16.glava

133 1 0
                                    

Sinoć je bio haos ali doslovno, napile smo se i onda smo svi spavali kod mene jer nisu htele da me ostave samu celu noć.
Naučila sam mnogo o Tari i da budem iskrena ima moje poverenje u potpunosti.
Ona je najmlađe dete pored svoja 2 brata, njeni roditelji žive nedaleko odavde i obojica su lekari, dok njen najstariji brat ima bar, a drugi košarkaš. Imala je mnogo pritiska od svojih roditelja jer je bila devojčica i mnogo su očekivali od nje.
"Dobro jutro želim." Neko je rekao sa druge sofe i tada sam videla Stefaniju kako mi se smeši dok Tara i Jana još spavaju.
"Jutro, ajde diži se idemo da skuvamo kafu, treba mi jedna."
Ustale smo sa kaučeva što smo tiše mogle pazeći da ne probudimo ovde dve što izgleda neće skoro.
"Kako si? Ali pošten odgovor Jelena. Nemoj da me lažes."
"E pa sad ćemo iskreno da iskrenije ne može. Prvo sam mislila da sam izgubila Davida za čiju sam smrt krivila sebe i za kojim sam tugovala godinu dana. Umro mi je nećak, onda mi je umrla mama, a sada sam saznala da je taj idiot od Davida lažirao svoju smrt. Ali jel znaš šta je najgore od svega toga?"
Obema nam je sipala vrelu šolju kafe dok me je pažljivo slušala i gledala reakcije moj tela dok pričam.
"Šta je to što te je najviše povredilo?"
"Boli što mi nije verovao dovoljno da mi samo kaže da je živ, nije morao ništa drugo da kaže... samo sam morala da znam da je živ i da je dobro. Stefanija on..."
Naglo sam se zaustavila u sred rečenice i zagledala se u šolju koja mi je u desnoj ruci.
"On šta? Draga jesi li dobro?"
Pokušala je da vidi šta se dešava ali nije išlo. Ali nisam mogla da krijem osećanja, ne više. Podigla sam pogled i pogledala je sa suzama u očima. Čim sam otvorila usta da progovorim suza je kanula iz levog oka. Stefanijin izraz lica je prešao iz zbunjenog u uplašen samo u jednoj sekundi.
"Umirao je na mojim rukama...i mislila sam da sam izneverila i njega i sve ostale kojima je stalo do njega. Nisam mogla da spavam, nisam mogla da jedem, krivila sam sebe, počela sam da se vraćam na najmračnija mesta mog uma čak i ako sam se toliko borila da se izvučem iz njih."
Nisam primetila Taru i Janu koje stoje na vratima kuhinje i slušaju o čemu pričamo. Shvatila sam da nismo same tek kada sam osetila ruku na ramenu. Pogledom preko ramena videla sam Taru sa moje leve i Janu sa moje desne strane.
"Znam da smo se tek upoznali, ali čula sam mnogo o tebu i iskreno ti se divim. Sada imaš moju reč da ću biti tu za tebe i sve što mi kažeš je naša tajna."
"Nikada niste bili i nikada nećete biti sami u ovome, imate nas."
Sačekala sam da i Jana kaže šta je htela kako bi ih obe zagrlila.
"Hvala ti na ovome, posebno tebi Tara, tek sam te upoznala i već si bila tu za mene kada mi je to stvarno bilo potrebno."
"Prihvatio si me čak i ako sam afroamerikanka. Bila sam gurnuta u stranu zbog moje boje kože, jedva sam uspela da se izborim za ovo što sam danas. A koliko sam čula ti se zalažeš za agente afroamerikanskog porekla ispred direktora FBI-a."
Stvar koju sam naučila od moje majke je da boja kože nije ono što definiše nekoga. Kroz svakog od nas teče crvena krv i to dokazuje da smo svi jednaki.
"Boja tvoje kože mi ne smeta, smeta ono što je ovde." Ruku sam blago naslonila na mesto tačno iznad srca.
Osmeh na licu joj je postao sve veći i veći, shvatam koliko joj znači kada joj neko kaže ovako nešto.
"Cenim to. Ne znam da ti opišem koliko mi znači ovo."
Pre nego što sam bilo šta više rekla Jana se ubacila pokazujući na sat.
"Ja stvarno mislim da bi sada trebalo da idemo na posao ili ćemo zakasniti.
"U pravu si, ali posle posla vodim vas sve u najbolji kafe."
"Imamo dogovor!"
Posle toga su sve otrčale nazad do dnevne sobe gde su im torbe sa stvarima koje su ponele iz automobila.
Ja sam sa druge strane otišla do svije sobe i otvorila orman koji je pun nenošene i svetle odeće koja mi baš i neće trebati. Moja odeća će biti crna do sledeće godine dok ne prođe godina mamine smrti.
Obukla sam najobičnije crne pantalone i crnu majcu kratkih rukava. Uz to sam naravno uzela čizme i kaput bez kojih ne treba izlaziti iz kuće u ovo doba godine.
Pištolj i značku sam stavila na uobičajeno mesto a zatim otišla do dnevne sobe gde su devojke.
"Spremne?" Uzela sam ključeve koje sam sinoć ostavila na stolu.
"Spremne!"
Svaka od nas je normalno otišla do svog auta a zatim i krenula ka kancelariji.
Vožnja do posla je bila brza čak i ako sam želela da ovog puta bude duže nego ikada. Samo ne želim da se vidim momke, bar ne u neko skorije vreme.
Dok smo nas 4 izlazile iz automobila, primetila sam kako smo sve slično obučene.
Sva četiri smo obučene u crne pantalone, jedina razlika su naše košulje i kaputi.
Jana ima belu košulju sa smeđim kaputom, Stefanija ima crni kaput kao i ja ali tamnozelenu košulju kratkih, a Tara ima tamnocrveni kaput sa crnom košuljom. Zajedno smo otišle do lifta ali su nas zaintrigirali pogledi muškaraca kada smo ušle u zgradu.
"Ignorišemo ih?" Stefanija me je pitala sa slatkim i nevinim osmehom koji svakoga sem mene može da prevari.
"Vi nikako, ovo je između mene i njih." 
Iako su sve tri klimnule glavom Tara je prva imala nešto da doda.
Još uvek možemo da ih pogledamo popreko par puta. Ništa neće da im hvali." Janino i Stefanijini klimanje glave je bilo jače nego malopre.
"Potpuno se slažem." Jana je dobacila.
Još uvek se nisam osećala dobro i izgubila sam sav apetit. Ne mogu da jedem uopšte, ali stvarno se neću sada zamarati time.
Kada se lift otvorio, otišle smo do sobe za sastanke gde su nas momci već čekali.
Nas četiri sele smo jedna do druge i izgleda da se momcima ne sviđa kako će se ovo završiti.
"Jelena, jel možemo možda da porazgovaramo?" Ako stvarno misli da ću mu oprostiti tako lako nakon lažiranja sopstvene smrti gadno se prevario.
"Ima li to nekakve veze sa poslom?"
"Ne ali-"
"Onda nemamo o čemu da razgovaramo." Vrlo hladno sam mu odgovorila nakon čega sam uzela papirologiju koju treba da završim.
"Pusti me da budem tu za tebe. Mnogo toga se dogodilo i biće ti potreban…"
Nisam imala nameru da sedim ovde mirno i slušam kako mi priča očigledne gluposti u laži.
"Ja sam jedina osoba koji je uvek bila tu za mene. Kada sam bila u najsrećnijim trenucima ili kada sam se borila u mraku. Bila sam tu u svakom minutu i ​​svakoj sekundi svog prokletog života! Zato nemoj stajati tu i pokušavati da opravdaš sebe zbog onoga što si uradio! Ti si taj koji je izabrao da sakrije od mene da nisi mrtav! Oplakivala sam te! Plakala svake proklete noći jer sam mislila da sam te izgubilazauvek!"
"Jeco molim te..." Hteo je da me prekine ali nisam mu to dozvolila.
Ustala sam sa stolice čim sam videla da je i on to uradio. Bez ikakve emocije sem besa sam stala tačno ispred njega.
"Ne Davide, ništa Jeco... svima sam vam verovala svojim životom i jedina stvar koju ste morali da uradite je da mi kažete da si živ. Ali izgleda da mi nisi verovao dovoljno da mi kažeš."
"Hteo sam da te zaštitim, ja-"
"Tvoj posao nije bio da me zaštitiš! Tvoj jedini posao u tom trenutku je bio da mi kažeš da nisam izgubila svog najboljeg prijatelja, da nisam izgubila jedinu osobu koju..."
Htela sam da kažem 'volim' ali je u tom trenutku neko ušetao u sobu. Devojka sa plavom kosom i svetlo smedjim očima je stala kod vrata na par sekundi a onda se neugodno nasmejala.
Niža od mene to je sigurno i njena kosa je prilično duga.
Primetila sam to kako stalno gleda u mene i Davida, ali duže u njega.
Krenula je ka nama i zaustavila se tačno ispred Davida a zatim mu prižila neki muški novčanik.
"Zaboravio si novčanik dragi." Posle toga je usledio poljubac koji me je dotukao.
"Hvala ti puno što si ga donela."
Nije bitno šta će se više desiti uopšte, znala sam samo jednu stvar. Imam osećaj kao da ću sada da umrem. Sada ovoga trenutka.
Počeo je da me boli svaki mišić u telu i srce mi je počelo da kuca jako brzo i snažno kao nikada.
"Izvinite što sam ovako nepristojna. Ja sam Andjelija Stanivukov, Davidova devojka i agent CIA-e."
Trebalo mi je par sekundi da shvatim da svaka osoba sem Davida i nje čeka da vidi šta ću da uradim sada.
Zadržala sam dah par sekundi samo da se smirim od svih vesti koje sam dobila.
"Agentkinja Kesler." Glas mi jeste bio hladan a i ne znam kako bilo ko drugi očekuje da budem sa devojkom momka koga volim više od sebe. Okrenula sam se ka devojkama da nešto kažem ali me je Davidov drzak glas prekinuo.
"Mogla bi bar biti ljubazna Jelena."
Nije mi trebalo više od pet sekundi da se okrenem posle njegovih reči.
"Reći ću ti ovo samo jednom. Nije me briga za tvoje devojke i nikada neće. Ako nije u pitanju posao, jednostavno ne želim da mi se više ikada u životu obratiš."
"Idem ja sada, vidimo se večeras." Devojka se izgleda osetila neprijatno pa je htela da izbegne dalji konflikt. Samo ga je poljubila na blic i izašla iz prostorije.
"Zašto nećeš da mi samo veruješ ili je bar ne poštuješ?!" Čula sam da je besan u glasu ali on će tek čuti moj bes.
"Hoćeš moje poverenje? Hoćeš moje poštovanje? Pa, moraš ga zaslužiti! Neću dozvoliti nikome da mi se približi a da se ne dokaže! Ne opet! Hteo si kučku...e pa dobićeš je."
Video je da jesam jaki ljuta i baš zato je uzeo jedan korak unazad.
Odjednom mi je bilo jako muka da sam morala brzo da otrčim do kupatila.
Uletela sam u prvu kabinu koja je bila otvorena i odmah kleknula.
Počela sam da povraćam, i pre nego što sam znala sve devojke su se stvorile tik iza mene.
"Šta nije u redu?" Tara je pitala i otvrala mi flašicu sa vodom.
"Draga jesi li dobro?" Stefanija mi je podigla kosu sa lica kako bi mi olakšala.
"Jelena?" Pa i Jana je pitala kada nisam odgovarala.
"Ne znam... jednostavno sam morala da to izbacim iz sebe."
Pridigla sam se iz Stefanijinu pomoć i otišla do umivaonika gde sam se umila što je hladnijom vodom moguće.
Tara mi je dodala flašicu hladne vode sa kojom sam prvo isprala usta a zatim i uzela par gutljaja.
"Žao mi je zbog onoga..." Nisam znala šta da kazem na Janin komentar. Svaka reč bi bila suvišna.
Zatvorila sam flašicu i bacila je u smeće a zatim se obema rukama naslonila na umivaonik.
"Ti si zaljubljena u njega, zar ne?" Jeste nova ali je ipak i doktorka a i odličan agent. Znala sam da će shvatiti o čemu je ovde reč.
"Ja..." Pokušala sam naći prave reči da kažem ali ih nije bilo ni na vidiku.
Brzo su me zagrlile da bih se konačno opustila...sada se samo osećam sigurno.
"Da nije ušetala na vreme rekla bih mu..." 
"O pa tako će zažaliti." Tara je rekla više za sebe nego nas ali smo se ipak nasmejale.
"Sada treba da se središ i da budeš ona Jelena kakva si uvek."
"Dogovoreno."
Uzela sam malo papira da operem sve suze i skinem razmazanu šminku da izgledam normalno kao da nisam ni plakala zbog njega.
"On je samo muškarac, mi ne plačemo zbog njih, samo ih teramo da zažale što su izabrali nekog drugog." Sve tri smo pogledale u Taru nakon njenog komentara.
"Znala sam da postoji razlog zašto mi se sviđaš." Stefanija joj je rekla na šta sam ja mogla samo da se nadovežem.
"Tako se slažem sa tim."
"Hoćemo li dame?" Jana nas je prekinula i pokazala na izlazna vrata.
Vratile smo se zajedno u sobu za sastanke i momci su me brzo pogledali.
"Jesi li dobro?" Tadej je prvi skočio da proveri šta se dešava.
"Nije da se to tebe tiče, ali ja sam bolje nego ikad."
Baš kada je David hteo da progovori vrata su se otvorila i Nadarević je ušao sa fasciklom u rukama. Lice mu je puno brige i straha, ali uglavnom izgleda preplašeno.
"Imamo problem, imamo krticu u FBI-u i taj neko je uzeo važan fleš disk sa toliko informacija na njemu i treba nam ga nazad ODMAH." Dodao mi je fajl koji sam samo prelistala a zatim ga prosledila Jani.
"Šta je na njemu?" Upitala ga je Tara.
"Informacije o svim agentima koji su na tajnom zadatku ili skriveni kao zastićeni svedoci. Na njemu su njihovi podaci, u velikom smo problemu ako to završi negde gde ne bi trebalo."
"Kako da ovo uradimo?"
Na moje pitanje se osmehnuo. Imam osećaj da ću uživati u ovoj ideji.
"Večeras je velika zabava na kojoj će pokušati da prodaju informacije, a vi Kesler i Brajović idete na tu žurku. Biće opasno jer će mnogo opasnih ljudi biti tamo, ali ja verujem u vaše sposobnosti." Znala sam da on ima svakakve ideje ali ova je stvarno maestralna.
"Potrebne su nam stvari da bismo mogli da se spremimo." Na Tarine reči je on pogledao kroz staklo pravo u moju kancelariju koja je puna svega i svačega.
"U toj sobi ćete naći sve što vam je potrebno za zabavu."
"Hvala Bogu, moram da napustim ovu zgradu. Hajde Tara idemo na zabavu."
"Ovo će biti tako zabavno."
"Da, hoće."
Sada je oblačenje zvanično moglo da počne.
"Ima li neke crne haljine?" Pokusavala sam da ih nadjem ali još ništa. A baš ne mogu zbog ovoga da obučem nešto drugo.
"Treba da uzmeš ovu."
Okrenula sam se prema njoj da mi pokaže koju haljinu bira i moram da priznam sviđa mi se.
"A ti?" Bez odgovora je pokazala na haljinu koja je na stolici.
"Tako ću uživati u ovome."
Posle toga rečenog su devojke ušle unutra sa rukama pune šminke.
"Spremne za šminku?"
"Ne previše molim." Rekla sam Jani koja je počela da radi na meni dok je Stefanija sa Tarom.
Stavile su malo maskare, malo senke za oči, meni braon i Tara svetlo crvenu, i malo karmina, naravno uzela sam bež i Tara krvavo crvenu, sada samo treba da se obučemk.
"Požurite, vaša limuzina će uskoro biti tamo." Stefanija je dobacila a zatim odmah izašla.
"Limuzina?" Tara i ja smo upitale jedna drugu u isto vreme.
"Hajde onda požuri."
Obe smo brzo krenule da se oblačimo a zatim i sredimo kosu. Nakon toga smo komotno stale ispred ogledala.
Moja kratka satenska crna haljina koja ima samo brtele seže do polovine mojih butina upotpunjena je crnim štiklama.
Tarina crvena haljina se spušta do zemlje, ali kao i moja ima samo brtele. Uspela je da upotpuni svoj izgled svetlo crvenim štiklama.
"Volim da te vidim u haljini, izgledaš tako prokleto dobro." Moram priznati da se jesam nasmejala na njen komentar.
"Nisam veliki obožavatelj haljina, ali kada treba da izgledam dobro, postaram se da izgledam dobro. Ali ta haljina na tebi izgleda sjajno, mislim, crvena ti prokleto dobro stoji."
"Hvala, hajdemo sada pre nego što naša limuzina ode bez nas." Krenula je da izadje ali sam je ja ipak zaustavila.
"Ne bez ovoga." Rekao sam i uzmi dva mala pištolja koja ćemo zakačiti na butine i dva džepna noža.
"Evo stavi ovo oko tvoje noge i i ja ću."
Vrlo brzo smo obe uspele da sakrijemo oružje da se ne primeti.
"Sada možemo da idemo." Izašle smo zajedno ruku pod ruku.
Čim smo ušle u salu za sastanke, sve su oči bile uprte u nas, ali smo odigrali prilično dobro.
"Ima li bubica?"
"Bubice i mikrofoni, sada sedite da vam ih stavimo." Na Nadarevićeve reči su Mihajlo i David krenuli da nam stave opremu, ali su ih devojke zaustavile.
"Mi ćemo uzeti to, hvala vam puno."
Stefanija je počeo da mi stavlja mikrofon dok sam ja ubaca slušalicu u uho, a Jana je uradila isto Tari.
"Sve je spremno." Obe su rekle na šta smo nas dve ustale sa stolica.
"Limuzina vas čeka ispred."
Nismo ništa više rekle nego smo samo izašle iz prostorije.
"Bio je jako zadivljen tobom." Morala je da šapuće zbog bubica.
"Ko?"
"Nick! Nije mogao da odvoji oči od tebe."
"Znš šta? Ne želim da pričam o nevažnim ljudima." Rekao sam dovoljno glasno da se moglo čuti preko mikrofona.
Izašle smo iz lifta gde nas čeka duga limuzina kao što je Nadarević rekao.
"Hajde da se malo zabavimo." rekla je Tara i odvukla me do limuzine.
Iznenadila sam se kada smo stigli, jer pre svega kuća je usred ničega, mislim negde u šumi je, ali čovek koji ovde živi je sam.
Kuća je zaista velika sa 3 zgrade povezane u jednu ali sa samo 2 sprata.
U sredini je prelepo uređena bašta sa lepim velikim i udobnim bazenom, mislim da će mi se svideti.
"Spreman?"
"Kao i uvek." Rekao sam kada su se vrata limuzine otvorila. Izašla sam sa Tarom koja je odmah pored mene. Vozač je bio naš agent kome smo se samo nasmešile i klimnule glavom. "Idemo." Otišle smo ​​do ulaza gde dva telohranitelja stoje i čekaju pozivnice koje imamo.
"Pozivnicaa gospođo?" Jedan od njih je pitao, a ja sam normalno izvukla lažnu i dala mu je.
"Molim vas, uživajte u zabavi." Rekao je nakon provere.
"Sigurno hoćemo." 
Konobar je prošao pored nas, a ja sam uzela dva šampanjca za nas.
"Izvoli." Odmah sam jedan dodala Tari. U ovom trenutku nam stvarno obema treba piće.
"Hvala." Odgovorila je i otpila gutljaj. Približavam čašu ustima da bih konačno mogao da razgovaram sa slušalicom.
"Gde je fleš disk?"
"Na drugom je spratu. Poslednja vrata desno zgrada sa leve strane." Davidov glas nam se čuo u bubicama.
Tara i ja smo se svo vreme gledale u oči dok je on pričao. Tražile smo reakciju jedna od druge.
Pogledala sam okolo i primetila da niko ne čuva ulaz na levoj zgradi.
"Možeš li me pokriti?" Šapnula sam Tari koje se nasmešila.
"U bilo koje vreme."
"Mi ćemo srediti kamere, samo kreni." Ovog puta je Stefanija dodala.
Kako je ona to izgovirila na ulazu u levu zgradu su se pojavila 3 čoveka.
"Sranje...okej, treba mi novi plan." Rekla sam sebi i Tari uglavnom.
"Imam jednan, ali ti se neće svideti." Gledala me je sa zgadjenim izrazim lica.
"Pričaj, treba nam nešto pre nego što počne da prodaje."
"Pa prvo moramo da ga pronađemo Pavle Markićević, a zatim da ga odvedemo gore. Ako me razumeš šta ti kažem?"
"Dragi Bože... dobro koji je on?" Čekala sam nekog sa druge strane linije da mi da bilo kakav odgovor. I na kraju je Jana bila ta koja je rekla bar nešto.
"Imaš za šankom jednog, crna kosa i sive oči."
"Siguran sam da ovo uopšte nije deo plana!" Svi smo mogli da čujemo Davidov glas.
"Sviđa mi se plan, posebno što je Pavle visok 1,90 metara i ima takvo telo." Morala sam da ga bockam, ali jednim delom sam i iskrena.
Ispila sam piće a zatim krenula ka šanku tačno tamo gde Pavle sedi i pije.
Čim sam bila tu, naslonio sam se na šank. Konobar je krenuo prema meni čim sam prišla.
"Jedan martini molim." Na moju porudžbinu mu je Pavle mahnuo rukom.
"Piće za damu je na moj račum."
Okrenula sam se ka njemu i zabacila kosu u desnu stranu.
"Pa, hvala vam, gospodine..."
"Markićević, Pavle Markićević." Rekao je pružajući ruku koju ja rado uzimam. Na moju ruku je otisnuo nežan poljubio.
"Anica Petrović." Koristila sam ime koje sam dobila od Nadarevića.
"Nadam se da uživate u mojoj maloj zabavi."
"Vaša zabava? Pa, nisam bio svestan toga, gospodine Markićeviću."
Prinela sam čašu usnama i uzela gutljaj.
"Pa jeste, mogao bih čak i da vam napravim privatni obilazak kasnije.“
Nasmejala sam se i spustila piće, polako sam mu prišao bliže i pažljivo mu popravila kravatu, a zatim se nagnula na njegovo uvo da bih mogao da mu šapnem.
"A šta ako sada želim taj obilazak?" Videla sam kako mu se lice promenilo.
"Onda će dama dobiti ono što želi." Pružio je ruku koju sam rado prihvatila.
"Ne idi predaleko sa ovime." Čula sam kako mi David sikće u uvo, ali normalno da sam ignorisala.
"Ne idi predaleko."
"Da počnemo s leva ili zdesna? Pitao je gledajući me sa onim sivim očima. Ja sam se pravila neodlučno i gledala desno pa levo.
"Idemo....levo!" 
"Na drugom spratu su prva vrata levo spavaća soba. Molim te budi oprezna." Ovog puta sam slušala samo zato što je bio Janin glas.
"Ima li balkon na 2. spratu?" Pitao sam bez oklevanja.
"Da, ima samo 3 sobe i balkon."
""A šta bi bile te 3 sobe?"
"Kupatilo, moja kancelarija i moja spavaća soba."
"Mislim da bih prvo želeo da vidim 2. sprat." Gledala sam ga prvo u oči na šta se on nasmešio.
"Kako gospođa želi."
Odveo me je gore i znajući šta je iza vrata pokazujem na njih.
"A ovde je?"
"Moja spavaća soba." Rekao je i ja sam stavila veliki osmeh na lice.
"Pa nadam se da mi je dozvoljeno da to vidim, jer ulazim." Ušla sam pre nego što je uspeo da me zaustavi.
Pogledala sam okolo i videla veliki krevet sa tamnoplavim jastucima i 2 noćna ormarića istih boja. Osetila sam ga kako stoji iza mene i njegove ruke na mom struku.
"Izgleda da ti se ovde sviđa." Prošaptao mi je i sve što sam čula je da ljudi na mojoj slušalici paniče.
"A tebi će pošto ćeš ovde ostati neko vreme." Nakon što sam rekla da sam ga udarila između nogu i onda kada je pao na kolena udarila sam ga u glavu tako da je pao.
"Lepo mi spavaj uspavana lepotice." Što sam pre mogla sam napustila sobu.
Brzo sam otišao do njegove kancelarije koja je na moju sreću otključana.
Gledajući kroz njegove fioke našla sam mnogo stvari, ali ne i fleš disk koji mi je potreban.
"Gde si?" Pitala sam s sama sebe sve dok nisam ugledala veliki trofej koji tako ne ide uz dekoraciju.
"Tipični muškarci."
"Ovde smo znaš?" Čula sam Mihajla koji se buni na moj komentar.
"I jednostavno me nije briga."
Podigla sam ga i našla baš ono što sam i tražila.
"Pogodak."
Krenula sam ka vratima i pogledala levu stranu hodnika i kada sam krenula da pogledam u desno snažna ruka na zglobu me je zaustavila.
Našla sam se prikovana za zid snažnom silom i kada sam podigla pogled videla sam Pavla.
"Znala sam da sam trebala jače da te udarim."
Sve što je tada uradio sem brbljanja je da se nasmešio.
"Niko ne krade od mene šećeru."
"I niko mene ne zove dušo." 
Osetila sam kako se njegova ruka sve više steže na mom vratu.
"Nemaš nikakve šanse protiv mene." Taj osmeh na njegovom licu me je najviše nervira, ali uskoro ga više neće biti.
"Probaj me..." Bilo je sve što sam rekla.
Polako se nagnuo bliže meni kako bi mogao da šapne, ali nije očekivao moju reakciju.
„Oduzimaš dah..." U tom trenutku je krenuo da se bori za vazduh.
Jedan udarac u vrat mu je bio dovoljan da se sruši kao sveća.
Stavila sam ruku na grlo i pogledala se u ogledalo koje je u hodniku i videla sam neke modrice na vratu.
"Jesi li dobro?!" Čuo sam 100. put na slušalici.
"Dobro sam." Kako sam to rekla Tara je dotrčala zabrinutog pogleda.
"Jesi li dobro? Da li te je povredio?" Pitala je dok mi je proveravala grlo.
"To je samo modrica, obećavam da sam dobro, ali moramo da idemo pre nego što se probudi."
Uhvatila me je za ruku plašeći se da se još nešto ne desi a zatim smo krenula niz stepenice.
"Pretresaju ljude na izlazu, kakav je plan?"
"Samo nastavite sa mojom pričom i držite me uz sebe." Rekao sam i protrljala oči da suze počnu da padaju.
Tara mi je pomogla da odem do izlaza držeći me uz sebe. Kada smo sišli dole pozvala sam jednog od obezbeđenja.
On ide do nas dok ja držim svoj nodri vrat a suze padaju.
"Gospođo, da li ste dobro?" Čim nas je ugledao je pitao.
"Dogodila se nezgoda...jedan čovek je pokušao da me izvede napolje, ali sam otišala, bilo je nasilno pa sam došla da pitam da li možete da nas otpratite do limuzine...samo se bojim da će nas pratiti." Tara je gledala tužno u njega a on je odmah klimnu glavom.
"Naravno bez ikakvog problema. Idemo, ja ću vam pomoći da dođete do auta." Podigao me je u naručjke tako da sam samo naslonila glavu na njegova grudi.
"Koji je vaš auto?"
"Tamo crna limuzina." Tara je šokirano rekla više zbog toga što me nosi nego bilo čega drugog.
Da budem iskrena, on je prilično zgodan, crne kose i smeđih očiju i mnogo visok. Zaista uživam u ovom danu osim činjenice da sam se zamalo ugušila.
"Izvolits." Rekao je i polako me postavio na noge.
"Da li se osećate bolje?" Tara je otvorila vrta dok je on i dalje gledao u mene.
"Jesam... hvala vam za ovo."
"Uvek gospođo."
Okrenula sam se ka Tari i ušla u limuzinu zajedno sa njom.
Kada su se vrata zatvorila Tara i ja sam počele da se smejem kao idioti.
"To je bilo sjajno." Prokomentarisala je Tara.
"Slažem se, i dobili smo ovo."
Odmah sam joj dodala fleš pravo u ruke.
Posle duge vožnje do kancelarije ušle smo u zgradu koja je neobično tiha.
Otišle smo do naše sale za sastanke gde su nas svi čekali.
"Skidaj ovo sa mene." Stefanija je krenula da otkačinje žice dok je Tara dala fleš Nadareviću.
„Dobar posao devojke, uradile ste ovo briljantno, pa vam savetujem da uzmete ostatak dana slobodno i uživate u čemu god želite.
"Hajde da ti prvo proverimo vrat, a onda te vodim na kafu." Bez ikakve šamse da bilo šta kažem me je Stefanija odvukla u toalet.
"Da li boli?"
"Pa šta ti misliš?" Mogla je da čuje sarkazam u mom glasu pa je samo odmahnula glavom i pomogla mi da to očistim i namažem.
Posle toga sam se presvukla u svoju uobicajenu odeću i izašla sa rukom na vratu jer me idalje boli kao ludo.
Dok sam izlazila, naletela sam na Davida kako stoji ispred toaleta sa zabrinutim pogledom.
"Jesi li dobro? Treba li ti nešto za vrat?" Čak i ako sam ljuta na njega i čak i ako me je povredio, sada ne mogu biti zla.
"Dobro sam." Nisam se zadržavala u njegovoj blizini. Samo sam otišla.
Ali nisam bila dovoljno daleko da izbegnem komentar njegove devojke koji me je na neki način zbunio.
"Drago mi je da postoje srodne duše."

Život ili SmrtWo Geschichten leben. Entdecke jetzt