevalo.

-"Mislim da sam te vidio danas. Već."- Obrati joj se, razbijajući tišinu. Ema nesigurno podignu glavu prema njemu, dok je ponovo osjetila da je zarobljena u svojim mislima.

-"A da? Ne sjećam se da bih te vidjela."- Odgovorila je, te slegla ramenima. Osjetila je, kako joj srce sve brže udara. Nije bila sigurna je li to zbog cijele situacije sa ubojicama ili zbog toga što je srela Zayna. Već drugi put danas. Ili je sve zajedno.

-"Zaletjela si se u mene i onda nestala. Bez riječi."- Nastavio je samouvjereno pričati. Znao je da je to ona. Ne bi je mogao zaboraviti. Ona je zapravo bila razlog, zašto je krenuo k Niallu i Elli. Ona i narukvica, koju je našao i koju je sad prstima vrtio u džepu, ne znajući što napraviti. Ako bi je pitao odakle joj ta narukvica, bi je mogao uplašiti i onda bi pobjegla. A on je trebao odgovore. A na takav način se činilo da odgovore ne bi dobio. Odustao je od te ideje. No, ipak nije odustao od tog da je mora još koji put vidjeti. Bila joj je tako slična, no ipak tako drukčija od nje. I to ga je izluđivalo. Nije znao što misliti.

-"Mislim da bih se sjećala da sam se sudarila sa tobom. I definitivno ne bih pobjegla."- Rekla je kroz smijeh. I evo, tu je opet. Još jednom dokaziva da je drukčija od Eme, da to nije Ema. Ema definitivno, ne bi rekla to. Nije bila tip cure, koja bi bila fan. Lagani osmjeh mu zaigra na licu, kad se ponovo prisjetio njihovog prvog srećanja. Čak je i bježala od njega.

-"Dobro. Gdje da parkiram?"- Upita je sa sitnim osmjehom. Već su stojali pored njegovog auta. Ema baci pogled okolo, tražeći slobodno mjesto. Nakon što je zagledala jedno pored onog drveta, koje je bilo na sredini parkinga, mu je pokazala rukom te se on uskoro našao u autu. Okrenula se na drugu stranu, dok je prinijela ruku k ustima.

-"Jesu li izašli iz stana?"- Progovori u rukav.

-"U hodniku su. Još malo će biti vani tako da probaj ga nekako nagovoriti da ostane u autu."- Uzdahnula je, dok ju je počeo progoniti slab osjećaj. Što ako joj ne uspije? Što ako ga vide? Što ako ga probaju ubiti? Odkimala je glavom, dok je skoro trčeći došla do auta. Otvorila je suvozačeva vrata, smještajući se u njegovo auto.

Zbunjenost je bila po već koji put danas prisutna na Zaynovom licu. Što je Emu još više dekoncentriralo. Ovaj put, koliko god se trudila smisliti jedan pametan razlog, joj se mozak blokirao, dok je gledala u njegove oči.

Sjećanja su polako navirala i već je mogla osjetiti suze u očima. Mrzila je, kad bi plakala. Osjećala se kao da izdaje sebe i sve oko sebe. A sad je bilo najgore, što plače pred njim.

-"Što je bilo?"- Nježno upita, dok je njegova ruka već bila na njenom licu, brišući suzu, koja je upravo sklizalna iz njenog oka.

-"Ema. Bolje da krenete negdje. Dolaze k vama."- Trebala je dosta vremena da shvati riječi, koje su dopirale iz malenog zvučnika u njenom uhu. A to što Zayn nije povukao svoje ruke sa njenog lica, nije baš pomagalo. Prstima je nježno prelazio preko njene kože, pokušavajući je utješiti.

Teško se strpio od toga da je povuče k sebi u zagrljaj, nedopuštajući joj da ode od njega. Znao je da je to pogrešno. Curu je tek upoznao, čak ne zna ni kako joj je ime. Ne bi mogao to napraviti, a i osjećao bi se, kao da izdaje Emu.

Dovraga. Ne može ju tek tako zaboraviti. Čak je vidi u svakoj curi i možda je to bio razlog toga što je sad htio napraviti. No, spriječio je sam sebe te povukao ruku nazad k sebi.

Ema je razočarano spustila pogled. I to je on primjetio. No, pravio se da ne vidi.

-"Što se dogodilo?"- Ponovo je upita, gledajući njene suzama natopljene zelene oči.

-"Samo vozi odavde."- Promrmlja okrećući glavu ka prozoru, a zatim ponovo k Zaynu. -"Molim te."- Prošapta sa slomljenim glasom. Još jedan razlog zašto to ne može biti Ema. Ona je bila jaka, uvijek. Nikad nije plakala. Nikad ne bi dopustila da je neko vidi slomljenu.

Pokimao je glavom, okrećući ključ. Ema je osjetila olakšanje. Sad je na sigurnom. Ništa mu se neće dogoditi. No, sad je slijedio teži dio za nju. Vožnja sa Zaynom.

*

Vi koji uporno zelite da Ema prizna da je to ona.. Morat cu vas razocarati. Jer imam isplanirano puno stvari, prije nego on otkrije da je to zapravo ona. Znate da im ja nedam tek tako da budu zajedno. Moraju se malo potrudiit xd. No, polako ce svi otkrivati da je Ema ziva. Zayn ce biti zadnji i kad on otkrije, to ce biti kraj price.

Znaci, ukratko. Zayn je nije zaboravio i Sarah ima neku drugu ulogu u prici. Jos malo ce se pojaviit jos jedan zlikovac buahah.

Eto, otkrila sam malo svoj plan. Nadam se da vam se svidja i hvala vam sto citate!

Mogu dobiti 15 votea i 7 komentara za dalje?

Posveta: Anjaa007 (btw jesi ti James Bond? xd)

Lots of love, :)