10.glava

163 2 0
                                    

"Kesler." Nisam čak ni stigla da vidim ko me zove pošto sam žurila da izadjem iz tuša da bi se uopšte javila na telefon.
"Jesi li zauzeta?" Čula sam očito neraspoloženog Tadeja, tako da sam znala da me zove da dođem u kancelariju, ali još uvek imam malo nade da ću uspeti da dobijem bar nekoliko sati sna.
"Samo mi nemoj reći da imamo novi slučaj?"
Znam da me nikako ne bi zvao da ne moram da dolazim, i baš zato sam brzo obukla donji veš a zatim navukla pantalone.
"Upravo sam dobio poziv, imamo novi slučaj i to veliki koliko sam ja razumeo."
"Mora da se šališ?! Upravo smo se vratili sa poslednjeg!"
Navukla sam prvu belu košulju koja mi ne bila pri ruci i krenula da zakopčavam dugmad dok je on nastavio o slučaju.
"Znam Jelena, ali imamo višestruka ubistva."
"Koliko žrtava?"
Nekako sam ga upitala kada sam primetila neobično dugu pauzu koju je napravio posle rečenice.
"Četiri žrtve, upravo ti šaljem lokaciju...i molim te samo...samo dodji brzo..."
Primetila sam nešto čudno i neobično i vezi njegovog glasa. Ovo je bio prvi put da sam zbog nekog slučaja čula ovoliku tugu i brigu.
"Biću tamo za 10 minuta." U sekundi sam spustila slušalicu i krenula da se obuvam i navlačim jaknu.
Nakon što nisam spavala 36 sati, moram da idem na drugi slučaj...pa barem sam se tuširala hladnom vodom pa neću zaspati dok vozim, to mi je jedino olakšanje sada.
Kada sam dobila poruku sa lokacijom odmah sam izašla i krenula ka parkingu.
Čim sam ušla u auto počela sam da vozim na adresu koja je bila na mom telefonu.
Na putu sam odlučila da nazovem Kostu i vidim da li se sprema.
"Pavlović." Odgovorio je vrlo umorno što sam i mogla očekivati.
"Jesi li krenuo?"
Baš kao i njegov glas i moj glas je isto tako umoran.
"Da evo me u svom autu na putu ka adresi koju mi je Tadej poslao. Uspeo sam da se naspavam nekoliko sati, ti?"
Bar mi je to bilo drago da čujem, poslednje što mi treba je da slučajno zaspi za volanom i ima neku nezgodu.
"Nisam imala par sekundi sna, ali sam se dobro istuširala i umila hladnom vodom, tako da sam prilično budna."
Čula sam kako se nasmejao na to što sam poslednje rekla.
"Čemu taj hladan tuš ako si mislila da ćeš posle ići pravo na spavanje."
"Jer da sam se tuširala toplom vodom, zaspao bih u kupatilu..."
"Nije to loš savet uopšte."
"Nije ali nije baš ni zabavan, ajde ja sam tu za 2 minuta pa se mi vidimo."
"Vidimo se brzo."
On je bio taj koji je prekinuo poziv dok sam se ja smejala i polako odmahnula glavom.
Kada sam izašala iz auta, našla sam se ispred kuće na dva sprata sa velikim dvorištem. Vidim mali fudbalski teren sa 2 gola i jednom crno-belom loptom kako stoji pored jednog od golova. Sa druge strane dvorišta su 2 ljuljaške sa ručno rađenom drvenom kućicom za decu. U sredini u dvorišta je staza koja vodi do ulaza u kuću...a svuda oko dvorišta je žuta traka. Samim tim što vidim toliko dečijih igračaka i podatkom da ima 4 žrtve...sada sam i sama ubedjena da je bar jedna od žrtava dete.
"Jelena!" Kostin glas se čuo iza mene i kada sam se okrenula videla sam ga kako žuri ka meni u crnom odelu sa belom košuljom i kao dodatak crnom kravatom.
"Zdravo i tebi Kosta, hoćemo li ući?" Glavom sam pokazala u pravcu kamene staze koja će nas uvesti direktno unutra.
"Idemo."
Oboje smo morali da pokažemo naše značke policajcu koji je čuvao mesto, i posle toga nam je naravno bilo dozvoljeno da se krećemo svuda.
Kosta je podigao traku kako bismo oboje mogli da se provučemo ispod nje.
Nakon što smo upalili lampe i stavili rukavice polako smo otišli ​​do vrata koja su potpuno otvorena.
Sagnula sam se da mogu da proverim u kom su stanju brave na vratima, ali ništa mi se nije činilo nimalo neobično.
"Pa koliko vidim da postoje 3 opcije. Možda je porodica otvorila vrata ili je ta osoba imao ključ ili vrata nisu bila zaključana. Ali ako imaju decu, verovatno bi zaključali vrata noću pošto deci na pamet padaju svakakve ideje."
Nismo se uopšte zadržavali kod vrata već smo oboje krenuli ka dnevnoj sobi gde su nas ostali već čekali.
"Proverena vrata?" Tadej me je proverio sa osmehom znajući već unapred šta ću da uradim
"Da, i niko nije provalio u kuću. Iako jeste nije ostavio ni traga."
Govorila sam dok sam gledala unaokolo ali ipak nigde nisam primetila tela.
"Da li su forenzičari uzimali tela?" Kosta ih je pitao gledajući okolo baš kao i ja.
"Nijedno telo se nije pomaklo idalje. Čekaju da mi završimo." Jana nas je obavestila sa tužnim osmehom.
"A gde se tačno nalaze?"
"Forenzičari su nas upozorili da je loše pa smo sačekali vas dvoje. Ići ćemo zajedno u sve sobe. Tri različite sobe i četiri tela." Mihajlo je rekao pokazujući ka gore.
"Imamo 3 sobe za razgledanje. Obe su na 2. spratu, prva soba je druga sa leve strane, 2. je treća sa desne strane i 3. soba je 3. sa leve strane. Idemo onuda." Stefanija je dodala i pokazala na stepenice.
"Pa ajde onda idemo." Ja sam bila ta koja je predložila zato što sam primetila da niko nije želeo da ide prvi pa sam ja odlučila da krenem prva.
Otišli ​​smo do prve sobe gde smo našli roditelje na...belom krevetu? Ako se ovo sada uopšte može nazvati belim. Pa ovo bi trebalo da bude belo, ali svi pokrivači,jastici i ćebad su sada crveni.
"Njihova karotidna arterija je presečena i zato ima toliko krvi." Svojom izjavom je Kosta dobio mnogo pogleda koje još nije primetio.
"A ti to znaš zato što...?"
Moram priznati da jesam impresionirana sa znanjem koje je do sada pokazao. Mlad je a učen i željan da i dalje uči.
"Išao sam u medicinsku školu."
"Kako se zovu žrtve?" Pitanje je bilo namenjeno Tadeji koji je držao blokče u rukama, zato sam i predpostavila da će on znati odgovor na to.
"Petar i Lana Dominić." Odgovor sam dobila u sekundi kada sam završila sa postavljanjem pitanja.
Polako sam pomerila pokrivače sa njih da bih mogao da pogledam njihovu odeću.
"Ubijeni su na spavanju." Mihajlo je dodao stajajući sa druge strane kreveta.
"Nema šanse da nije pomerio tela...stavio ih je u savršenu poziciju." Posle toga što sam rekla povukla sam pokrivač i otkrila tela suprižnika.
Oba roditelja leže na leđima sa rukama na stomaku, kao da su položeni u sanduk.
"Ženina kosa je očešljana." Jana je dobacila prilazeći ženinoj plavoj kosi.
Sve što smo govorili Tadej je zapisivao znajući da će nam trebati za kasnije.
"Ali zašto bi je neko češljao?"
"Zato što se tako ljudi stavljaju u kovčege. Osoba nije imala snage da ih presvuče, ali pokazao je šta je hteo da postigne sa svime ovime." Na profil koji pravimo i Stefanija je dodala nešto što će nam sigurno koristiti.
"Ali kako to da se nijedan od njih nije borio?" Jana je pitala glededajući da li na rukama ima odbrambenih rana.
"Nisu mogli. Kako bi se neko borio kada je onesvešćen?"
Podigla sam muževljevu glavu još višlje kako bi i oni mogli da vide ranu na potiljku.
"Proveri ženu." Tadej je dobacio Mihajlu koji je stajao kod ženine strane.
Kada je podigao glavu videla se ista rana kao i kod muža.
"Rekli ste 4 žrtve..." Zastala sam i pogledala u Tadeja znajući zašto mi je glas zvučao onako tužno.
"Deca..."
Izašli smo svi zajedno iz sobe i otišli do hodnika koji je bio pun slika roditelja i dvoje prelepe dece. Dečaka i devojčice.
Prstom sam uperila u bliža vrata i pogledala u ostale
"Ovde je?" 
"Ćerka... Ema Dominić."
Lagano sam pogurala vrata koja su se bez ikakvih problema širom otvorila.
Sve osim kreveta izgleda tako normalno za svaku devojčicu na ovom svetu. Na jednoj strani sobe je veliki orman sa radnim stolom i knjigama pored njega....dok je na drugoj strani sobe bebi roze krevet na kome leži devojčicino beživotno telo.
"O Bože..."
Kako smo prilazili videli smo sve jasnije i jasnije da je devojčica u istom stanju kao i njeni roditelji.
"Isto kao i kod roditelja." Dok je Kosta pričao ja sam uzela svesku koja je bila na krevetu pored devojčice.
Na stranici koja je otvorena bio je crtež 4 osobe za koje pretpostavljam da su ona i njena porodica. U sredini su njeni roditelji dok ona drži majku za ruku, a njen brat drži oca za ruku. Oko njih je svetlo plavo nebo sa drvećem i životinjama oko njih. Sada je taj isti rad upropašten sa kapljicama krvi.
"Oh, dragi bože... ovo je zaista previše čak i za najgore psihopate..." Jana koja je stajala pored mene je prokomentarisala.
Ostavila sam svesku kako bih joj pomerila pramen kose i potražila ranu ali sam umesto toga primetila kako ima mali madež na vratu, nekako me podseća na slovo 'R'.
"Hajde, moramo da proverimo dečaka i onda ćemo se vratiti u kancelariju." Posle Tadijinih reči su svi izašli, a ja poslednja. Kod vrata sam se još jednom zaustavila kako bih bacila još jedan pogled na maleno telo devojčice.
Kada smo stajali ispred dečakove sobe, svi su gledali u zemlju.
"A njegovo ime?"
"Filip Dominić." Kao i svako ime i ovo sam saznala od Tadeje.
Čim sam ugledala sobu, jako mi se slošilo pa sam se brzo okrenla.
"Mogli su da nas upozore na ovu sobu!" Da sam malo glasnije govorila cela kuća bi me čula. Rukom sam se naslonila na vrata da mi ne pozli od slike koja mi je sada u glavi.
Kada niko nije odgovorio, odlučila sam da pogledam u njih, sve što sam mogla da vidim su njihova bleda lica i širom otvorene oči.
Brzo sam se okrenula ka sobi i shvatila da je gore nego što sam videla na prvi pogled.
Krv je svuda po zidovima i podu, dok su na računaru, gde je neka igra još uvek uključena, tragovi malih ruku.
Okrenula sam se ka dečaku koji leži u krevetu kao i ostatak porodice.
Pogledala sam Tadeja koji je prilično pod stresom zbog ovoga. Ima sina koji bi trebalo da ima 6 godina koliko se sećam, tako da ima pravo da bude pod stresom zbog ovoga. Tako mi je žao što je morao da vidi ovo...ali čak i da želim, ne mogu ništa da sprečim.
"Dečak nije spavao kako je ubica mislio da će..." Stefanija je dodala gledajući mesto oko računara.
"Samo je hteo da igra igrice a da roditelji ne znaju..." Završila sam njenu rečenicu.
"Klinac nije čuo ništa zbog ovoga." Kosta je bio taj koji je pažljivo podigao slušalice sa poda.
"Uhvatio je ubicu nespremnog tako da je morao da bude brz pre nego što ga mali primeti...zato je bukvalno smrskao dečaku glavu..." Mihajlo je dodao polako opipavajući dečaku glavu.
"Hajde da se vratimo u kancelariju..."
Mislim da su svi čekali kada će Tadej to da kaže kako bismo svi mogli otići nazad do automobila i pravo u kancelariju.
Lift nas je polako doveo do našeg sprata, drugi su otišli ​​u sobu za sastanke dok smo ja i Kosta otišli ​​do aparata za kafu i svakome uzeli ono što će ga održati budnim.
Nakon što smo popili kafu za sve, vratili smo se u sobu za sastanke. Nisam spavala 40 sati i sada pijem duplu crnu kafu da ne zaspim ovde na stolu. Kako divnog dana
"U redu, hajde da završimo ovo da bismo mogli da idemo kući i konačno se odmorimo."
Levom rukom je Tadej povukao tablu na sredinu a u desnoj držao slike koje će nam sada koristiti.
"Porodica Dominić js ubijena sinoć, ništa nije odneto tako da nije pljačka. Brave su kao nove tako da niko nije provaljivao, što znači da je moguće da osoba ima ključ od kuće. Još ne znamo kako ali saznaćemo. Forenzičari vode tela na obdukciju pa ćemo sutra saznati nešto više. Otac je bankarski radnik, a majka nije zaposlena, žena je domaćica. Nema mnogo o njima od čega bismo mogli da počnemo... deluju čisti." Tadej je idalje gledao u papire tražeći nešto što bi moglo da pomogne, ali kada ništa nije našao pogledao je u nas.
"Počinilac je muško...mora biti jer je otac prilično krupan i bilo bi ga teško ubiti, a da ne pričam o tome da mu je bila potrebna snaga da ubije četiri osobe." Rekla sam gladajući u tela oca i majke.
"Počinilac verovatno želi osvetu...zato ih je i ostavio tako uredno da leže. Stalo mu je do osoba koje zamišlja dok ubija, tako da su mu bliske ili su bile bliske. Sve zavisi od toga da li su još žive." Jana je dodala a Tadej klimnuo glavom.
„Možda je ostavljen na usvajanje ili je porodica umrla?" Kosta jeste bio na dobrom putu ali još nemam totalnu ideju kako i šta.
"Najverovatnije su osobe umrle ako nije ostavljen. Da su osobe žive to bi bile naše prve žrtve, a ovi roditelji su previše mladi da bi imali neko starije dete koje bi imalo snaga da počini ovako nešto." Stefanija se nadovezala na Janu i Kostu što nam je davalo neke ideje odakle da počnemo sa potragom.
"Smrt je bila bolna... pustio ih je da iskrvare do smrti... čak i decu..." Mihajlo je rekao i pokazao na krvave jastuke i udarce u glave.
"Možda krivi porodicu što ga je ostavila?" Tadej je konačno progovorio ali sam u tome našla jedan problem.
"Da, ali ako su umrli i zato je ostao sam onda imamo problem..."
"Ne razumem šta hoćeš da kažeš?"
"Tadeja ako osoba prosto samo umre i ode, drugi članovi porodice to prihvataju i nastavljaju dalje... ali ako ih on krivi što su umrli i ostavili ga, onda ima mentalnih problema..."
"Verovatno je na nekim lekovima ili nekim antidepresivima." Tadeja je krenuo da zapisuje opis osumljičenog a mi smo nastavili da dodajemo.
"Treba da bude u punoj snazi, dakle 25-40 godina." Jana mu je rekla.
"Možda i 20-30, subjekat je ranjiv i mlad ako ga je nečija smrt toliko uticala na njega." Stefanija ju je ispravila i ja sam morala da se složim sa time.
"Tako da tražimo muškarca od 20-30 godina koji je izgubio porodicu i prilično je jak...imaćemo puno posla." Rekla sam i pogledala Kostu koji jedva drži oči otvorene čak i ako je imao vremena za kratko spavanje.
"Hajde Kosta, odbaciću te kući." Rukom sam ga drmnula pošto je umalo zaspao.
"Nema potrebe auto mi je ispred." Pokušao je da se izvuče a zatim protrljao oči.
"Ako voziš sam poginućeš. Tako da hajde polazi, a vama želim laku noć." Mahnula sam ostalima i odvukla Kostu do mog auta.
Ušli smo u auto i on je polako zatvorio oči i utonuo u san. Vozila sam polako jer zaista nisam želela da doživim saobraćajnu nesreću u ovom trenutku...to bi bila poslednja stvar na mojoj listi za večeras.
Kada sam parkirala auto ispred njegove kuće, polako sam ga prodrmala.
"Stigli smo kući." Rekla sam tiho, a on je brzo otvorio oči i pogledao po okolini u kojoj se nalazimo.
"Hvala ti puno na ovome, siguran sam da bih zaspao do ovde."
"Nema problema, nego da li ti treba prevoz sutra pošto je tvoj auto još uvek u kancelariji?" Na moje pitanje je samo odmahnuo glavom.
"Tata će me odvesti... ali hvala. Laku noć i odmori se." Sanjivo je rekao i nekako izašao iz auta.
"Ti takođe." Nisam sigurna da li je čuo moj odgovor. Ali sada sam bar mogla da se odvezem do svog stana da bih konačno dobila san koji zaslužujem.

Život ili SmrtWhere stories live. Discover now