6.glava

207 1 0
                                    

Ovo će biti druga sahrana za nedelju dana i ne mogu da verujem da toliko ljudi umire. Kao i za svaku sahranu, obukla sam crnu odeću, ali u ovom slučaju sam uzela crnu haljinu bez rukava koja mi seže do kolena, pa sam uz to uklopila kaput koji je takođe crn, a isto kao i haljina kaput mi dopire do kolena.
Nakon što sam spakovala sve potrebne stvari u torbu i uzela ružu u ruku, izašla sam iz stana i zatekla Kostu kako me čeka u crnom odelu.
"I šta tačno misliš da radiš ovde?" Upitala sam ga blago podižući obrve.
Pošto znam da tim radi na slučaju i da treba da im se pridružim kada se sahrana završi ne znam zašto je on ovde umesto tamo.
"Pa ipak sam ja tvoj partner i nisam želeo da te pustim da budeš sama u svemu što ti se dešava u životu. Razumem da je tvoj život težak i komplikovan i zato želim da budem ovde i da ti pomognem. Nisam mislio niša loše ovim postupkom, samo želim da znaš da možeš da mi veruješ." Rekao je neke prilično zrele stvari koje su me stvarno šokirale. Svaka reč mu je bila na mestu i nemam šta da mu zamerim.
"Pa hajde onda treba da me odvezeš do groblja." Kada sam to rekla on mi je otvorio suvozačeva vrata i ja sam sa osmehom ušla u auto. Brzo je seo na svoje sedište i krenuo da nas vozi do mesta koje sam mu obeležila na GPS-u.
"Jesi li dobro?" Na njegovo pitanje sam se vrlo sarkastično nasmejala.
"Pa da vidimo, ovo će biti druga sahrana za nedelju dana i druga bliska osoba koju sam uspela da izgubim... oh, takođe moja majka i ja više ne pričamo jer me je nazvala kurvom. Onda ubica nam se izvlači ispred nosa...ali kao i uvek biću ja odlično." Rekla sam sa osmehom dok je on bio prilično šokiran onim što sam rekla.
"Ovaj...ja...umm...nisam to očekivao..."
Moram biti iskrena i reći da me je ovaj njegov odgovor nasmejao.
"Pa kod slučaja kao što sam ja moraš da očekuješ samo neočekivano." Klimnuo je glavom par puta a onda se i nasmejao.
"Primljeno k znanju." Rekao je gledajući put ispred nas.
"Hajde pošto si sada saznao mnogo o meni, da ne kažem više nego što obično neko sazna. Mislim da je sada tvoj red da mi kažeš nešto o sebi." Uzeo je par sekundi da razmisli o tome šta će da mi ispriča a onda krenuo.
"Pa, ja živim sa roditeljima u kući blizu jezera, nemam devojku i jedino sam dete...um... volim trkačke automobile i postao sam agent jer sam se ugledao na svog dedu koji je bio u vojsci."
"Moram da priznam da je impresivno, mogu li da pitam za ime tvog dede?" "Oliver Pavlović." Nisam mogla da verujem šta sam upravo čula svojim ušima. To je i bio razlog zbog kog sam se nasmejala.
"Mora da se šališ!"
"Čekaj ti ga poznaješ?"
"Pa on je bio moj i... komandant mog bivšeg partnera kada smo bili u vojsci." Par sekundi je gledao izmedju puta i mene, ne verujući šta mu upravo govorim.
"Nema šanse! Pa to je suludo! To onda znači da ste se ti i tvoj bivši partner dugo poznavali?" Pitanje mu je zvučalo vrlo nesigurno, za razliku od rečenica koje je rekao pre toga.
"Da... upoznali smo se prvog dana u vojsci i brzo postali najbolji prijatelji..." Tiho sam mu odgovorila, bojeći se više svoje nego njegove reakcije. Kada je parkirao auto nisam mu baš dala priliku da bilo šta odgovori pošto sam odmah progovorila.
"Znaš....ne moraš da ostaneš." Na sve to on je samo odmahnuo glavom, posle čega mu se na licu pojavio ogroman osmeh.
"Gluposti, partner si mi. I svojevoljno sam odlučio da pođem."
"Hajde onda idemo."
Zajedno smo izašli iz auta i prošli kroz staru kapiju groblja.
Čim smo se približili, ugledala sam samo članove porodice kako stoje u blizini skoro zatrpanog groba.
"O dragi Bože... porodično okupljanje... kako dirljivo." Uobičajeni sarkazam se mogao čuti u mom glasu dok je Kosta pokušavao da suzdrži smeh.
On je išao sa mnom sve bliže i bliže njima, prateći moju a i njihovu reakciju.
Sva moja braća i sestre sa svojim porodicama, moja majka i Janko su me već čekali tamo.
"Kasniš." Janko je samo prosiktao na mene ali bez ikakvog uspeha.
"Nikad ne kasnim, samo si došao rano." Je bilo sve što sam mu odgovorila pre nego što sam prišla spomeniku da stavim ružu pored.
"A ko je ovo?" Kao i očekivano moja starija sestra Rozi je bila ta koja je pitala, i pogledom pratila Kostu.
Pogledi su nam se obema sreli na sekundu a njene iste zelene oči su me samo pogledale, ništa više.
"Ovo je agent Pavlović, moj novi partner." Odgovorila sam dok mi je pogled bio preusmeren na Vasilijevu sliku.
Već su ga sahranili jer su mislili da ću napraviti neku glupost pa smo samo stajali nekoliko trenutaka u tišini dok nisam dobila poruku od Tadeja.
~Imamo neke informacije o Aleku, vratite se što je pre moguće.
Lagano sam ćušnula Kostu i pokazala mu poruku, a on je samo klimnuo glavom kao odgovor.
Bez ikakve reči sam otišla do Jovana i zagrlila ga kao i uvek. Na licu mu je bio prisutan mali osmeh, koji je tu kao vrsta maske ili bolje reći zaštite. Samo mi nije jasno od čega tačno zaštita ali ne mogu ga kriviti, većina nas je takav tip osobe.
"Hvala što si došla." Šapnuo mi je znajući da će sigurno neko hteti da čuje o čemu pričamo.
"Došla sam zbog tebe, znaš da nisam poseban obožavatelj ovakvo divnih porodičnih okupljanja." Takodje sam mu šapnula, a on je klimnuo glavom sa malim osmehom na licu.
Kosta je stao pored mene i rukovao se sa mojim bratom.
"Žao mi je zbog vašeg gubitka, gospodine." Moram priznati da se vrlo učtivo i sa dosta poštovanja u glasu obratio Jovanu.
"Hvala agente, mislim da ćete mnogo naučiti od moje sestre." Na Jovanovu dopasku je Kosta samo klimnuo glavom.
"Već sam naučio toliko toga."
"Pa ipak, ona je jedna zaista briljantna žena." Moj brat je rekao gledajući u mene.
"Okej mali, trebalo bi da idemo pre nego što moj brat kaže nešto pogrešno." Pre nego što sam krenula još jednom sam zagrlila Jovana i krenula da odlazim ali me je moj stariji brat ovoga puta zaustavio.
"Odlazite tako brzo?" Čula sam vrlo jasno i glasno Tonijevo pitanje znajući da ne misli ništa loše ali ipak me je iznerviralo.
"Neki od nas imaju važan posao da rade brate i verovali ili ne ja sam među tim osobama."
"Nećak ti je upravo umro i nemaš vremena za porodicu?" Ovog puta pitao je Nikola, očigledno iznerviran.
"Bila sam tamo u trenutku kada su me pozvali da je umro i niko od vas se nije pojavio da barem kaže 'žao mi je zbog vašeg gubitka' ili 'primite moje saučešće' ostali ste kod kuće, pa vas zato lepo molim da ućutite."
Moje sestre Rozi, Sara i Danica su bile tihe sve vreme jer nisu htele da se svađaju sa mnom. Dok su moja braća Nikola, Toni i Mateja bili ljuti na moju hrabrost da im tako odgovorim.
Jovan je bio jedini koji me je u potpunosti poštovao, tako da mi se samo nasmešio i klimnuo glavom, a ja sam se samo okrenula i otišla nazad u auto.
"Loš odnos sa porodicom?" Kosta je pitao dok sam krenula da vozim prema zgradi.
"Loše je blago rečeno...moja braća i sestre nisu loše osobe, oni jednostavno ne vole da se brinu o drugima."
"Ako treba da razgovaraš sa bilo kim, ja sam ovde, na kraju krajeva, partneri su za to."
"Hvala ti Kosta, ali posle razgovora sa mnom bio bi ti potreban dobar psihijatar."
Kada sam parkirala auto ispred zgrade oboje smo izašli i krenuli ka liftu koji nas je ubrzo i doveo do sobe za sastanke.
Čim sam ušlao svi su me gledali otvorenih usta.
"Šta to tačno gledate?" Od svih njih Mihajlo je bio onaj koje je progovorio. "Nosiš haljinu..."
"Ma nemoj mi reći Kolumbo! Ja mislila nosim astronautsko odelo."
"Nikad te nismo videli u haljini do sada..." Jana je rekla sa malim osmehom.
"Ovde smo zbog ubistva, a ne zbog moje haljine, pa hajde!"
Otišla sam do Stefanije i sela pored nje a ona se nasmejala i prišla kako bi mi šapnula.
"Mislim da su hteli da kažu da si zgodna u haljini."
"Hvala." Rekala sam prekrstivši noge a zatim pogleda Tadeja koji je stavio neku sliku na tablu.
"Oteo je jednu devojku, Milicu, i bila si u pravu Jelena, on traži devojke koje su abortirale i drogira ih nečim jakim. Imamo dve lokacije, tako da idemo u dva tima i svakom timu će se pridružiti još neki agenti. Mihajlo, Jana i ja ćemo otići u kućicu za čamce, dok će Jelena, Kosta i Stefanija otići kolibu u šumu. Srećno svima i budite pažljivi." Čim je završio sa pričom svi smo ustali i uzeli svoje stvari i krenuli ka autu.
"Nisam mogla da nađem gori dan da obučem haljinu." Rekla sam iznervirana dok su se drugi smejali.
"Hajde, biće ti super." Jana se rekla pokušavajući da se ne nasmeje.
"Hajde dragi moji, idemo da nađemo ovog psihopatu." Nakon toga što sam rekla obukla sam kaput jer je sredina septembra i nije tako toplo hodati samo u haljini.
Kada smo ušli u auto Kosta je morao da bude taj koji će da sedi pozadi pošto ja vozim, a Stefanija je pored mene.
"Lokacija nije daleko." Stefanija je rekla i uključila GPS dok sam ja počela da vozim sto sam brže mogla.
"Nadam se da smo stigli na vreme, za dobro te devojke."
"U ovom poslu moraš pozitivno razmišljati o tim stvarima."
Kada smo se približavali šumi ugledala sam nešto na putu i što je brže i jače moguće pritisla kočnicu. Stefanija i Kosta su malo poleteli napred ali su ipak uspeli nekako da se zadrže.
"Šta radiš bre ludačo jedna?!" Stefanija me je pitala ali je ućutala kada smo svi izašli i videli deblo na sred puta koji vodi ka kolibi.
"Pa da li je moguće!"
"Treba da krenemo peške, ima oko 300 metara."
"Mrzim svoj život." Je bio moj odgovor a zatim sam ubacila metak u cev i krenula sa ostalo dvoje da trčim kroz šumu.
"Kako vas dve trčite u štiklama?"
"Vežba dragi moj." Stefanija mu je odgovorila a ja sam se nasmejala.
Trebalo nam je oko 3 minuta da konačno vidimo jednu drvenu kuću.
"Vidim svetlost." Rekao je Karter pokazujući na jedan prozor levo.
"Vas dvoje idite na zadnja vrata, a ja ću ga sačekati ispred kad počne da beži." Plan je jednostavan tako da dok su njih dvoje otišli oko kuće ja sam otišla do ulaznih vrata sa pištoljem uperenim ispred sebe.
Čujem neke glasove pa sam polako otvorio vrata koja, hvala Bogu, nisu zaključana.
Čim sam ušla, mogla sam da čujem Miličin glas sa leve strane kuće.
"Molim te, nemoj! Molim te! Uradiću sve!" Vrištala je na sav glas ali su joj jecaji otežavali da razumno govori.
Prišla sam bliže vratima i ona me je videla, ali sam brzo stavila prst na usta da bi ostala mirna.
Toliko je bola i straha u njenim očima... tako mi je drago što smo stigli na vreme... izgleda tako ranjivo.
U jednom brzom trenutku dok sam pokušavala da ugledam Aleka on je skočio i udario me u ruku i tako sam uspela da ispustim pištolj. Dobro je što sam ga brzo odgurnula sa sebe i pritisla ga na zemlju. Udarila sam ga jednom u lice, a onda me je iz sve snage gurnuo sa sebe i uzeo nož.
Zadržao me je na podu i taman kad se spremao da me ubode, začuo se pucanj koji je pogodio njegovu ruku i on je od svog bola ispustio nož i dao mi priliku da ga odgurnem i dohvatim svoj pištolj koji sam odma uperila u njega.
"Stavi mu lisice." Kosta je bio taj koji je otrčao da ga zaveže dok sam ja otišla do devojke.
"Hej hej, smiri se mi smo tu da ti pomognemo. Ja sam Jelena, a ti si Milica, zar ne?" Rekla sam i ona je klimala glavom dok sam joj pomogla da ustane i zagrlila me.
"Hvala... spasili ste mi život." Rekla je dok sam počeola da je vodim tamo gde su hitna pomoć i njeni roditelji.
"To je moj posao."
Bolničari su prišli i odveli je do ambulantnih kola gde mogu na miru da je pregledaju.
Stafanija mi je prisla i stavila ruku na moje rame.
"Je li klinac pucao?" Na licu mi je bio prisutan mali osmeh, ali i veliko iznenadjenje i zadovoljstvo.
"Da jeste, kako znaš?" Na njeno pitanje sam se blago zasmejala.
"Ti bi mu pucala u glavu."
Ni jedna od nas nije ništa rekla pošto sam ja odšetala do Koste.
"Hvala ti Kosta, tamo si mi spasio život." Na licu mu jeste bila mala zabrinutost, koja je tu prisutna najverovatnije zbog toga što je na terenu pucao po prvi put, ali i to je jednom moralo da se desi.
"I ti bi učinila isto za mene."
"Verovatno bih ga upucala u glavu, ali ti si imao milosti, osobina koje ja imam vrlo malo u sebi."
"Ubiti ga bila bi milost, sad će trunuti u zatvoru."
"Zavisi o kome je reč. Nekim zločincima je gore da umru i ne ubiju više nikada, ali je nekima gore da odu u zatvor do kraja života znajući da više nikada neće moći da vide svetlost dana." Pustila sam da tišina zavlada nekoliko sekundi a onda se sa malim osmehom okrenula licem ka Kosti koji me je isto tada pogledao.
"Hajde sada, častim te pivom." Rekla sam mu a zatim mu stavila ruku oko ramena, i krenula ka auto koji smo ostavili na ulazu u šumu.

Život ili SmrtWhere stories live. Discover now