Moja Sudbina [✔]🔚

Uvod

Sunčevi zraci probijali su se kroz prozore obasjavajući moju sobu. Probudila sam se u ranu zoru, ali nisam osjećale potrebu da ustanem iz kreveta pa sam nastavila ležati tako nepomična. Gledala sam dobro poznate slike na zidovima moje sobe prisjećajući se djetinjstva i svih lijepih uspomena koje sam godinama skupljala u ovoj kući.

Nekada sam obožavala ovo mjesto,  a posebno moju sobu koja je smještena na trećem spratu naše porodične kuće i bila jedina prostorija koja se koristila na tom spratu. Ostale sobe su služile više kao ukras nego kao gostinjske sobe za što su bile namijenjene jer  gotovo da niko nije ni ulazio u njih. Što je bilo savršeno za mene. Imala sam cijeli sprat samo za sebe i niko mi nije smetao, svim članovi moje porodice bilo je i suviše naporno penjati se gore svaki dan, a ja sam to iskorištavala maksimalno. Imala sam sve što sam trebala na tom spratu, svu slobodu koja mi je bila potrebna. Znala sam plesati po cijele dana, svirati, slikati, vesti goblene, čitati knjige do iznemoglosti i još puno puno toga što nisam mogla sasvim slobodno raditi pred ostalim članovima moje porodice bez da dobijam grdnju.

Majka mi je često znala govoriti - “Kad ćeš već jednom početi da se ponašaš kao dama, ono za sto si rođena. Ugledaj se malo na svoje sestre.”

Da, majka se ponosila mojim sestrama koje su pola dana provodile pred ogledalom, a drugu polovicu u kupovini ili sa nekih prijateljicama pričajući o modi, novim haljinama i ostalim meni potpuno nebitnim stvarima. Zbog takvog ponašanja one su uvijek dobivale samo riječi hvale dok sam ja bila crna ovca u porodici.

Jedina osoba koja je često dolazila na sprat bila je naša stara kućna pomoćnica Manda. Ona je godinama radila za nas i već je postala član naše porodice.

Manda se nikada nije udavala i nije imala svoje djece, ali je zato na mene i moje sestre uvijek gledala  kao na svoju djecu, tako se i ponašala prema nama. Kad bi uradile nešto loše grdila nas je prijeteći nam, ali je zato i svaku sitnicu znala jako dobro nagrađivati. Sve tri smo je obožavale kad smo bile djeca. U njoj smo vidjele drugu majku što na neki način i jeste bila jer nas je njegovala od dana kad smo se rodile pa sve do sad kada smo već odrasle djevojke za udaje, kako je ona to znala reći. Majka  nam je bila ljubomorna na svu pažnju koju smo poklanjale Mandi pa nam je stalno prigovarala za to govoreći kako više volimo slušanju od vlastite majke. U većini slučajeva nije se ni trudila da sakrije ljubomoru što je Mandi vremenom počelo zadavati probleme. Iako se ona nikada nije požalila ni na šta za cijele ove godine koliko je radila za nas, mi smo bile dovoljno zrele da shvatimo kakva je situacija i kako bi spasile Mandu od dodatnih problema počele smo paziti na naše ponašanje prema njoj kada je majka bila u blizini. Kao i sva djeca voljele smo našu majku beskrajno, kao takvu jako smo je dobro poznavale i znale smo da iako nije odavala takav utisak ostalima ona nije bila žena koju bi neko poželio za neprijatelja.

Od nas tri Manda je uvijek najviše voljela mene iako se trudila sakriti to od mojih sestara kako se one ne bi osjećale zapostavljeno. Kad sam bila manja uvijek bi mi kradom davala više kolača nego mojim sestrama koje nisu ništa primjećivale. Pravila mi je frizuru, pjevala uspavanke te čak po nekad pričala priče za laku noć da lakše zaspim. Sva ta njena pažnja i ljubav koji mi je upućivala dali su joj posebno mjesto u mom životu, ona je za mene bila druga majka. Na žalost to nije bio slučaj i sa mojim sestrama. Kako smo odrastale moje sestre su sve više počinjale da liče na moju majku i sve više su se udaljavale od Mande, a ja sam još uvijek ostala njena mezimica i uvijek ću to biti.

Voljela bi da se mogu vratit nazad par godina i biti ponovo ona mala nestašna djevojčica kojoj je jedina briga bila šta će njena majka reći kada se zakasni vratiti kući na vrijeme sva prljava od cijelog dana igranja u prašini.

U proteklih par dana moj život je postajao noćna mora i svi moji snovi za budućnost bili su ugroženi. Ova kuća je bila posljednje mjesto na svijetu gdje bih upravo željela da budem. Postala je moj lični zatvor iz kojeg ne mogu pobjeći, a i kad bih mogla ne bi imala gdje otići.

Eh da barem imam gdje da odem..