Pjesma crne krune

3. POGLAVLJE

                  

Kada sam uspjela otresti trans zbog nadnaravnog događaja kojeg sam sama izazvala, shvatila sam što se događa.

Umrijet ću, u glavi mi je nametnuo glas. Stvarno ću umrijeti.

Nadala sam se da će serveni barem održati suđenje – iako već znam koji bi ishod toga bio, barem bi dobila neko vrijeme da se savladam. Sve se događalo prebrzo. Rulja se organizirala predvođena Zindelom, te sam u roku nekoliko minuta bila vezana užetom i čekala svoju mučeničku smrt.

Dok je nekoliko servana spretno pripremalo drva, pokušavala sam ponovno dozvati onu energiju. Nije me slušala. Nikua su također vezali, ali više nije bio određena žrtva njihovog gnjeva, te sam bila zahvalna na tome što sam ga uspjela spasiti. Nadala sam se da će nakon ovoga moći otići u Mondragon i reći svima što se dogodilo. Iako sam imala proturječne osjećaje prema svojoj majci, boljela me pomisao na to da proživi život ne znajući gdje joj je kćer nestala ove kobne večeri.

Po glavi su mi se ispreplitale misli o preživljavanju. Tražila sam načine na koje bi mogla izbjeći neposredno umiranje. Želudac mi se stisnuo u čvor od gledanja nekoliko mahnitih servena koji su pokušavali naložiti vatru. Zato sam pogled usmjerila prema Nikuu.

Oprosti, oblikovao je riječ usnama. Oči su mu izgledale tamnije nego inače. Slabašno sam se osmjehnula, pokušavajući mu dati do znanja da ne krivi sebe. Premda ću zbog njegove nepromišljenosti živa izgorjeti, Niku je bio moj najbolji i jedini prijatelj. Kada sam već žrtvovala svoj život kako bih spasila njegov, najmanje što može učiniti jest da ga proživi sretno – bez grižnje savjesti.

Progutala sam knedlu kada su mi prvi plameni jezičci zaiskrili ispod nogu.

Oglušila sam se na divljačku buku servena i sklopila oči. Neću zadnje trenutke života provesti gledajući njihova zabavljena lica. Vatra mi je igrala pred očima i uz zatvorene kapke. Počela sam osjećati vrućinu koja je svakim trenom postajala sve nesnosnija.

Nesvjesno sam pokušavala izvući zapešća iz čvora užeta kojim su me vezali. Pri tim su mi pokretima zveckale bakine zlatne narukvice.

Baka, nametnula sam si sjećanje u misli. Kad sam razmišljala o njenim toplim borama i hrapavim, nježnim rukama, peckanje okrutnog plamena me manje boljelo.

Uskoro ću biti s njom.

Glasno sam jauknula kada me vatra zapekla na stopalima. Odbijala sam otvoriti oči, ali sam čula radosno uzvikivanje rulje. Bolesni gadovi.

Napokon sam dopustila suzama da mi poteknu kroz sklopljene oči. Suzbijala sam bolno stenjanje koje mi se prijetilo oteti s usana. Kada sam čula odurno krckanje vlastitog mesa pod neumoljivim plamenom, došlo mi je da preklinjem za milost. Zamišljala sam kako urlam na servene – kako ih molim da me obezglave mačem ili probodu nožem u srce – da završe s ovim mučenjem.

Međutim, uspjela sam zadržati staloženost. Ovi ljudi mi nikada ne bi ukazali milost, a kada već umirem – umrijet ću dostojanstveno.

Vatra me počela proždirati, te sam se zatekla kako molim da mi što prije uhvati haljinu. Kada mi uhvati odjeću, sve će brzo biti gotovo. Podignula sam glavu prema nebu i dopustila si da ukradem jedan zadnji pogled na crno nebo prošarano zvijezdama.

„Stanite!" dominantan glas mi je proparao uši.

Brzo sam spustila glavu i usmjerila pozornost na događanja ispred sebe. Nisam mogla jasno vidjeti što se događa ni kome glas pripada. Vid mi je bio zamućen od suza, a sivi dim koji se pušio ispred mene mi nije pomagao.