19.glava

106 1 0
                                    

Danas je prilično napet dan jer je slučaj na kom radimo sa decom, najgora vrsta slučajeva koja može postojati.
Sedim između Tare i Davida i gledam uznemirenog Tadeja kako se kreće u krug po sobi.
"Nisam siguran ni kako da počnem..." To je već ko zna koji put da je to ponovio idalje gledajući u fasciklu koju drži u rukama.
"Hajde više Tadeja... moramo da počnemo pre nego što nam se popnu na glavu zbog slučaja." Jana jeste bila u pravu u vezi svega ali ipak je mogla malo blaže to da kaže.
Drhtavim rukama je počeo da kači slike po tabli, a sa time ni jedan od nas nije ostao ravnodušan. Ja sam prva stavila ruku preko usta pokušavajući da ne zaplačem na slike ispred nas.
"Imamo 4 žrtve za koje znamo. Prvi par blizanaca su Danijel i Dušan Stokić." Pokazao je na dva jako mlada i slatka dečaka koja nisu smela izgubiti život. Plava kosica im je dostizala malo iznad ramena a plave okice su im sijale sa nečim sto svako dete ima. Nevinost.
"A drugi par blizanaca su Luka i Aleksa Petrić." Ovog puta su to bili smeđokosi dečaci koji su sličnih godina kao i prvi par blizanaca.
"Starost?" Našla sam glas da bi pitala stvar koja nas sve zanima.
"Sva četiri dečaka imaju 10 godina."
"Kako su umrli?" Čula sam Tarin glas iako nisam pomerala pogled sa sada novih slika sa mesta zločina.
Njihove male oči sada su prazne i hladne bez sreće i ljubavi koju bi svako dete trebalo da ima.
"Zadavljeni..."
"Ima li drugih... povreda?" Odmah je znao šta želim da pitam i tužno je klimnuo glavom.
"Svi dečaci su silovani."
"Posle ili pre smrti?" Svako je bio uplašen i bezvoljno čekao da Tadej da odgovor na Stefanijino pitanje.
"Dok su silovani...osoba ih je i zadavila."
"Da li su neki od naših iz laboratorije pronašli bilo kakav DNK?"
"Ne...što je bilo vrlo čudno i njima i meni." Kad je to rekao, otišla sam do slika i pažljivo gledala svaku pojedinačmo.
Njihova mala tela leže tamo beživotna i bleda. Niko ne zaslužuje ovo, pogotovo ne dete.
"Moji nećaci su mlađi od njih... ako promeni starost žrtava, mogli bi da budu pretnja."
"Zašto bi menjao godine?" Na Kostino pitanje nisam stigla da odgovorim pošto je David već imao istu ideju kao i ja.
"Ovde nema mnogo dečaka a da su blizanci od 10 godina." Posmatrao me je zabrinuto istim tim plavim očima u koje sam se zaljubila pre mnogo vremena.
"Moramo da požurimo... Jelena i Tara vas dve idite da razgovarate sa Petrićima." Obe smo odmah uzele stvari i krenule ka vratima ali me je Tadejin glas zaustavio.
"I Jelena."
"Da?" Izgledao je prilično zabrinuto kada sam se okrenula da ga pogledam.
"Reci svom bratu da dobro pazi na dečake."
"Hoću." Kako sam to rekla Tara i ja brzo izašle do mog auta i ja sam upalila motor.
Počela sam da vozim levom rukom dok sam u desnoj držala telefon i zvao Jovana. I kao i uvek, nije mu trebalo mnogo vremena da odgovori.
"Pa zdravo sestro, jel sve u redu?"
"Hej bato, da sve je u redu. Samo sada nemam mnogo vremena, ali slušaj pažljivo. Mi smo na slučaju i imamo ubistvo dva para blizanaca, molim te drži dečake blizu sebe." Sigurna sam da je osetio zabrinutost i strah koji je prisutan u mom glasu.
"Ne brini, držaću ih što bliže mogu dok vi ne uhvatite tog monstruma."
"Nazvaću te kasnije... volim te."
"Zbogom sestro...volim i ja tebe." Kada sam odložila telefon Tara me je pogledala sa velikim osmehom.
"Šta?" Isto sam se kao i ona nasmejala.
"Ti si stvar koja tvoju porodicu održava u miru...jesi li uopšte svesni toga?" Nakon toga mi je osmeh polako nestao sa lica. Bez razmišljanja sam samo klimnula glavom.
"Nažalost znam to...trudim se da svi budemo u miru i bez bola i svadje ali ne mogu svakog od njih da spasim od ovog sveta." Čini se da joj je moj odgovor više nego dovoljan.
"Najbolje što možeš da uradiš je da pokušaš, a ti radiš i više od toga."
Posle njenih reči sam polako parkirala auto ispred male bele kuće.
"Spremna?" Obe smo tužno gledale u pravcu kuće koja idalje izgleda puna života, videćemo da li je isto i kada udjemo unutra.
"Niko ne može biti spreman na ovo, ali idemo."
Obe smo izašle iz auta i krenule stazicom ka ulaznim vratima, i pri tome posmatrali dvorište puno igračaka.
Polako sam rukom pokucala na jednokrilna ulazna vrata.
Mlada brineta je otvorila vrata i pogledala me svojim plavim očima koje su crvene i natečene od plača. Odmah sam prepoznala te plave oči kao iste one kod smedjokosih dečaka.
"Kako vam mogu pomoći?" Glas joj jeste drhtav posle očigledno svog plakanja.
"Da li ste vi gospođa Petrić?" Tara je prva progovorila pošto je primetila da sam se zagledala u te oči.
"Da?"
"Ja sam agent Jelena Kesler, a ovo je agent i doktor Tara Brajović, mi smo iz FBI."
Na moj odgovor više je otvorila svoja vrata i dozvolila nam da je u celini pogledamo.
Nosila je crnu haljinu sa crnim cipelama, koliko vidim već se spremaju.
"Molim vas uđite slobodno." Rekla je i odvela nas u dnevnu sobu u kojoj stoji čovek njenih godina.
Njegova crna kosa izgleda u priličnom neredu, a njegove smeđe oči su crvene baš kao i kod njegove žene.
"Agenti." Rekao je i rukovao se sa nama.
"Zdravo gospodine Petrić." Tara je kao i malopre progovorila.
"Molim vas, hajde da sednemo." Nakon što smo ja i Tara sele na jednu sofu, a njih dvoje na drugu, počela sam da pričam.
"Pre svega smo želeli da kažemo da nam je žao zbog vašeg gubitka i da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da zaustavimo ovog čoveka."
"Hvala vam."
"Moramo da postavimo nekoliko pitanja, da li se slažete sa tim?" Tara ih je pitala sa što tišim i blažim glasom, pokušavajući da ih smiri.
"Gde su kidnapovana deca?" Krenula sam direktno pošto iskrena da budem i nemamo baš vremema za gubljenje.
"U Centralnom Parku." Dok je majka pričala ja sam zapisivala sve to u svoj stari notes.
"Da li ste videli nekoga ili nešto što inače ne vidite kada ste tamo?"
"Ništa...bilo je kao svaki normalan dan u parku dok..." Počela je da odgovara na Tarino pitanje ali se odjednom zaustavila. Oči su joj se širom otvorile i preplavile strahom.
"Klovn..." Bilo je sve što je rekla.
"Šta?" Pitali smo Tara i ja u isto vreme i sada je otac progovorio znajući o čemu ona priča.
"Bio je jedan klovn koji je bio nov u parku i gnjavio bi dečake dok mu ne uzmu plave mačeve koje je napravio od balona..."
"Jeste li videli nešto o klovnu?" Posle mog pitanja Tara je odmah postavila i svoje dajući im ideje na šta da ciljaju.
"Bilo koja tetovaža, boja očiju ili kose. Bilo šta bi nam moglo pomoći."
"Izgledao je oko 40 godina, imao je smeđe oči i da...imao je tetovažu, nekakvu pticu na desnom zglobu." Dok je žena govorila, sve sam to zapisivala.
"Još nešto?" Oboje su odmahnuli glavom što nam je dalo do znanja da ne treba da se zadržavamo ovde više nego što je potrebno.
"Puno ste pomogli, pozvaćemo vas kada nešto nađemo, a vi nas pozovite ako se bilo čega setite." Tara je bila ta koja im je dala njenu vizitkartu kako bi nas kontaktirali.
Kada smo krenuli napolje, pozvala sam Janu koja je sa Stefanijom, oni razgovaraju sa drugim roditeljima.
"Imate li nešto za sada?"
"Da li su deca kidnapovana ili posetila Centralni Park?"
"Roditelji i deca su dosta posećivali to mesto. Zašto pitaš?"
"Pitajte roditelje o klovnu u parku i ako ima 40 godina, smeđe oči sa tetovažom ptice na desnom zglobu."
Nakon što ih je pitala, usledio je trenutak tišine dok nije ponovo progovorila.
"Da bio je jedan incident. Klovn je napravio neke mačeve od balona za dečake. Malo ih je gnjavio pa ga je otac oterao od dece."
"Mislim da imamo osumljičenog, poslaću ovo Tadeju. Vidimo se kasnije."
"Vidimo se za 20 minuta." Nakon što smo završili razgovor, Tara je ovog puta počela da vozi dok sam ja počela da šaljem informacije Tadeju koji je radio sa tehničarima da identifikuje osobu.
Trebalo nam je svega par minuta da se vratimo na posao pa smo požurili ka ostalima koji nas gledaju zabrinutih i tužnih lica.
"Šta se dogodilo?" Tara je u strahu odmah progovorila, plašeći da nema još žrtava.
"Prijavio je sam sebe, ali..." Svi su pogledali u tablu na kojoj sam videla još dve slike 2 mlada plavokosa blizanca.
"Jesu li deca mrtva?" Pitam brzo i prelazim na slike koje očigledno nisu sa mesta zločina.
"Zakopao ih je u kutiju i odbija da NAMA kaže lokaciju, ali kaže da imaju tačno 1 sat kiseonika." Zbog načina na koji je Jana rekla to nama sam je pogledala zbunjeno
"Nama?" Stefanija je odlučila da mi da jasan odgovor na sve ovo.
"On zna da si ti ta koja je pucala Srcelomcu u glavu i rekao je da će rado razgovarati s tobom."
Bez daljeg razmišljanja sam odjurila u sobu za ispitivanje pre nego što je neko od njih mogao reaguje.
U stolici ispred mene sedi muškarac srednjih godina čije ime ne znam.
"Agent Kesler." Povukla sam stolicu unazad i odmah sela ispred njega.
"Hajde da preskočimo sva ta sranja. Gde su blizanci?"
"Anastas Lucić, zadovoljstvo je moje."
"Gde su oni?!" Iako sam od svog besa udarila o sto on nije ni trepnuo.
"Znaš da će te sva ova tama oko tebe živu pojesti." Bio je miran i staložen dok je izgovarao sve to. Ali dvoje može igrati ovu igru dragi moj. Nagnula sam se laktovima na sto i hladno mu odgovorila.
"Znaš kada sam bila dete uvek sam se plašila mraka, ali kako sam rasla shvatila sam da je tama u meni." Bio je zatečen odgovorom koji je dobio.
"A sad mi reci gde su blizanci?"
"Čak ću te odvesti na tačno mesto gde sam zakopao kutiju... ali samo ti i ja."
"Dobro! Ustani!" Povukla sam ga naglo iz stolice i izvela napolje.
Drugi su me videli kako izlazim sa njim i brzo pojurili ka meni.
"Šta radiš to?" David je znao da šta god da se dešava je sve sem dobrog.
"Odvešće me do njih.
"Idem s tobom, nećeš više ni sekunde provesti s njim!"
"Ako ih želiš samo ona ide." Dok je Anastas pričao i nije pazio na mene Stefanija mi je dodala bubicu. Klimnula sam blago glavom i namestila bubicu.
"Biću dobro, obećavam, budite spremni sa hitnom pomoći." Rekla sam i krenula sa njim nazad do mog auta.
Nakon što sam ga stavila unutra i uverila se da ne može da pobegne, počela sam da vozim tamo gde je rekao.
"Nakašlji se ako me čuješ sada." I baš kako je rekla ka sam se i nakašljala.
"Imaju još 20 minuta Jelena." Tadeja sa njegovim informacijama mi nikako nije pomagao u ovom trenutku.
Stisnula sam pedalu na gasu i krenula da vozim što sam brže mogla.
Vidim kako traži automobile iza nas, ali sam se pobrinula da nas niko ne prati jer ne možemo da rizikujemo decu.
"Zašto si ih ubio?" Morala sam da prekinem tišinu koja me je ubijala.
"Deca... tako su nevina i čista i volim da im to uzimam, zabavno je."
Što je još gore zvučao je iskreno i imao osmeh na licu, sve mi to stvara samo još veće gadjenje.
"Ali zašto ih silovati? Ionako bi ih ubio, pa zašto da pate tako nevina deca?"
"To isto treba da pitate čoveka koji me je silovao." Pokušavam da iz njega izvučem sve više i to mi uspeva.
"Čovek je tebe povredio... ne decu, ako si hteo da se osvetiš trebalo je da nađeš tog čoveka, a ne da povrediš decu!"
"Oh, ali već sam ga pronašao...i siguran sam da mu se svidelo ono što sam mu uradio isto koliko i meni kada je on to uradio meni." Nakon što je to rekao pogledala sam ga sa užasom i strahom od onoga što je uradio.
"Šta si mu uradio...?"
"Isto što je uradio meni... osim što nikada ne bih dodirnuo tog čoveka sa svojim rukama... koristio sam nešto bolnije." Sa svakom njegovom izgovorenom rečju mi je bilo sve gore i gore, a on je bio sve ponosniji i ponosniji.
"Šta si tačno koristio?" Tako sam se plašila da postavim to pitanje i znala sam da će odgovor biti loš. „
"Misli na nešto oštro, sjajno i korišćeno u kuhinji...imate li nešto na umu?" Čim je spomenuo kuhinju, znala sam o čemu govori.
"Nož..."
"Ding! Ding! Ding! Poen za vas agente Kesler." Bilo mi je tako loše u tom trenutku dok nije mogao da prestane da se smeje i navija za moju pretpostavku.
"Pronašli smo ubiatvo o kome govori. Ubijen je jedan starac koji je isto zadavljen ali je silovam nožem, zato i nisu povezali ubistva." Čula sam Tadeja u svojoj bubici, ali pre nego što sam mogao da postavim pitanje, prekinuo me je.
"Stani ovde!" Uradila sam kako je rekao i pogledao okolo.
"Gde smo mi?"
"Moja stara kuća." Izvela sam ga iz auta i odvukla malo napred da pogledam okolo.
"Gde?!"
Ćutao je i samo pokazao na mesto gde sam mogla da vidim sveže iskopanu zemlju.
Stavila sam mu lisice i zaključala ga za auto pre nego što sam brzo otrčala do dece.
Počela sam da kopam i srećom nisu bili duboko...ali postojao je još jedan problem.
"Ne..."
"Jelena pričaj šta se dešava?"
"Zaključano je!"
Otrčala sam nazad do auta i brzo ga zgrabio za okovratnik i nekoliko puta ga protresla.
"Gde je ključ?!" Na sve ovo što se dešava on se samo smešio.
Izgubila sam kontrolu i udarila ga dva puta pre nego što je povikao.
"Tvoji prijatelji su mi to uzeli!" Odmah posle toga sam čula i Tadeju u bubici.
"Nećemo uspeti da stignemo na vreme, deca imaju 5 minuta vazduha i to jedna a nama treba minimum 15 do tamo."
Ignorisala sam ga i otrčala nazad do kutije. Počela sam da tražim bilo šta što bi moglo pomoći, ali ništa.
Mora da je napravio ovaj plan, sklonio je sve odavde i nema nikakve kuće blizu nas.
Primetila sam da je drvo tanko pa sam dobila jednu prilično glupu, ali trenutno moju jedinu ideju.
"Pošalji hitnu pomoć, imam ideju kako da ih izvadim."
"Kakvu ideju sad srećo?"
"Ne pitaj." Odmah sam udarila u kutiju pesnicama.
"Jel ti to golim rukama udaraš u to?!" Vikali su mi na uvo, ali sam to ignorsala i samo ga udaralq iznova i iznova. "Hajde!" Vikala sam i nastavila udarati čak i ako sam mogla da osetim jak bol. Nastavila sam da udaram dok ga malo nisam slomila. Onda sam stavila ruku u malu rupu i razvalila je.
Čim sam ga otvorila videla sam dva uplašena dečaka kako jedva dišu.
Kada su me videli u očima im se pojavio strah pa sam podigla ruke u vis .
"Hej hej...ovde sam da vas odvedem do vaše mame i tate...dodjite ovamo momci." Obojica su mi skočili u ruke dok smo sve troje počeli ubrzano da dišemo.
Nisam se usuđivala da se pomerim sve dok nismo videli 4 crna terenca parkirana tamo zajedno sa ambulantnim vozilom.
"Decaci!" Žena je viknula iz jednog terenca i onda sam videla roditelje kako trče ka nama. Kao i očekivamo čim su ih dečaci čuli potrčali su do njih, a ja sam ostala na kolenima sa krvavom rukom.
"Jelena!" Bez predoumišljaja sam potrčala ka Davidu čim sam mu čula glas.
"Jesi li dobro?"
"Sada jesam..."
"Ne! Ostavite nas na miru! Prvo teti treba pomoć!" Jedno od blizanaca je vikao i pokazao na mene.
"Nakon što vas proverimo, pomoći ćemo joj." Rekla je žena iz hitne pomoći.
"Obećavate?"
"Obećavam." Nakon toga me je David odveo u kola hitne pomoći gde su mi pregledali ruku.
"Ja sam Miša." Jedan od blizanaca je rekao.
"A ja sam Stefan." Drugi se kao i očekivano odmah nadovezao.
"Drago mi je što sam vas upoznala momci, ja sam Jelena." Njihovi roditelji su svo vreme vrlo pažljivo posmatrali kako razgovaraju normalno sa mnom. Kao da se ništa od svega ovoga nije ni dogodilo.
"Da li vas boli?" Stefan pogledao u moju krvavu ruku.
"Malo ali dobro je, uskoro će biti još bolje." Odjednom sam skoro zasiktala od bola kada je žena počela da mi čisti ruku.
Pošto nisam viknulq od bola, bez mog znanja sam zgrabila Davidovu ruku i stisnula je.
"Polako, niko ti ne seče ruku." Šapnuo mi je na uvo i onda sam primetila šta sam uradila.
"Izvini nisam shvatila šta sam uradila." Htela sam da pomerim ruku, ali me je zaustavio.
"Nisam rekao da mi smeta." Nije sačekao mnogo vremena kako bi postavio pitanje.
"Zašto ovaj posao uvek radiš na teži način?"
"Zato što je teži put najčešće pravi." Iskreno sam rekla i on se osmehnuo znajući da ne grešim..
"Je li on vaš muž?" Izgleda da je Mišinoj mami postalo neugodno kada je dete postavilo to pitanje.
"Mišo! To je nepristojno pitati!" Verovatno se posramio pa je odmah pogledao u pod
"Ne nije mi muž, on mi je dečko... za sada."
"Za sada?"
"Da." Počela sam da odlazim, a on je potrčao za mnom.
"A šta bi to trebalo da znači?"
"To je na meni da znam, a na tebi da saznaš." Polako i ne dugo sam ga poljubila pre nego što sam se vratila svom autu.

Život ili SmrtWhere stories live. Discover now