Pjesma crne krune

11. POGLAVLJE

AJŠA P.O.V.

                  

Teška srca sam pokucala na vrata.

Ne ponosim se svojim djelima – naprotiv, gadim se samoj sebi. Ali toga dana kada sam saznala da mi je sestra mrtva, ništa više nije bilo bitno. Moj život, moj moral, moja budućnost. Sve je otišlo s njenom crnom kosom. Ostala je samo želja za osvetom.

Drina je bila moja mlađa sestra. Kada sam je prvi put ugledala kao novorođenče, osjetila sam dužnost da je čuvam. U tome sam doživjela tragični neuspjeh. Iako sam uvijek bila miroljubiva osoba, nisam imala problema zadati udarac pokojem dječaku na igralištu. Dječaku koji bi maltretirao moju sestru.

Ona se oduvijek ugledala na mene. Odmalena me pratila posvuda, što je meni katkada užasno išlo na živce. Sada bi, nažalost, dala sve da je još ovdje i da trčkara za mnom kao u mladosti.

Kada je malo odrasla i kada su joj se počeli sviđati dečki, ja sam bila kojoj je išla po savjet. Radosno bih protrljala ruke, kao da sam na taj dan čekala cijelog svog života. Moji ljubavni neuspjesi su se tada pretvarali u korisne savjete, te odjednom nisu djelovali uzaludnima.

Drina je mom životu davala smisao.

A onda mi je bila nemilosrdno oduzeta.

Oteta je jedne kobne noći prije dvije godine. Moja obitelj, svi susjedi i poznanici su zaključili isto – prodana je u ropstvo. Nije ni prva ni zadnja od rase tenebrisa koju je dopala takva sudbina. Moj mi je vlastiti razum govorio da je to zasigurno istina, ali sam se svejedno noćima molila da nije.

Počela sam smišljati mogućnosti za njen nestanak. Najviše mi se sviđala zamisao da se zaljubila i pobjegla sa svojim voljenim. Kako sam se samo nadala da je sretna!

Sedamsto trideset zalazaka sunca sam provela moleći se za svoju sestricu.

Sedamsto trideset molitava je bilo uzalud.

Prošlog tjedna sam vidjela njeno truplo.

Dostavljeno poput pisma. Dostavljeno iz  Karlinga. Glasnik nam je objasnio što se dogodilo. Drina je bila robinja na kraljevskom dvoru.

Nisam se uvjerila u njenu smrt sve dok lijes nije bio otvoren. Ulašteno drvo je otkrilo najmračniji prizor moga života – moju mlađu sestru, mrtvu. Njeno nekada tamnoputo lice sada je bilo oprano od boje, sivo, beživotno. Usta su joj bila blago otvorena, kao da pokušava vrištati. Prsa joj se nisu micala u disanju, te sam bila zahvalna što je odjećom prikrivena smrtna rupa u njima.

Zamolila sam svoje roditelje i Nikua da me ostave nasamo s njom. Na njihovim licima – beznađe. Pomilovala sam je po kosi, te joj se približila uhu. Kako sam samo željela da me može čuti.

„Osvetit ću te" , svečano sam joj obećala.

Zbog tog sam obećanja sada stajala ispred skrovišta vještičjeg kovena.

Za njih sam saznala prije dva mjeseca, sasvim slučajno. U sitnim sam se satima vraćala iz krčme, što mi nije slično. Međutim, tu noć sam se htjela raspustiti. Na povratku sam ugledala tri čudne djevojke.

Bile su odjevene u crne plašteve, što mi je odmah privuklo pozornost. Njihove kose su bile razbarušene i nepočešljane. Držale su se za ruke. Premda nema nikakvog smisla u strahu od tri obične djevojke, meni se sledila krv u žilama. Znatiželja je ipak prevladala.

Odlučila sam ih pratiti da vidim što smjeraju. Pratila sam ih sve do zabačene ulice na sjeveru Mondragona, predjela gdje nikada nisam bila. Na ulicama nije bilo zvuka, nikakvog traga života. Prikrila sam se kada je trojac ušao u kolibu.