Pjesma crne krune

9. POGLAVLJE

                  

Erikove posljednje riječi su mi još uvijek odzvanjale dok sam sjedila na vlažnom podu tamnice.

Neću ti spašavati život po drugi put.

U redu – onda ću se morati spasiti sama.

Nisam više ista osoba koja je bespomoćno gorjela na onoj lomači. Sada znam što sam. Ja sam vještica – i mogu postati vrlo moćna ako to želim. Znala sam da mogu smisliti plan za bijeg.

Moje mozganje su stalno prekidale Nikuove slike. U meni je gorio tihi bijes – bijes na mog bivšeg najboljeg prijatelja. Ponovno sam se našla u istoj situaciji, u neposrednom susretu sa pogibijom, samo zbog toga što sam pokušavala zaštiti njega. Ovdje sam zbog njegove nepromišljenosti.

Teško sam disala u zatvorenoj, okrugloj tamnici. Jedna baklja mi je treperavo osvijetljivala zidove od pepeljastog kamena. Bar se oko zraka nisam morala brinuti – jedino što me može ubiti sigurno je gorjelo u kutu.

Začula sam cerekanje čuvara ispred dvostrukih drvenih vrata. A zatim mi je sinula ideja.

Prva kletva koju sam naučila, kletva ubacivanja slika u tuđi um. Bila sam svjesna da ću se sada morati više potruditi nego s Erikom, jer je u pitanju nekoliko umova od kojih me dijeli debeli zid.

„Mentis perperam" , moj šapat je odjeknuo tamnicom.

Čarolija je počela navirati iz same srži moga bića, te polako obuzimati moje tijelo. Zatvorila sam oči i skoncentrirala se na umove stražara. Uspjela sam ih osjetiti u svom vlastitom biću. Potom sam zamislila prizor.

Gledala sam samu sebe, u istoj odjeći koju nosim, sa istim umorom u kostima. Samo što nisam bila u tamnici. Nalazila sam se izvan nje – tek nekoliko metara niz hodnik od stražara. I plazila sam im jezik.

A onda sam dala petama vjetra i nestala iz vidika.

Nakon što mi je slika izblijedila iz glave, otvorila sam oči. Čarolija je i dalje bila prisutna u cijelom mom biću.

Čula sam strku ispred tamnice – što mi je dokazalo da sam uspjela u svom naumu.

Stražari su povjerovali u to da vide mene kako bježim i dali su se u lov. Kada više nisam mogla čuti njihove užurbane korake, ustala sam s hladnog poda. Sada je bilo vrijeme za upotrebu moje osnovne moći.

Prikovala sam pogled za velika drvena vrata. Podigla sam dlanove u razini ramena i naredila bijelim munjama da mi ponovno zaplešu na vrhovima prstiju. A one su upravo to učinile.

Prigrlila sam svu svoju moć, te zabacila ruke prema vratima. Cijela moja čarolija me napustila kroz munje – i usmjerila se ravno na vrata. Njihovo drvo je zabljesnulo u bjelini, a potom ga više nije bilo.

Vrata su se raspala na komadiće i dala mi put za bijeg.

Preplavilo me neumoljivo zadovoljstvo, uzrokovano izbacivanjem tolike čarolije iz sebe. Nikada se nisam osjećala življe, a moje je tijelo htjelo odmah potrčati prema slobodi. Međutim, morala sam biti oprezna. Postojala je mogućnost da je neki stražar ostao u sivom hodniku.

Nečujno sam izašla iz svog zatvora i – šuljajući se – krenula lijevo. Stražari nisu bili dovoljno pametni da mi stave povez preko očiju pa sam znala kojim putem van. Ili su me samo podcijenili.

Došla sam do stepenica koje su vodile do izlaza. Odahnula sam i počela se penjati, ali onda mi je pogled zaklonio visoki stražar. Ukipila sam se u mjestu.

„Hej!" viknuo je i počeo se brzo spuštati stepenicama, prema meni.

Bez razmišljanja sam kriknula: „Prohibere korporis!"