Pjesma crne krune

8. POGLAVLJE

                  

 

Bilo je kasno poslijepodne kada sam pokucala na vrata svoga doma. Kočija me iskrcala na početku moje ulice koja je bila živahna kao i uvijek. Navukla sam kapuljaču preko glave, nadajući se da me nitko neće prepoznati. Nisam imala volje za znatiželjne susjede.

 

Majka Liberti je pospano otvorila vrata.

 

Protrljala je svoje naborane kapke, te se zagledala u mene. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati tko stoji pred vratima.

 

„Kasi!" radosno je kliknula i privukla me u zagrljaj.

 

Skinula mi je kapuljaču s glave i pogladila me po kosi. Ja sam uživala u njenom mirisu – mirisu majke, obitelji, doma. Povukla sam nas unutra, prije nego nas uhvate radoznali pogledi.

 

Moja kuća se nije nimalo promijenila, premda sam se ja osjećala drugačije. Gotovo sam mjesec dana provela u najvećoj raskoši kraljevskog dvora, a sada sam se vratila u bijedu. Koliko god to čudno zvučalo, osjećaj je bio dobar.

 

„Želiš li večerati?" brižno me upitala majka.

 

Nisam nikada pomislila da ću to pitanje čuti iz njenih usta. Gotovo cijelog života sam nas ja prehranjivala. Međutim, Erik je Liberti osigurao zalihe hrane. Pitala sam se hoće li taj dio našeg dogovora otpasti.

 

Vjerojatno hoće. Povratku u kriminal se nisam veselila, ali nisam imala izbora. Morala sam otići sa dvora i spriječiti pogibanje svojih najbližih. Morala sam spasiti njihove nevine živote.

 

Pristala sam na majčinu večeru koju je ona spravila dok sam se ja smjestila. Nisam imala mnogo za raspakirati – bakin nakit i nekoliko komada odjeće koje sam ukrala sa dvora. Stare navike teško umiru.

 

Kada je palo sunce, majka i ja smo sjedile za našim oronulim kuhinjskim stolom. Pojele smo večeru koja se sastojala od prženog povrća i kruha, a potom uživale u ukusnom vinu.

 

„Pričaj mi o dvoru" , zahtijevala je majka. „Želim čuti sve."

 

Otpila sam gutljaj i spustila čašu. „Prvo ti moram reći jednu stvar."

 

Liberti je spojila obrve. „Koju?"

 

„Bila si u pravu. Ja imam čaroliju u sebi."

 

Majka se ukočila. „Zaista? Kao Kem?"

 

Kimnula sam. „Kao Kem. On je bio čarobnjak... a ja sam vještica."

 

Pokušala je nešto reći, ali iz usta su joj izlazila samo nerazumna mrmljanja.

 

„Zbog toga su me osudili na lomaču. Zbog toga me kralj spasio."

 

„Što je htio s tobom?" Majka je napokon izgovorila smislenu rečenicu.