26.glava

99 2 2
                                    

Život nam nikad ne daje lake trenutke, ali pretpostavljam da je život takav. Ne možete samo da birate kada želite da budete srećni ili kada želite da se osećate tužno. Da je tako, niko na ovom svetu nikada u životu ne bi osetio bol.
Danima imam loš osećaj u vezi našeg slučaja. Nikada to nije trebalo da uradimo i znam to, ali moj brat je bio taj koji je to morao da odluči i on je odlučio da sačuva svoju decu.
Čak i ako to znači da će biti u opasnosti. Ni jedna osoba mi ne može reći da puštanje vođe mafije da se izvuče sa nečim dovodi do nečega dobrog.
Josif možda nije uspeo da ubije mog brata ali ljudi poput njega ne odustaju od nečeg ovakvog.
Samo se nadam sa svime u sebi da će se povući i da će mog brata ostaviti da živi svoj život kao što je živeo pre nego što se sve dogodilo.
Postoji samo jedna stvar koja me stvarno muči i to je jedini razlog zašto sam ovako uplašen.
Postoji nešto što nam je moja majka uvek govorila. 'Kad god drugi u porodici umre, uvek će biti i treći.'
A pošto su Viktor i majka umrli, bojim se ko će biti treći.
Uvek sam verovala šta bi nam majka rekla jer se uvek obistinilo...ali nadam se da je pogrešila u vezi ovoga. Ne treba nam više smrt u ovoj porodici. Dovoljno je loše što se sve to dogodilo.
Jovan i ja zovemo jedno drugo svako veče samo da bismo bili sigurni da smo oboje dobro i da je sve kako treba.
Da budem iskrena, ta ideja je bila moja. Nisam mogla da spavam a da ne znam da je bezbedan. Sinoć smo mnogo pričali i smejali se mnogim uspomenama iz detinjstva, bilo je dobro.
Čak i ako to ne priznajem nikome osim njemu, plašim se. Uplašena sam da izgubim još nekog drugog. Strah od napuštanja. Uplašena da ću morati ponovo da trpim isti bol. Jednostavno se plašim da ovoga puta neću sve preživeti.
Ljudi me napuštaju. Sa ili bez namere da to urade. I sve što mi je ostalo posle njih je rana u mom srcu. Rana koja čeka da bude zaceljena, ako ikada zaceli. "Biće ovo dobar dan." Moj glas je bio jedino što se moglo čuti.
Trenutno sam u svojoj spavaćoj sobi, stojim ispred ogledala i nameštam crnu košulju. Nakon što sam uzela štikle, izašla sam do svog auta i konačno počeo da se vozim prema kancelariji.
Pogled oko mene je prelep kao i uvek, nije glasan kao obično, ali je još rano da deca izađu napolje i da se voze automobili.
Mala crkva zvoni jutarnja zvona, a sveštenik šeta u bašti crkve.
Ruže, lale, ljiljani i mnogo drugog cveća cveta oko njega, a on mi maše kao i svako jutro, a ja mu uzvratim sa osmehom na licu.
Ne videći nikoga drugog, došla sam do parkinga naše zgrade, i na moje iznenađenje bio je skoro prazan.
Ignorisala sam to jer sam i ja ovde prilično rano i niko ne voli da ustaje tako rano ujutru.
Kada me je lift dovezao na naš sprat, prva stvar koju sam uradio je da sam popila prvu kafu za ovaj dan.
"Jutro društvo." Rekla sam sa osmehom dok sam ulazio u kancelariju za sastanke i svako mi je uzvratio osmeh.
"Jutro draga moja, kako si spavala?" Stefanija je prva bila da mi postavi neko pitanje.
"Kao beba." Lagala sam znajući da sam spavala možda 3 sata.
"Jutro srećo." Uz to je došao i jedan brzi poljubac od Davida.
Nakon što sam odložila kaput i sela na svoje uobičajeno mesto, pogledala sam druge koji samo rade svoju papirologiju.
"Šta imamo za danas?" Kada sam pitala Tadej je bio taj koji mi je odgovori na moje jednostavno pitanje.
"Ništa mnogo, neka papirologija i onda sastanak sa našim novim šefom."
"Hvala Bogu da ovaj dan bar počne dobro." Nakon što sam rekla od umora sam krenula da zevam a Stefanija  me gleda podignutih obrva.
"Spavala kao beba dupe moje." Svi su se tome smejali i ako njoj to nije bilo smešno.
"Hajde da završimo ovo da bih mogla da odem kući i da se opustim."
"Jebote, upravo si stigla Jelena." Tara se smejala, a ja sam slegnula ramenima.
"Pa šta? To ne znači da želim da budem ovde ceo dan." To je bilo poslednje što je rečeno, nakon toga smo se svi vratili na papirologiju iz prethodnog slučaja.
Proveravala bih svoj telefonu svakih par minuta i sigurna sam da su svi to već primetili, ali jednostavno ne žele da to pominju.
Kada sam htela da ga proverim po dvadeseti put, David je stavio ruku na moju i sprečio me da uzmem svoj telefon.
"Prestani da brineš, ako mu nešto zatreba ili je u nevolji, pozvaće te. Baš kao što je obećao. Sada se fokusiraj na ono što radiš i pokušaj da ne razmišljaš o bilo čemu drugom. Ako tvoj telefon počne da zvoni, svi ćemo čutu."
Polako klimam glavom i fokusiram se na papirologiju znajući da je u pravu.
Jovan mi je obećao i moram da mu verujem da će pozvati ako mu nešto zatreba. Stvar je u tome da mu verujem više nego sebi, više nego bilo kome ako sam iskrena.
Starkov je taj kome ne verujem. On je taj kome niko ne veruje.
Čak i kada bih se trudila da se fokusiram na papirologiju koja je ispred mene, ponekad bih i dalje gledala u telefon brinući se da sam zaboravila da uključim jačinu zvuka čak i ako sam hiljadu puta proverila da li je potpuno uključen.
Ono što se sledeće dogodilo me je zaista zateklo. Moj telefon je počeo da zvoni.
Okrenula sam se što sam brže mogla ka telefonu i Rozin broj se mogao videti na ekranu. Pogledam druge i polako podigla slušalicu.
"Rozi?"
"Hej Jelena. Izvini ako prekidam neki sastanak ili nešto slično, ali sada imam loš osećaj i... i treba mi nešto."
"Da, sestro. Kako mogu pomoći?" "Pozovi Jovana."
Te reči su mi bile dovoljne da se ukočim i prestanem da dišem na par sekundi. "Sta si rekla?"
"Sestro on..." U njenom glasu sam čula da joj nije lako da kaže šta hoće.
"On šta Rozi?" Nema sumnje da je mogla čuti da sam ozbiljma i uplašena u ovom trenutku.
"Zovem ga četvrti put i piše da taj broj koji zovem ne postoji. "
Polako podižem glavu i gledam Davida koji je kao i drugi već fokusiran na ono što pričam.
"Broj ne postoji?"
"Da. Prvo sam mislila da sam nazvala pogrešan broj, ali ne mogu da napravim istu grešku 4 puta. Pozovi ga molim te."
Mogao sam da osetim kako mi krv napušta lice i kako mi oči suze. "Pozvaću te kasnije." Nije ni imala priliku da progovori jer sam joj prekinula vezu i nazvao brata.
"Javi se... javi se molim te... hajde... o Bože, samo se javi na prokleti telefon."
Počela sam da šapućem i taman kada sam pomislila da će telefon zazvoniti čula sam ženski glas.
"Broj koji ste pozvali ne postoji. Proverite broj i pozovite ponovo." Telefon mi je ispao iz ruke i udario o sto dok sam se ja samo ukočila.
"Jelena! Koga si pokušala da pozoveš?" Jana je pitala i malo me protresla.
"Broj ne postoji..."
"Koga si zvala?"
"Jovana..." je bila jedina stvar koja mi je izašla iz usta i polako sam stavila ruku na grudi. Osećao sam se kao da mi je neko upravo istrgao srce iz grudi...nisam bila spremna za ovo.
"Hajde, idemo da ga potražimo." Rekao je David i pokušao da ustane, ali sam ga zaustavila.
"Prekasno je...već sam izgubila svog mlađeg brata."
"Ne govori to! Uvek postoji nada. Hajde idemo." Čak i ako  osećam da on više nije sa nama, ustala sam bez snage da se borim trenutno.
Taman kada su se vrata lifta otvorila, našli smo se licem u lice sa Petrovićem koji je imao poznati izraz na licu.
Mogu da vidim kako me gleda u oči i ne može da govori...odmah sam znala šta se dogodilo.
"Gde je telo?"
Bio je šokiran što sam ga to pitala.
"Kako ti...?"
"Pogled na tvom licu govori mi sve što treba da znam. Moj brat je mrtav...zar ne?" Otvorio je usta da progovori, ali ih ponovo zatvori, pokušavajući da izabere prave reči koje će sledeće izgovoriti.
"Nismo sigurni..."
"O, sada shvatam. Želite da prepoznam telo. Opet!" Moja poslednja reč je zvučala glasnije nego što sam želela i on je skrenuo pogled izbegavajući moje oči.
"Žao mi je što sam te doveo u ovo u ovu poziciju, ali to je procedura."
Posle svega se osećam ukočeno. Nemam snage da se svađam, plačem ili čak vičem na nekoga. Samo ne osećam ništa.
"Gde?" On zna šta ja želim da znam. Gde je telo.
"Mrtvačnica." To je bilo sve što sam trebala da znam.
Otišla sam liftom sa drugima sa mnom. Nijedan od njih nije govorio sve do podruma gde je mrtvačnica.
"Želim da idem sama." Govorila sam tiho, a oni klimaju glavom i odstupaju, čak je i David znao da me sada ne uznemirava.
Polako sam ušla i videla 4 prazna i čista stola...i samo jedno telo na petom.
Nisam oklevala da skinem beli čaršav sa lica osobe na stolu jer sam se duboko u sebi nadala da su ponovo pogrešili i da će me moj brat za trenutak nazvati da mi kaže da mu je telefon crko...ali sam više nego pogrešio.
Malo je reći da nisam bila spremna za ono što vidim pred sobom. Ruke su mi ispustile beli pokrivač i morala sam da se oslonim na sto.
Kada sam konačno shvatila šta se zaista dešava desnom rukom sam polako pomilovala brata po bledom obrazu.
U njegovim očima više nema života. Suze su počele da padaju bez ikakve kontrole i nisam se više osećala ništa.
Osećam se slomljeno. Slomljen bez popravke. Ovo je poslednja kap u mojoj čaši. Ovaj pad me je slomio kao ništa pre. Nije mi trebao čak ni doktor da mi kaže kako je umro...vidim sama to čim  mu pogledam lice.
Rana od metka na čelu mi daje do znanja da barem nije patio. Polako se naginjem bliže njegovom licu i ostavljam jedan poljubac na njegovom obrazu.
"Žao mi je što sam prekršila obećanje brate... tako mi je žao što sam izneverila tebe i sve ostale..."
Ne mogu  da osetim noge i iskreno ne verujem sebi da sada hodam, pa sam jednostavno pustila sebe da padnem pored stola gde je om.
Trebao mi je trenutak da pronađem svoj telefon i zapamtim koga treba da pozovem.
Prva osoba koja mi pada na pamet je ista ona osoba koja me je malopre zvala, moja sestra. Zato sam je nazvala.
Nije joj trebalo mnogo vremena da se javi, jer sam posle jednog zvona čula njen glas.
"Šta mu se desilo sa telefonom? Je li mu se ispraznila baterija?"
Nije zvučala uplašeno, više je bila zabrinuta. Ali kada sam otvorila usta da progovorim ništa nije izašlo.
Ono što nisam primetila je da su moji prijatelji već ušli i stoje pored vrata i slušaju me i pažljivo me posmatraju.
"Sestro?" Ovog puta je zvučala uplašeno i njen glas mi govori da zadržava suze.
"Žao mi je sestro... tako mi je žao što sam dozvolila da se ovo desi..."
Moje reči su bile zaustavljene tako što sam počeo da plačem jače nego ikad.
"Hej hej! Jelena treba da se smiriš i da mi kažeš šta se dogodilo."
"Nikada nisam smela da mu dozvolim da odustane od slučaja sestro. Znala sam da ga ono čudovište nikada neće ostaviti na miru i ipak sam mu dozvolila da odustane od slučaja. To je moja greška!"
Nisam više imala snage da ostanem jaka i ona je to znala.
"Jelena draga, smiri se. Uhvatićemo ga posle ovoga. Sada mi reci gde nam je brat i šta mu se desilo?"
Sada sam shvatila da ona i dalje misli da je on živ i da je dobro.
"On ga je ubio...brat nam je mrtav..."
Sa obe strane linije je neko vreme bilo tako mirno.
"Kako je on...jel patio?"
"Ne...ništa nije osetio..."
"To je dobro... patio je više nego što je ikada zaslužio."
"Sesteo možeš li.... možeš li možda...?" Nisam mogla da sastavim normalnu rečenicu od šoka. Moj um jednostavno nije želeo da sarađuje sa mnom trenutno.
"Duboko udahni i pitaj."
"Možeš li možda da pozoveš druge? Ne mogu ovo da uradim dva puta... da ne spominjem još 7 puta."
"Naravno da hoću. A ti ne čini ništa glupo. Misli na našu porodicu. Jovica je možda mrtav, ali moraš misliti na žive."
"Znam šta hoćeš da kažeš. Ne idem na Josifa... ako to uradim on neće stati dok svi ne poginemo."
Čak i ako smo obe zvučale normalno, na našim licima su tragovi suza.
"Vozi bezbedno sestro i vidimo se uskoro."
"Vidimo se uskoro, Rozi."
Čim je spustila slušalicu, osetila sam tugu i bes kako ključaju u meni.
Svaka pojedinačna emocija izlazi iz mene i ne mogu čak ni da prepoznam svoje emocije i sigurno ne mogu da ih kontrolišem.
"Jebote!" Viknula sam i bacila telefon na najbliži zid i na svoje iznenađenje čim sam viknula, mnogi ljudi su mi prišli.
"Smiri se lepoto. ​​Sve će biti u redu."
David me je zagrlio dok drugi nisu mogli da govore. Svi imaju suze u očima.
"Pustila sam ga da umre! Brat mi je mrtav! Ne, ne, ne! Ne mogu to da prihvatim!"
Do sada sam sigurna da se moj glas mogao čuti u celoj zgradi.
"Udahni lepo Jelena... moraš da se smiriš." Stefanija je pokušavala da me smiri dok je Jana uzimala moj telefon i vraćala ga u moj džep.
Trebao mi je trenutak i nekoliko dubokih udisaja da se smirim.
"Moram... moram da idem." Čim sam to rekla svi me gledaju kao da sam luda.
"Šta?!" Tara me pitala šokirana.
"Gde, zaboga, sada treba da ideš?" Tadej me pita i David mi pomaže da ustanem.
"Kući...moja braća i sestre...svi me čekaju."
"Hoćeš da te neko vozi?" Odmahnula sam glavom na to.
"Ovo je nešto što ja i moja braća i sestre treba da uradimo sami."
"Ako ti nešto treba... zovi me lepoto."
Svi su nešto rekli, ali moja glava je bila toliko glasna da nisam ni čula ništa.
Jednostavno sam klimnula glavom i otišla do auta. Toliko sećanja i rečenica je počelo da mi prolazi kroz glavu.

"Kad god ti zatrebam, biću pored tebe sestro."
To si rekao brate. Rekao si da ćeš biti ovde kad mi zatrebaš. Sada. Trebaš mi odmah, Jovice. Treba mi da me probudiš i kažeš mi da sanjam. Da nisam upravo izgubila brata. Moje sve. Samo treba da me probudiš iz ove noćne more. Trebaš da me držiš uz sebe i kažeš mi da je ovo nekakva bolesna šala. Trebaš mi.

"Obećavam da ću biti ovde svaki put da te podignem kad god padneš."
"Obećao si Jovice..."
Sada sam pala. Pala sam tako duboko i nemam te pored sebe da me podigneš. Obećao si da ćeš me podići kad padnem, ali kako možeš to da uradiš ako si već otišao. Ne možeš me podići ako si me ti srušio.

Ne da si samo ti prekršio svoje obećanje...ja sam prekršila svoje.
Prekršila sam jedino obećanje koje sam dala mami. Obećalasam jednu stvar. Jedna jebena stvar. Nisam mogla održati jedno obećanje.
"Treba da se brineš o Jovanu. On ima meko srce i treba mu neko da se brine o njemu. Molim te, čuvaj ga."
"Obećavam."
Jebeno sam obećala i nisam mogla održati obećanje. Ne mogu da verujem da posle svih glupih obećanja koje sam održala, nisam uspela da ispunim ovo.
Ono najvažnije.
Za trenutak sam se trgnula iz misli i udarila kočnice na autu.
Pogledala sam okolo i prebledela.
Počela sam da gledam levo-desno, ali nisam mogala da shvatim kako sam završila ovde.
Oko mene se nije videla ni jedna kuća ni auto. Ja sam bukvalno usred ničega.
"O jebote..." Šapnula sam i stavila ruke na glavu.
"Gde sam jebote?"
Ništa ne izgleda poznato ovde, i nemam pojma gde sam dođavola.
Brzo sam uzela telefon i videla da se vozim okolo 3 sata.
Poslednje čega se sećam je da sam ušla u auto i počela da vozim. Ne sećam se gde sam i kako sam vozila. Mogla sam da doživim nesreću. Čoveče, mora da me neki anđeo čuva kad sam ovo preživela.
Primetila sam da me je sestra zvala 2 puta. Bez oklevanja sam je pozvala i brzo se javila.
"Gde si dovraga?"
"Sestro ja... nemam pojma gde sam. Ja sam usred ničega." Moj glas je trenutno bio tako uplašen i tako zbunjen.
"Kako to misliš da nemaš pojma gde se nalaziš?"
"Vozila sam 3 sata i ne sećam se ničega, ne znam gde sam..."
"Proverite svoju lokaciju, podesite GPS i počni da se voziš ka kući. Čekam sa našom braćom i sestrama i šoljicom tople čokolade."
Znala je da me smiri kada sam nervozna i uplašena, Bog zna šta bi bilo da sam sasvim sama u ovome.
"Na putu sam."
Sa tim sam prekinula vezu i vratila se u auto. Celu vožnju sam ostala fokusirana na put ispred sebe, ne želeći da završim Bog zna gde.
A ispred svoje kuće videla sam svoju braću i poslednju osobu koju sam želela da vidim. Josifa Starkova.
Kako ima hrabrosti da se pojavi pred našom kućom kad zna šta je uradio. Izjurila sam i krenula pravo prema njemu, a on je imao taj osmeh na licu, isti onaj osmeh koji ću ja skinuti.
"Došao sam da kažem da mi je žao zbog vašeg gubitka agente." Rekao je i ponudio ruku da se rukujemo, ali ja sam samo prišla bliže.
"Odjebi od moje porodice."
Nakon što sam to rekla on je podigao ruke u vis i osmehnuo se.
"Kako želite agente, prijatan dan." Kada se okrenuo da ode, zaustavila sam ga.
"Treba da znaš jednu stvar." Polako se okrenuo prema meni podignutih obrva, radoznao šta sam pod tim mislila.
"A šta bi to bilo?" Korak po korak prišla sam bliže da samo on čuje šta imam da kažem.
"Ima jedna jako dobra izreka koju bi trebao zapamtiti."
"A to bi bilo?"
"Memento mori." Po bledom izrazu lica znala sam da razume šta sam rekla.
Dve jednostavne reči unose toliko straha u čoveka kao što je on.
Prevedeno na srpski te 2 reči su zapravo 5 reči.
'Seti se da ćeš umreti.'

Život ili SmrtUnde poveștirile trăiesc. Descoperă acum