0.1 / vračara

4.1K 184 9
                                    

pisano: 7 oktobar, 2017
broj ispravljanja: 4
--------------------------------------------------

Zvuk viljuške o keramički tanjir je bio jedini zvuk u trpezariji.

Jela sam svoju večeru, polu hladnu, prosečno dobro spremljenu. Majka nikad nije bila dobra kuvarica. Njena zavisnost je čak pogoršala njeno kuvanje, postala je previše osetljivija, nervoznija i ponekad agresivnija.

Ono što je najbitnije je da, i pored njenih ispada, očevog manjka prisustva u kući kao i bratovog sebičluka, ja ostajem prisvojna.

Opet taj osećaj...

Osećaj da nisam sama, celog života ga imam. Uspenje mi se uz kičmu, do vrata, kroz kosu, oči mi zastaju na prazna mesta bez razloga, kao da vide nešto što ne vidim.

Svoje misli uvek čuvam za sebe.

Ustala sam i otišla po času vode iz kuhinje. Ponovo u tišini koja lebdi u zelenoj trpezariji, belih traka u svakom uglu koje joj daju neku otvorenost. Svetlo smeđeg stola i stolica u sredini, manjkala je u dekoraciji.

Obične bele zavese, i jedna stara keramička saksija u kojem je zasađeno drvo života koje je počelo da vene još prošle nedelje.

Majka ponekad podiže svoj glas na mene jer ne zalivam njenu biljku, ali mislim da biljka vene sa vlasnikom, jer i ona sama podseća na nju.

Popivši vodu nastavila sam ka stepenicama do moje sobe. Pridržavala sam se za drvenu ogradu, lepo uvijenu. Ova kuća je lepa, ali prestaje biti dom.

Otvaram snežno bela vrata i ulazim u roze carstvo zvano moja soba. Uskoro bi trebalo da promenim boju zidova u nijanse plave i ljubičaste.

Ali počinjem imati misli da je crna najbolja boja za moje zidove.

Četkom bih naprskala belu boju što bi ličilo na zvezde. Zato što mi one daju snagu, podsećaju me da su uvek tu iako ih ne vidimo. Ali kada najveća svetlost zgasne, one zasijaju jače od nje.

Presvukla sam se u pidžamu i legla spokojno da spavam u svoj ljubičasto bež krevet, grleći plišanog jednoroga koji mi daje toplinu još od ranog detinjstva koje nažalost nikad nisam imala koliko mi treba.

"Anđela?"- pozvala me je Ana.

"Hm?"

"Opet si odlutala, hahaha..."

Nasmešila sam se ne rekavši nista, već sam samo nastavila da gledam u daljinu.

Prožima me neki čudan osećaj, najavljuje mi da će se desiti nešto. Uzela sam tost iz svog ranca i počela da jedem i dalje razmišljajući o raznim stvarima.

"Ana, Anđela... da li ste čule da je došla neka matorka u školi? Neka vračara, šta ja znam..."- rekao je Luka došavši iz smera škole sa rukama u džepovima.

Naime, moja škola je bila velika, obrasla šumom. Ispred nje se prostirao betonski put koji je vodio do kapije, negde dug petnaestak metara, možda dvadeset, nikad nisam merila.

Ja i Ana smo sedele na postolju visoke ograde i gledale u polja, jer se ova škola nalazila na periferiji.

"Kakva baba?"- pitala sam punih usta, trudeći se jednom rukom da prekrijem usta.

Luka je pokazao prstom na desnu stranu svog obraza pa sam refleksno uzela maramicu i obrisala svoj obraz. Već tri godina srednje škole jedem ovako sendvič svaki put se umazavši. Jedino što se menja je prilog, mada ne znam koja je to promena vrteti tri iste kombinacije priloga u istom tostu sa šunkom. Pavlaka, kupus i kečap ili samo majonez.

#𝟏 ∣ 𝙏𝙍𝙊𝙅𝙀 𝙉𝘼𝙅𝙎𝙈𝙍𝙏𝙊𝙉𝙊𝙎𝙉𝙄𝙅𝙄𝙃 [𝟐𝟎𝟏𝟖]Where stories live. Discover now