12.glava

165 1 1
                                    

"Parkirali su na tvoje mesto?" Kosta me je začudjeno pitao dok je gledao izmedju njihovog auta i mene.
"Da jesu."
Izašli smo iz auta a ja sam ga gledala kako pokušava vrlo jako da zadrži taj smeh ali vidim da će pući. Što se nije desilo, na moje veliko čudjenje, ali mu je na licu ogroman osmeh.
"Zašto se smeješ tako?" Zbog njegovog osmeha se i na mom licu pojavio osmeh.
"Zato što bih voleo da sam bio tu da vidim tvoju reakciju kada ugledaš njihov auto parkiran na mestu za koje svi znaju da uvek ti koristiš."
Pritisnuo je dugme na liftu a ja sam blago odmahnula glavom sa osmehom na licu.
"Ja još uvek nisam završila sa to dvoje pacijenata."
"Kako se zovu?"
"Sanja Simović i Daniel Matić, ona izgleda kao jeftina kurva a on će zasigurno pokušati da me odvede u krevet."
Uhvatila sam ga nespremnog sa time što sam rekla. Izgleda da se još nije totalno probudio.
"Okej... nisam očekivao da ćeš tako nešto reći!" Ovog puta nije mario već je krenuo da se smeje a i ja zajedno sa njim. Sem što je moj osmeh slab i mnogo tiši.
"Pa, ja sam samo iskrena! A osim toga, videćeš i sam kada odemo u sobu za sastanke pa ih ugledaš."
Oboje smo izašli iz lifta čim su se vrata otvorila dovoljno.
"Pa izgleda da su drugi već ovde." Dodao je sa vrlo neprijatnim izrazom lica i pokazao mi na stakla od sobe. Čim sam ih sve ugledala sva boja iz lica mi je nestala.
Kada sam ih videla kako viču i svađaju se poželela sam da se jutros nisam probudila.
Svaka osoba na našem spratu je prekinula bilo kakav posao kako bi gledala te budale kako se prepiru kao deca od 5 godina.
"Treba mi nešto jače od kafe ako želim da preživim sa tim moronima." Uspela sam da mu kažem pre nego što sam otvorila vrata sobe.
"Pa da niste zabili vaše znatiželjne noseve u naša posla sve bi bilo u redu!" Janin glas ih je nadjačao sve, a rečenica je izgleda bila upućena Sanji.
"Slušaj me ti idiote-" Iako je Janina rečenica bila previše nisam imala nameru da dopustim Sanji da završi rečenicu koju je htela da izgovori.
U sekundi sam se našla izmedju nje i Jane koje su bile jedine na nogama.
I bez štikli sam višlja od nje ali sa štiklama mora malo da podigne pogled kako bi me pogledala u oči.
"Završi tu rečenicu, usudi se." Nijedna od nas nije pomerila pogled za par momenata, i baš zato sam i odlučila da nastavim baš tamo gde sam stala.
"Ponašate se kao deca! Ni ja ne volim to što moramo da radimo sa CIA, ali moramo da uhvatimo tu psihopatu koja ide unaokolo i ubija te nedužne porodice!"
Najviše sam se obraćala timu koji je polako i jedva vidljivo klimnuo glavom. Znaju da sam u pravu i baš zato i ćute svo vreme, bez da protivreče.
"Svi da ste ove sekunde seli!" Dok su se oni rasporedili na svoja mesta Kosta nam je oboma doneo po još jednu kafu.
"A šta ovaj klinac radi ovde?" Daniel je žustro pitao gledajući Kostu kao da je on kriminalac kog tražimo.
"Taj 'klinac' je moj partner. Nemoj da sam te čula da si ga tako opet nazvao, ja sam jedina koja će ga tako zvati." Moje reči ga jesu malo iznervirale, a koliko sam uspela da primetim i nju isto toliko.
"On je premlad, mora da se skine sa obog slučaja i to smesta." Znala sam da će tako nešto baš ona da predloži.
"Dobro, hajde Kosta vodim te na piće u moj omiljeni restoram."
Vrlo blago sam se osmešila ka Kosti čije se lice odjednom promenilo od besnog do zbunjenog.
"A gde ćeš Keslerova?!" Na njeno pitanje sam napravila začudjenu facu i nasmejala se kao andjelak.
"Pa draga moja agentkinjo Simović, ako je moj partner skinut sa ovog slučaja, onda sam samim tim i ja. Da li su ti potrebne naše značke i pištolj?"
Sada sam već pokušala da je iznerviram do te mere gde će morati da popusti.
"Osoba si koja ima dosta a možda i najviše iskustva ovde, i jedna si od najboljih agenata! Moraš ostati ovde i pomoći nam oko svega ovoga!" 
Znajući da će njegova partnerka sve da upropasti Daniel je bio taj koji je sada progovirio.
"Ako moj partner ide, idem i ja... pa hoćemo li oboje ostati ili možemo da odemo na piće, koje bi mi sada baš dobro došlo?" U trenutku kada sam pričala pokazala sam na stolice pa na lift. Bio je dovoljan jedan Danielov pogled Sanji kako bi ona prevrnula očima a zatim klimnula glavom.
"Ostanak." 
"Tako sam i mislila da će biti."
Oboma nam se pojavio osmeh na licu. Bez dalje rasprave smo seli na naša mesta posle čega je Tadej prebacio temu i odmah krenuo sa slučajem.
"U redu time, kao što vidite, agenti Simović i Matić će raditi sa nama na ovom slučaju. Evo fajlova o 2 druge porodice, Jelena i ja smo ih već pročitali." Dok je on delio fascikle ja sam razmišljala o sva tri slučaja, nešto nije kako treba.
Nešto me stvarno muči u vezi ovoga...nešto je tako jako poznato, ali jednostavno ne mogu da se setim šta. Čini mi se kao da sam sve ovo već negde videla, ali samo kad bi se setila.
U momentu kada je Kosta ustao i počeo da stavlja slike na tablu ispred nas sam shvatila šta me tačno muči svo ovo vreme.
"Kosta stani sa tim slikama!" Mora da sam ga prepala pošto se skamenio čim sam viknula.
"Daj mi tu sliku." Dodao mi je sliku koju je prethodno zakačio na tablu.
"Kako je bre ovo moguće?! Pozovite laboratoriju, moram da proverim nešto i to odmah!"
Stefanija je samo klminula glavom i pozvala ih što je brže mogla.
"FBI laboratorija, kako mogu da vam pomognem?" Sa druge strane veze čuo se mladji ženski glas koji nisam uspela da prepoznam.
"Agent Kesler na vezi. Treba da proverite jednu stvar na 12 tela koja su sada tamo dole."
"Šta vam treba gospođo?"
"Idite do svakog od njih i proverite njihovu desnu stranu na vratu odmah iza uha...da li možda imaju nešto poput belega ili mladeža koji liči na slovo S?" Bila je tišina sa obe strane veze, tiho u pozadini su se čuli koraci devojke koja očigledo trči od tela do tela.
"O Bože... da, da u pravu ste totalno, ali to je opekotina a ne beleg."
"Hvala vam."
"U bilo koje vreme, gospođo." Mihajlo je spustio slušalicu a ja sam najverovaznije prebledela sećajući se slučajeva koja su prethodila ovima.
"Jelena šta se ovde dešava?" Brzo sam pogledala Tadeja koji nije mogao da se seti slučaja na kom smo radili dugo vremena.
"Jeste li ludi? Niko od vas se ne seća?" Pogled mi je bio u smeru Tadeja,Jane, Stefanije i Mihajla koji su bili tu za vreme tog slučaja.
"Sećamo čega tačno Jelena?"
"Radili smo na tom slučaju pre nekoliko godina i zato mi je bio toliko poznat. Došlo je do ubistva porodice u kojoj su bili roditelji, 2 sina i ćerka."
I dalje nisu povezivali to što sam htela da im objasnim.
"Da, dobro si rekla to DVA sina." Sanja je htela da me ispravi ali sam sigurna u ovo što sada pričam.
"Da, ali jedan sin je preživeo i pomogao nam je da uhvatimo ubicu koji mu je masakrirao porodicu.... kako se beše zvao, au za ime Boga... Relja! Da Relja! Zvao se Relja Antonijević. Imao je 18 godina... trebalo bi da ima oko 21 sada.
"On je mrtav, pa Jana ga ne..." Tadej je pokušao da nadje razumno objašnjenje ali sam imala još toga da kažem.
"Razmislite ponovo. Nakon što smo uhvatili onog čoveka koji mu je ubio porodicu on je poludeo. Počeo je da ubija ljude koji su izgledali kao čovek koji je ubio celu njegovu porodicu. Izvadio, ne bolje rečeno išupao bi im srce iz grudi... zato smo ga zvali Srcelomac. Jana ga jeste upucala, ali nikada nismo našli telo. Njegov potpis je bio S na vratu..."
"Ali zašto bi ponovo počeo da ubija? To čak i nema smisla jer žrtve nisu muškarci." Daniel me je gledao nesigurno, mislim da je počeo da sklapa kockice.
"Žrtve nisu muškarci jer je proveo vreme razmišljajući o svemu. Sada krivi porodicu što ga je napustila... muškarci više nisu ono što on traži. On je lud i opasan, imao je 4 godine da sve to  isplanira do poslednjeg detalja."
Tadej se izgleda setio svakog detalja slučaja pošto je odmah imao ideju odakle da počnemo.
"Mihajlo idi sa Janom i doveditw njegovog najboljeg prijatelja. Ako neko zna gde je Relja onda je to on. Jelena idi i spremi se, ti ćeš ga ispitati."
Mihajlo i Jana su brzo istrčali a ja sam mu samo klimnula glavom.
„Jeste li sigurna da možeš sama da budeš sa njim u prostoriji?" Kosta je seo na stolicu odmah do mene i zbrinuto čekao da mu dam odgovor.
"Ne brini se ti ništa oko toga, pobrinuću se da dobijemo lokaciju... ništa više i ništa manje." Jedva da sam stigla da završim rečenicu pošto je telefon počeo da mi zvoni. Zbunilo me je kada sam videla ime razrednog mog najmlađeg brata Mateje.
"Jelena Kesler ovde?"
"Zdravi gospodjice, razredni starešina vašeg brata Mateje je na telefonu."
"Da, sećam se, gospodine Kostić, ako nisam u pravu ispravite me molim vas."
"Da, da bez brige ja sam."
"Pa kako mogu da vam pomognem gospodine?"
"Vaš brat mi je rekao da će pokupiti svoje testove od avgusta, ali je izgleda zaboravio."
Bila sam malo zatečena sa informacijama koje sam upravo dobila. Da li je moguće da je ta mala budala prećutala da je zamalo pao jedan ceo razred.
"Testovi od čega tačmo?"
"Pa on je zamalo pao ovu godinu, meni je stvarno žao ja sam najiskrenije mislio da vi znate."
"O pa ti testovi, znala sam ja za te testove, ja sam vas pomešala sa razrednim svog drugog brata zato mi je bilo jako čudno. Trenutno radim, ali ću kasnije pokupiti te testove ako je to u redu sa vama?" Morala sam u tom momentu da smislim laž kako ne bi svi saznali kako nas je prevario.
"Naravno da je u redu, ja sam ionako u školi ceo dan danas. Vidimo se kasnije gospodjice."
"Vidimo se." Spustila sam mu slušalicu čim sam dobila priliku, samo da ga mi ne diše za vratom.
"O dragi moj Bože, što me ovako mučiš."
"Šta nije u redu?" Bilo je nemoguće da Kosta ne čuje razgovor pošto i ako sam ja šaputala on sedi tik pored mene.
"Moj mali brat Mateja je zamalo pao prošlu godini i nikome nije rekao." Nije stigao ništa da mi odgovori pošto je Tadeja tada uleteo u sobu.
"Hajde idemo, smestili su ga u sobu za ispitivanje."
Morali smo da idemo čak do sedmog sprata kako bi došli do te sobe. Ceo taj sprat je namenjen za takve stvari stvari. Najefikasnije im je tako bilo.
"Zdravo gospodine Dimić, ja sam agentkinja Kesler i danas ću vas ispitivati." Nisam čekala ni sekund nego sam odmah sela preko puta njega i pažljivo posmatrala svaki njegov pokret.
Primetila sam kako mu oči skeniraju sobu dok mu noga poskakuje u podu. Nervozan je jako. A i ima dobar razlog da bude.
"Šta zapravo želite od mene?"
"Treba mi lokacija Relje Antonijevića." Lice mi je izgubilo svaku kap krvi koje je imalo, ovog trenutka je bled kao krpa.
"Pa on je mrtav."
"Nije i ponovo je ubio, pa ću ponovo pitati za njegovu lokaciju." Nisam ga gledala u oči, umesto toga sam prelistavala njegov dosije da vidim ima li tu šta zanimljivo.
"Ne znam..."
"Misliš li da bi nedostajao tvojoj mami da te pošaljemo u zatvor na oko 15 godina zbog pomaganja u ubistvu?" Na sam pomen zatvora počeo je da odmahuje glavom kao lud.
"Nisam ništa uradio!"
"Pokrivaš ga! Pogledaj ovo!" Vinkula sam dosta glasno sam stavljala slike mrtve dece ispred njega.
U početku je odbijao da pogleda pa sam naglo ustala i stala pored njegove stolice.
"Pogledaj šta ti pokazujem!"
Desnom, samim tim i dominantnijom rukom sam ga naterala da okrene glavu i pogleda u slike na stolu.
"Poslaću te u zatvor do kraja života ako mi ne kažeš gde se krije?! Imaš 5 sekundi...i ne šalim se." Vratila sam se da sednem u svoju stolicu bez bezosećajnog izraza lica.
"5...4...3...2...-" Kada je video da se ne šalim, odlučio je da me prekine čim je dobio priliku.
"On je za drugom porodicom!"
"Ime mi treba? Adresa? Bilo šta?!" Samo je klimao glavom kao sumanut.
"Napiši to ovde." Dodala sam mu običan beli papir iz dosijea i hemijsku.
Posle minuta je sve zapisao i znali smo kuda se sada zaputio.
"Samo spasiš nečiji život." Nisam čekala više ni sekund, odmah sam istrčala do ostalih.
"Spremni smo. Daj lokaciju da prosledim." Odmah sam Mihajlu dodala papir gde je adresa.
"Agenti idite sa Jelenom i Kostom, drugi sa mnom." Svi su krenuli ka parkingu na Tadejine reči.
Nakon što sam ušla u auto, Kosta je stavio lokaciju na GPS i brzo sam počela da vozim.
Tadej je pozvao pa sam uključila spikerfon da svi čuju.
"Ma zvučniku si." Telefom sam držala desnom rukom dok sam levom držala volan.
"Imamo ogroman problem Jelena, deca su sama kod kuće."
"Da li Relja zna to?" Kosta se prvi ubacio imajući loš predosećaj kao i ja.
"Ne zna, ali ja sam ubedjem da neće pustiti decu da se izvuku živa iz ovoga tako da moramo što pre stići tamo."
"Nećemo vas čekati, mi ulazimo u kuću."
"Srećno, i čuvajte se."
"Vi takođe." Čim sam prekinula poziv smo izašli iz auta i došli do kuće
"Spremni?" Šapnula sam tiho i pogledala svo troje koji drže pištolje spremne da zapucaju
"Mi ćemo na zadnji ulaz, a vi napred." Samo sam klimnula glavom ka Danielu i krenula zajedno sa Kostom ka ulazu. Oboje smo se pogledali kada smo videli da su vrata već blago otvorena.
"On je već unutra." Bez ikakve polemike sam uletela unutra. Pogledali smo izbliza, ali ga nigde nije bilo... baš kada sam htela nešto reći čulo se nešto na 2. spratu.
"Sprat." Kosta je potrvdio isto što sam i ja čula. Oboje smo podigli pištolje i što smo tiše i brže mogli otišli do sobe iz koje su dopirali zvukovi.
Kosta je udario nogom u vrata i videli smo Relju kako ide do dečaka sa pištoljem u ruci.
"Baci pištolj!" Oboje smo povikali a on nas je pogledao zaista pogledom koji se može nazvati ludačkim.
Njegove plave oči su tako duboke i tako strašne...on nije lud...on je definicija ludila.
Dečak me je gledao uplašenim pogledom. Ima oko 11 godina i koliko vidim on sada samo želi da dotrči do nas.
"Ne! Ostavili su me! Treba da plate što su me ostavili!" Dok je on vikao ja sam se usredsedila na dečakam. Pogledala sam ga i pokazala mu očima da trči, a on je brzo skočio sa kreveta i dotrčao do mene, a ja ga gurnula iza nas.
"Nemaš kuda više, saterali smo te u ćošak. Baci pištolj Relja... postoji samo jedan drugi izlaz." Kostine reči su ga uspaničile što je bilo poslednje što nam je trebalo.
Brzo sam dečaka odgurnula što dalje sam mogla od sobe, i pogledala nazad u Relju koji je već reagovao.
"Ne!" Ispalio je metak u Kostu i svom srećom mu je pogodio nadlakticu. Polako je pao na zemlju i odmah pokušao da ustane ali bez uspeha. Nisam bila fokusirana na to što je trebalo i pre nego što sam uspela da reagujem, jedan metak je pogodio moj pancir. Sve što sam osetila je snažan pritisak na stomaku.
Nakon toga sam brzo odreagovala i pucala bez razmišljanja u glavu. Telo mu je palo beživotno uz jak udarac.
Odmah sam krenula do Koste koji leži u panici. Sanja i Dejan su utrčali u veoma lošem trenutku jer sam sada više nego besna.
"Gde ste jebote do sada?! Izvuci decu iz kuće i zovi hitnu!"
Sanja je u sekundi otišla da izvede decu što dalje od svega ovoga dok sam ja kleknula pored Koste.
"Daj da vidim." Iscepala sam mu košulju kako bih što bolje videla ranu, ali hvala Bogu da nije duboko...to je samo ogrebotina.
"Ne mogu da dišem..." Pokušavao je da duboko udahne ali mu je svaki udah bio sve plići i plići.
"Hej hej...imaš napad panike upravo, treb da slušaš moj glas. Znam kako ti je i znam kako da ti pomognem. Rana nije duboka i trebaće samo da se očisti. Hajde duboko udahni sa mnom." Štq god da sam pričala i dalje nije uspevalo.
"Ne odlazi... molim te."
Prišla sam mu bliže i stavila mu glavu u moje krilo.
"Ne idem nigde... udahni sa mnom i obećavam da će uspeti." Govorila sam tiho znajući da mu je prvi put da je pogodjen i da može biti zaista traumatično, posebno ako puca neko kao Relja.
Polako sam stavila ruku u njegovu kosu i počela da ga češkam.
Mogala sam da osetim kako se opušta i kako mu se disanje vraća u normalu. Hitna pomoć je stigla do nas, prvo žena i muškarac pomažu Kosti da sedne.
"On je sada dobro...upravo je imao napad panike."
Čim sam pokušala naglo da ustanem zamalo sam pala nazad na kolena. Srećom me je Mihajlo uhvatio.
Polako sam skinula pancir sa sebe osećajući da boli na sam dodir.
Podigla sam košulju ispod koje je ljubičasta modrica.
"Samo treba da stavite malo leda i biće u redu." Žena iz hitne mi je dobacila na šta sam ja klimnula glavom.
"Ko je pucao u Relju?" Tadeja je mene pitao znajući ldgovor ali me je Kosta pretekao.
"Jelena jeste." Polako je ustao i krenuo ka nama.
"Hvala ti."
"Ne zahvaljuj mi se,.ti si moj partner i to se podrazumeva. Hajde sada idemo kući." Krenula sam da napustim prostoriju ali me je Daniel iz CIA zaustavio uhvativši me za ruku.
"Izvini sroćo, pitao sam se da li bi želela da popiješ piće sa mnom? Možda sutra?"
"Pa 'srećo' ako mi ovog trenutka ne pustiš ruku, slomiću ti obe." Nije mu trebao veći podsticaj da skloni ruku sa moje.
"I ne, ne želim da popijem piće." Dobacila sam sa vrata sobe.
Kada smo izašli iz kuće, deca su bila tamo sa roditeljima i dečak je otrčao do mene i Koste.
"Hvala što ste me spasili." Rekao je i zagrlio me oko stomaka i morala sam da zadržim dah da ne bih vrisnula od bola.
"Nema problema."
Kada se pozdravio i bacio kosku Kosti nas dvoje smo otišli ​​do mog auta gde sam ja stavila glavu na volan.
"Šta? Jesi li dobro? Da li te boli?"
"Ne...samo moram da pokupim bratove papire, a večeras moram da uradim papirologiju pošto sam ga upuca(! u glavu. Da li ti smeta da svratim da pokupim te papire iz škole pošto neću stići posle?"
"Nimalo."
Brzo sam nas odvezao u školu gde me je čekao razredni. Razumeo je da jako žurim, a i video je po tome kako izgledam da sam pravo sa posla tako da me nije zadržavao.
Odvezla sam nas pravo do Kostine kuće, najčudnije je što je on jako jako tih. Iz auta je izašao bez ikakve reči.
"Bogami nećeš!" Izletela sam iz auta odmah za njim.
"Kosta! Šta se dešava sa tobom?"
"Nista-"
"Ne laži, lepo sam pitala."
"Pogodjena si zbog mene! Šta da nisi imala pancir?! Šta bi tada bilo?!"
"Nemoj da kriviš sebe. Nisi ti kriv što imamo posla sa ovakvim ljudima ili što oni uopšte postoje."
"Ali-"
"Nema ali! Ako čujem da kriviš sebe, gotov si. E ludaku jedam." Povukla sam ga u zagrljaj koji nam je izgleda oboma prijao.
"Idi sada odmori se pa ćemo se videti ujutru."
"Hvala ti još jednom..."
"Ćao ćao!" Ušla u auto sa osmehom na licu, što je ovih dana retko.
Na putu do Mateje sam ga pozvala telefonom.
"Hej seko!"
"Izađi odmah iz kuće." Je bilo sve što sam rekla pre nego što sam spustila slušalicu.
Znam da moja odeća ima krv svuda, ali čim se ovo uradim, konačno mogu da se odmorim.
Izašla sam iz auta i našla Mazeju kako me čeka na klupi.
Kada je video moju krvavu odeću, prebledeo je, ali sam podigla ruku da bi mogao da drži jezik za zubima.
"Šta je ovo?!" Bacila sam papire na njega i on se uplašio.
"Rekao si da si prošao godinu! Zašto si lagao o ovome! Mogao si mi reći da ne ide i ja bih ti pomogla!"
Videla sam kako je od stida dobio samopouzdanje, bila mu je jedna sekunda dovoljna da smisli nešto.
"A šta ćeš da uradiš? Mama ne može da me bije čak ni da hoće, tata to neće, a ti me mnogo voliš da bi me udarila." Kako su mu te reči napustile usta dobionje šamar po levom obrazu.
"Ako moram da se nosim sa tvojom školom nakon što sam nekoga ubila i nisam spavala 40 sati, onda je bolje da se ubijem! Da skratim sebi muke!"
Ruka mu je i dalje držala obraz, šamar ga je izgleda dobro iznenadio.
"Žao mi je.... treba li ti pomoć za modricu?"
"Ne, ja ću se pozabaviti time, a ti uđi u kuću i knjigu u ruke." Bez ičega više rečenog sam se vratila do auta i konačno krenula kući.

Život ili SmrtWhere stories live. Discover now