Strah me da te volim

5.

- Momče, budi se - osjetio je lagano drmusanje i otvorio oči. Kad je ugledao staricu na momenat se zbunio, pa se prisjetio šta se desilo: svađa sa Marijom, odlazak iz stana, čekanje kafe kod komšinice i tu se film gasi.
- Zaspao si, sinko, dok si čekao kafu. Ovde je toplo, mirišu domaće kiflice sa džemom, uspavalo bi svakoga, a ti si izgledao toliko umorno da mi te bilo žao dirati.

- Treba da se izvinim i zahvalim u isto vrijeme - nasmijao se - koliko je sati?

- 6 popodne, kafica je gotova, sad će i jedna žena da mi dođe pa ćemo skupa da ju popijemo. Treba mi neko da mi pomogne oko kućanskih poslova, godine nose svoje, a ova ženica je baš mila i vrijedna - pričala je starica dok je on još uvijek pokušavao da se razbudi.

- Možda bih ja trebao da krenem, da vam ne smetam

- Ma sjedi tu, sad će kiflice. Meni svako društvo dobro dođe nakon godina i godina samoće, sinko.

- Živim preko puta već godinama, a ovo je prvi put da razgovaramo više od onog učtivog "zdravo, kako ste" - blago se nasmijao i shvatio da je ova starica usamljena. Razmišljao je o tome da bi njoj mnogo značilo da je s vremena na vrijeme kafu s njom popio, a njemu to ne bi bilo opterećenje. Tad je shvatio da je živio napamet, nije obraćao pažnju ni na koga u svojoj okolini. Pobogu, roditelje nije vidio ni čuo dva mjeseca! Onda je pomislio da ovo lako može da postane njegova majka za par godina, sama i bez ikoga.. Odlučio je da se više posveti i roditeljima, ali i ovoj starici koja ga je ugostila.
- Koliko dugo živite sami?

- Sedam godina, sinko. Tad me je moj Milivoj napustio.. Djeca su otišla svako svojim putem mnogo ranije, skućili se, izrodili djecu a nama unučad. Nas dvoje smo ponovo bili sami, dok mi njega infarkt nije odnio

- Žao mi je..

- O, ne treba ti biti. Meni je 80 godina, a i njemu je bilo toliko kad je umro. Mi smo svoje proživjeli..

- A djeca i unučad, ne obilaze vas?

- Obilaze, ali rijetko. Znaš, dosta se brzo živi danas, nemaju vremena jedni za druge a kamoli za staru babu - setno se nasmijala. Vidio je da ima ogromno razumijevanje za njih, ali i da joj neizmijerno fale

- To mogu da shvatim. Ni sam nisam roditelje obišao dva mjeseca. Znam da nije u redu, ali sve se svelo na to da samo radim, radim. Niti znam kome, niti čemu

U tom momentu začulo se zvono na vratima i starica je pošla da otvori.

***

- Tamara, kćeri, hoćeš li sa mnom do jedne bake? Treba da joj održavam kuću pa da ti pokažem gdje i da se upoznate, kad ja ne budem mogla ići ćeš ti

- Ne mogu, majko. Treba da spremam maturski, ići ću drugi put

Majka je klimnula glavom i izašla iz kuće. Tamara je ostala da uči, ali su joj misli bile na drugom mjestu.. Prvo u restoranu one večeri, potom ispred restorana i riječi razmijenjenih tada, pa onda do kafića i razgovora, i najzad poljupca. Sjećala se svake riječi i svakog pogleda još od prvog susreta. Znala je da će se sjećati svega dok živi. Pa čak i ako ovo među njima ne potraje, ona će ga pamtiti kao svog prvog pravog momka. Imala je simpatije, imala je i dva momčića ali je to sve bilo onako dječije, poneka šetnja gradom uz držanje za ruke, poljubac u obraz na rastanku i to je to. Bila je privlačna mnogima, mnogi su htjeli da ju imaju, ali ona nije htjela. Nije htjela nikome da bude zanimacija, niti da budu sa njom samo zbog seksa. Majka ju je uvijek savjetovala da pametno bira, da se ne daje svakome jer će to da ju obilježi za čitav život.

- Nemoj da liježeš sa svakim, 'ćeri, ostaćeš upamćena kao laka roba i niko te poslije neće htjeti. Ko bi htio da mu djecu rađa žena koju su svi imali?

Prisjećala se maminih riječi, ostala su joj dobro urezane u sjećanje i uvijek se vodila njima. Uvijek se divila majci, bila je vijerna žena, izuzetna domaćica i majka za poželjeti. Njih troje djece je imala već do 25-e, i trudila se zajedno sa njihovim ocem da im obezbijedi sve što im je bilo potrebno.

Htjela je da kad odraste bude baš poput svoje majke, ali isto tako je maštala o boljem životu. Sve što je od roditelja vidjela bila je patnja, rad i samo rad. Željela je da bude poput njih, da ima to što imaju oni međusobno ali da ipak živi bolje. Da otputuje sa društvom na ljetovanje, da jednog dana obezbijedi sebi taj luksuz da kad joj se nešto svidi u izlogu to i kupi bez kalkulisanja i razmišljanja da li ima nešto preče za šta joj pare trebaju. Maštala je o tome da ima tu slobodu da samo sjedne u auto i odveze se u nepoznato, da obiđe svaki grad, svako izletište..

Iako je voljela da mašta o tome, dobro je znala da je realnost daleko od toga. Znala je da, po završetku škole, zaposliće se bilo gdje samo da donese koji dinar u kuću. Ako ništa, da zaradi za sebe i ne mora da traži od roditelja, da koju marku ušteka mlađem bratu Dušanu za sladoled ili šta već bude htio, kao što je njoj to radio Mićko.

Iz misli ju je prekinula zvonjava telefona.

- Halo?

- Sine, živa bila dođi po mene, prolom je oblaka ne mogu biciklom nazad

- Hoću, daj mi adresu. Treba li da krenem odmah?

- Može, ja sam se sve dogovorila i vidjela što je trebalo da vidim

- Važi, krećem - rekla je nakon što joj je majka izdiktirala adresu.

Kiša je lila kao luda, već drugi put tog dana. To ju je podsjetilo na Aleksandra..

Šta li radi sada? Misli li i on na mene?