Secret Stalker (HWMD 2.) /z.m./ (Završena)

Chapter 4.

Chapter 4.

Plavokosa djevojka se nagalna na policu od prozora posmatrajući parking ispred zgrade. Na sredini, između svog tog betona, se nalazilo jedno drvo. I njega je polako napadala jesen, uzimajući mu zelenilo te ga šarajući svojim prepoznatljivim veselim bojama. Drvo je sa svojim veselim bojama glumilo veselje, iako je bilo osamljeno, daleko od svih, koji su mu išta značili. Nosilo je masku. I kad dodje zima i odnese vesele boje, odnese masku, ostati će samo jedno usamljeno drvo usred betonske džugle. Emi se oteo jedan nestašni osmjeh. Poredila je sebe sa drvetom. Sad je već sigurna da polako ludi.

Koncentrirala se na to što se događalo vani. Pored Toyote, u kojoj su sjedili Carla i Leah, su upravo prošle tri osobe. Sa svojim sigurnim korakom su svima govorili da se im smaknu sa puta. To je očito shvatio i mali dječak, te je samo pokupio svoju nogometnu loptu, sa kojom se do maloprije igrao, te pobjegao u susjednu zgradu.

Ema je među njima prepoznala Deana. Smeđokosog momka, oštrih crta na licu, uvijek ozbiljnog i neustrašivog. No, ovog puta je čak i u njegovim koracima mogla primjetiti mali strah. Pored njega, u sredini je u visokim, kožnim čizmicama, crnim hlačama i u kožnoj jakni samouvjereno hodala smeđokosa cura. Ovo je bio prvi put da ju je Ema vidjela poslije suđenja. I iako to nije htjela priznati, je ovog puta izgledala još opasnija. Do nje je hodao nekoliko niži momak sa blijedo smeđom kosom.

-"Abby. Problemi. Izlaze iz stana."- Začuo se glas iz slušalice. Prvo je Emi trebalo vremena da shvati o kome uopšte priča. Kad je konačno shvatila, da su to Niall i Eli, ju je polako počela panika preuzimati. Odmakla se od prozora, krećući se po dugom hodniku.

-"Molim?! Baš znaju izabrati vrijeme."- Skoro se prodera, pritšćući na gumb u rukavu.

-"Napravi nešto ili će naletjeti direktno na njih."- Ponovo je začula Carlin glas. Nervozno je pogledala oko sebe. Skenirajući pogledom prazan hodnik. Ugledala je stepenice, koje su vodile kat više i samim tim k stanu od Nialla i Elli. Primila se za aluminijastu ogredu, preskačući po dva stepenka.

-"Dovraga."

*

-"O moj bože! Niall i Elli!"- Sama sebe je iznenadila, koliko visoko seže njen glas. Malo se nakašljala pokušavajući promijenuti boju, kako je ne bi prepoznali.

-"Uhm. Da. Kako si nas našla?"- Upita Niall. Ema je iskoristila trenutak da bi ih oboje pogledala kako treba. Već dva mjeseca ih nije vidjela. I to je prokleto dugo vrijeme. Unatoč svim problemima, koji su se spremali, je na njenom licu blistao veliki osmjeh. Spustila je pogled na njihove ruke. Čvrsto stisnute zajedno, su davale svima do znanja da ih niko i ništa ne može rastaviti. A ni sami nisu znali, koliko su zapravo, baš u ovom trenutku, blizu da im se to dogodi.

-"Um. Preselila sam se ovamo. Nikad nisam mislila da ćete mi vi biti susjedi. Dođite na kafu. Ma sigurna sam da imate vremena. Samo 5 minuta."- Izbrbljala je sve u jednom dahu. Iako nije bila ni sigurna da su je razumijeli, se okrenula prije toga im dajući do znanja da je sačekaju tu.

-"Brzo. Saznaj koji stan je prazan."- Zašaptala je, čim je skrenula za prvi ugao. Okrenula se gledajući iza kuta u Elli i Nialla, koji su izmjenjivali zbunjene poglede. Sigurno misle da je poludjela. Ali barem se nisu micali.

-"I kako da ja to znam?"- Reče Carla, poviseći ton.

-"Ne znam. Požuri."- Odvrati Ema, nestrpljivo gledajući niz hodnik. Nedaleko od nje su se nalazile stepenice. Približila im se. Dah joj je zastao, dok je promatrala Dana i još dvoje, kako se penju prema gore. -"Carla!"- Zavrišta kroz šepet, upozoravajući ju da požuri.

-"Ok. Ok. Uđite u prvi desno. Barem izgleda prazan."- Carla je dodala nesigurno. No, Ema nije imala vremena da razmišlja o toj nesigurnosti.

-"Uđite."- Reče, otvarajući stan odmah do njih. Razgledala se po hodniku. Okej, dnevni boravak. Gdje bi inače normalni ljudi postavili dnevni boravak? Uzdahla je prelazeći pogledom preko dvoje bijelih vrata. Jedna na desnoj strani odmah do male komodice, dok su druga stajala suprotno od njih. Pretpostavila je da su ta vrata prava i otvorila ih, zavirila je iza vrata skenirajući mali, bež dvosjed. Umakla se sa vrata puštajući ih unutra. -"Um, samo trenutak."- Reče. I prije nego što je zatvorila vrata je primila još jedan niz zbunjenih pogleda.

-"Govori."- Prošapta, popravljajući slušalicu u uhu.

-"Prošli su pored vas. Ulaze u stan."- Uskoro je, ponovo, začula Carlin glas. Mogla ju je zamisliti sa Ray Ben naočalama, dok ima na koljenima laptop i kako se nervira, pokušavajući naći izlaz iz ove situacije.

-"Ok."-Promrmlja, prije nego što je čula otvaranje vrata iza sebe. Okrenu se na peti, te se istog trenutka njen pogled sretnu sa plavim i smeđim.

-"Gdje ste krenuli?"- Upita sa malim osmjehom. Bila je sigurna da sad misle da je neki psihopata, koji ih hoće svim silama zadržati u stanu... Ili su možda imali još kakav gori scenarij? Sigurno.

-"Žuri nam se. Obaćavam da ćemo doći jedan dan."- Odgovori joj Elli, dok su se provlačili pored nje, u tom uskom hodniku, natrpanom različnim stvarima.

-"Okej, vidimo se onda."- Ema lagano podigne ruku, mašući im. Par trenutaka ih je još promatrala, kako idu niz hodnik pretrčavajući jedno drugo, dok je njihov smjeh odzvanjao po zgradi. Nasmiješila se te zatvorila vrata, ulazeći u stan.

Naslonila se na jednu od brojnih komodica u hodniku, koje su bile natrpane raznim stvarima, te sklizalna niz nju, dok nije došla do poda. Pružila je noge ispred sebe, naslonjajući laktove na koljena. Ovo joj je možda bila jedina prilika da govori sa njima, i prokockala je tu šansu.

-"Jesu li još uvijek u stanu?"- Ponovo promrmlja u mikrofon na rukavu.

-"Jesu."- Ispusti jedan izdah, zabijajući dlanove u kosu. Barem su na sigurnem.

-"Abby. Problemi."- Naravno. Čim je pomislila da se situacija malo smirila, se mora nešto dogoditi.

-"Opet? Mora da se šališ."- Skoro se nasmija, izgovarajući ove riječi. Šala. Bilo bi lijepo, kad bi cijeli njen život bio jedna velika šala. I da sad svi izađu iz neke kutije, govoreći 'Iznenađenje', nemoraš se više mučiti, sve će biti dobro. Ali život je očito imao neke druge, posebne planove za nju.

-"Zaynovo auto se upravo parkiralo pred zgradom."- Odgovori joj Carla negirajući. Ema izvuče ruke iz kose, dok se njen zeleni pogled razbistrio.

-"Šta? A Elli i Niall?"- Zamahnu glavom. Ovo postaje sve bolje od boljeg. Osjećala se, kao da je dio nekakvog scenarija, a trenutno se činilo da kraj može biti samo koban.

-"Otišli su."- Carla joj je odgovorila. Ema se uspravi, pomažući si sa ručkom od komade iza nje. Zagleda se u pločice, razmišljajući o onom što se dogodilo jutros. Ponovo se prisjetila njegovog tamnog, ozbiljnog lica, onda njegovog smjeha, dok je bio sa Sarah. Zatim joj se pojavila slika, kako se zabila u njega. Bilo je to previše za nju. Opet mu je bila tako blizu, a on to čak nije ni znao. Odmahnu glavom, dok je ponovo osjetila suze u očima.

-"Ja... Ne mogu."- Prošapta sa promuklim glasom. Nije ga mogla zaustaviti, ne može ga opet sresti, bojala se da će mu sve ispričati, da će skočiti na njega, obavijajući svoje ruke oko njegovog vrata. Bojala se da će je odgurnuti od sebe, bojala se da joj neće vjerovati. Bojala se... Svega. No, ipak se najviše bojala da će ga izgubiti. Ako ode u Niallov stan, će ga izgubiti zauvijek. A to ne bi mogla podnijeti. Možda će ga morati gledati sa Sarah, i znati će da je to mogla biti ona, no ipak će znati da je negdje sretan, zdrav i... Živ.

-"Moraš. Uazi u zgradu, a i ja i ti znamo, gdje je namijenjen. Ti si najbliža."

*

Malo predugo, znam. No, cinilo mi se glupo da prekinem na ovom dijelu... Ne znam, nadam se da vam se svidja ova 'akcija', valjda mogu to tako nazvati, ne znam jesam li dovoljno dobro opisala, zakomplicirala... Sad ce morati Zayna sprijeciti da udje u stan... :O xd Sto mislite hoce li je prepoznati?

Hvala vam sto citate!

Lots of love, :)