Strah me da te volim

3.

- Ko je lik? - upitao ju je brat kad je sjela u auto

- Ne znam, sreli smo se tu slučajno - slagala je i prećutala šta se sve desilo to veče. Brat joj je bio isuviše zaštitnički nastrojen i nije htjela da ga uznemiruje

Zašto ne mogu da ga izbacim iz glave? Stariji je od mene dosta, ali tako mi se svidio..

Sa tim mislima došla je kući, obavila ličnu higijenu i legla da spava, ali joj san nije dolazio na oči do dugo u noć.

Aleksandar.. Tako lijepo ime. Oči su mu crne kao noć, očigledno je da kriju mnogo toga. Ima li nekoga? Zašto želi baš mene da vidi, bilo je mnogo ljepših djevojaka tamo..

Njena nesigurnost je ponovo isplivala, i ona je iznervirano otpuhnula i odlučila da spava, ne vrijedi razmišljati o tome.

***

Dani su se nizali jedan za drugim, ona je išla u školu, on na posao. Oboje su razmišljali o toj večeri i jedno o drugom, ali se nisu vidjeli nikako.

Njegov odnos sa Marijom je bio sve hladniji. Tačnije on je bio sve hladniji i nedostupniji njoj, a ona se bunila i zahtijevala da razgovaraju o tome i porade na svom odnosu, što njega nije baš zanimalo. Preko nekih stvari i izgovorenih riječi od prije nije mogao da prijeđe, bio se previše ponosan. Nije bio svjestan da će taj ponos mnogo da ga košta kasnije...

Njeni dani su prolazili u pripremanju maturskog ispita, druženja poslije škole i pomaganja roditeljima kod kuće. Svaki dan bi na povratku kući prolazila pored "Iskre", svaki put bi razmišljala da li da skrene, i isto tako svaki put bi samo produžila dalje zbog nedostatka hrabrosti...

Jednog popodneva vraćala se iz škole kada je počeo jak pljusak, uletjela je u cafe motela kako bi se sklonila sa kiše. Već je bila poprilično mokra, ali niko nije obraćao pažnju na nju osim momka u šanku, koji ju je nasmijano posmatrao. Pošao je prema njoj, a ona se ukopala u mjestu

- Pa očigledno se srećemo samo kad si u nevolji, mlada damo - pokazao joj je rukom prema kom stolu da pođe, nije bila naročita gužva ali je želio da ju što dalje odmakne od ostalih kako bi mogao u miru da ju posmatra

- Izvini - promrmljala je i ponovo zagrizla usnicu, a njega je taj potez opario kao kofa vrele vode.

- Sve pet. Smjesti se, donijeću ti ubrus da se obrišeš, mokra si

- Hvala, ponovo me spasavaš - nasmijala se

- Preći će mi u naviku - namignuo joj je i otišao u pravcu šanka. Vratio se sa ubrusom i sjeo preko puta nje

- Da li ti smiješ da sjediš tu? Mislim, ipak radiš..

- Hoćeš da odem?

- Ne! Nisam tako mislila - počela je da se pravda na šta se on počeo smijati

- Opušteno, malena. Smjena mi je završila. Šta ćeš da popiješ?

- Kafu s mlijekom, da se malo ugrijem

- Onda kafa stiže - pozvao je prijatelja koji je preuzeo smjenu i izdiktirao mu narudžbu pa se vratio njoj

- Pa, škola? - pitao je i kliknuo glavim ka njenom ruksaku

- Da, za danas gotovo. Još mjesec i kraj

- Šta ćeš onda, fakultet?

- Ne, zaposliću se - kratko je odgovorila i zapitao se šta se krije iza toga

- Imaš neka određena interesovanja ili?

- Nikakva, šta god da nađem biće dobro. Želim da se osamostalim.