Strah me da te volim

1.

- Marija, ne budi nerazumna, znaš da moram da radim - prosiktao je Aleksandar već na rubu živaca

- Ali Aco..

- Ništa ali - prekinuo ju je - dosta mi je tvog ljubomorisanja više! Radim kao konj da bi imali od čega da živimo, a ti umjesto da digneš tu svoju guzicu i nađeš posao meni soliš pamet!
Ne čekaj me, ne znam kad ću kući! - drsko je zalupio vratima i napustio njihov tek iznajmljen stan. Volio je ovu ženu, stvarno jeste, ali već neko vrijeme je osjećao pritisak u toj vezi. Bio je svjestan da neće uvijek biti idilično kao na početku, imao je dovoljno godina da zna da će ljubav da izblijedi, strasti će vremenom bivati sve manje i na sve to je bio spreman. Ono na šta nije bio spreman bilo je upravo ovo što se dešavalo već duže vrijeme među njima, konstantne rasprave, njena ljubomorisanja kad krene na posao i povrh svega nerazumijevanje.

S druge strane, jedna mlada djevojka zlatnih uvojaka, azurno plavih očiju i dugih trepavica živjela je svoj život ubijeđena da ju čekaju lijepi trenuci, da je iste zaslužila nakon sve patnje. Vrlo mlada je osjetila neimaštinu na svojoj koži, dok su njene prijateljice sa 13-14 godina išle na ljetovanja i tako dobijale bronzani ten, ona je preplanulost dobijala na njivi, u dnevnicama. Radila je sve što je mogla da olakša ocu i majci da prehrane petočlanu porodicu. Nekad bi sa majkom išla da zaradi, a nekad bi ostajala kući i brinula se o braći, o kući i bašti. Bili su skromna porodica, živjeli na selu od onoga što svojim rukama proizvedu.

Prije dva mjeseca napunila je 18. godina, i time postala treća punoljetna osoba u njihovoj kući, pored starijeg brata i roditelja. Veliku proslavu nije željela, tačnije jeste, kao i svaka druga djevojka maštala je o haljini, frizuri i svemu ostalom što prati taj događaj, ali je ona isuviše bila razumna i svjesna situacije u kući pa je sve ubeđivala da je to bacanje para i da ona to ne želi. Za svu njenu požrtvovanost otkako je postala djevojka roditelji su je nagradili polaganjem vozačkog ispita i automobilom, koji je doduše morala da dijeli sa bratom, ali poklonjenom konju se u zube ne gleda.

Prijateljica iz razreda ju je pozvala na rođendan, ali se njoj nije išlo. Najviše zato što nije imala ništa prikladno da obuče. Izlazila nije često, imala je dvije haljine ali već viđene više puta pa se sramila da ih oblači. Majka ju je nagovarala da ide, od komšinice koja je dvije godine starija može da posudi i haljinu i cipele, frizuru je znala sama da napravi, a što se šminke tiče nije joj trebalo mnogo, ono što je bilo neophodno je imala. Popustila je jer je i sama bila željna da se jednom dotjera i izađe sa društvom. Otišla je do komšinice i posudila usku crno - bijelu haljinu na pruge, dužine do koljena sa tankim bretelama. Na noge je obula crne štikle srednje visine, iako ih nije nosila često imala je savršen hod u njima. Zlatne uvojke je ovaj put ispeglala pa joj je kosa ravno padala do polovine leđa, to je po njenom mišljenju bio najljepši dio nje same. Blago se našminkala, i kroz veoma kratko vrijeme bila je spremna za polazak.

- Mićko, odvešćeš me ili da idem autom? - upitala je brata

- Odvešću te ja, treba mi auto, pa ću doći po tebe kad bude trebalo. Izgledaš odlično sestrice, pamet u glavu - opomenuo ju je i poljubio u obraz

Ubrzo nakon kretanja stigli su pred salon u kojem je bilo veselje. Već na parkingu čula se muzika i dobro raspoloženje prisutnih. Njihovo društvo okupilo se ispred ulaza pa će svi zajedno da uđu unutra i uruče poklon slavljenici.