2.glava

264 4 0
                                    

Zakopčavajući poslednje dugme na mojoj crnoj košulji, gledam u ogledalo koje stoji u mojoj sobi. Danas je Davidova sahrana i skoro sam ostala kod kuće jer ne znam šta da kažem njegovim roditeljima...znaju me dugo godina...i moja je greška što je njihovo jedino dete sada mrtvo.
Duboko sam udahnula dok skupljam kosu u rep i uzimam crni kaput iz ormana.
Nakon što sam obula crne štikle, pogledala sam se u ogledalo kako bih se videla u crnim pantalonama sa džepovima, crnoj košulji, crnom kaputu i ​​crnim štiklama...jedina boja koja se može videti na meni su moje smaragdne oči koje više nisu pune sreće i radost...sada su ispunjene tugom i bolom.
Izgubila sam osobu sa kojom sam planirala budućnost. Razmišljala sam o njegovim reakcijama kada mu sve kažem, svaki scenarijo mi je bio u glavi sem onog koji se stvarno desio. Nade više nemam, isto kao i snage da razmišljam o tome šta ću i kako ću dalje. Kako da znam da me drugi ne krive onoliko koliko sama sebe krivim. Onoliko koliko bi svi i trebalo da me krive. Sva krivica je samo moja. Metak je trebao završiti u mojim grudima, ne u njemu. Metak je mene trebao ubiti, a ne osobu koju volim.
Drugi mi mogu opraštati ovo koliko god oni žele ali sama sebi ovo neću oprostiti.
Možda moj prst nije bio na obaraču, ali sam ja zaslužna za taj metak.
Samo moje prisustvo je nateralo čoveka da puca, ali nije bio dovoljno brz da mene pogodi, nije uspeo da mi uskrati ovaj bol.
Jedino što je on uspeo je da mi uništi sve snove i svaku nadu za bolju budućnost nego prošlost.
U trenutku sam se trznula i sklonila sve te misli iz glave pokušavajući da završim pripreme za sahranu.
Stavila sam pištolj na zadnji deo kaiša i značku u džep.
Uzimajući ključeve od auta i jednu belu ružu čula sam da neko kuca na ulaznim vratima.
Polako sam otišla do vrata i otvarila ih, samo da bih zatekla moj tim koji čeka da im se pridružim.
Jana stoji tamo u crnoj haljini koja joj seže do kolena i u svom crnom kaputu dok je Stefanija odlučila da obuče nešto slično kao i ja, ona samo ima belu košulju sa crnom dugmad dok ja imam crnu sa crnom dugmad.
Mihajlo i Tadeja su kao i uvek obučeni u odela, ali ovoga puta njihova odela nisu siva ili tamnoplava... crna su i to otežava stvar.
Sva ta crna odeća je samo svakodnevni podsetnik na ono što je desilo.
"Jesi li dobro?" Tadeja je prvi prekinuo tišinu sa malim osmehom dok mi je stavio ruku na rame.
"Uzela sam neke tablete da ne bih imala mentalni slom pred njegovim roditeljima... trebalo bi da budem dobro bar za danas." Rekla sam a on je klimnuo glavom.
Uzela sam ključeve od stana, a zatim zaključala vrata i vratila ključeve u torbu.
"Možeš li da voziš ili želiš da ideš sa mnom?"
Iako mi je Janina ponuda stvarno zvučala jako dobro, ovo je bilo nešto što moram sama da prodjem. Bar dok ne dodjem tamo i složim sve svoje misli.
"Hvala ti Jano, ali biću dobro, sigurna sam."
Tužno se osmehnula i klimnula glavom a zatim uhvatila Mihajla pod ruku kako bi se oslonila na njega.
Nas petoro je otišlo u lift pošto smo na trećem spratu...i tako je čudno da niko nije progovorio ni jednu reč, obično imamo toliko stvari za razgovor.
Obično cela zgrada bruji od smeha,šale i radosti...sušta suprotnost ove monotonije.
Bez reči sam otišla od lifta do svog crnog auta koji me čeka pored drugih automobila na parkingu.
Nakon što sam ušla u auto, počela sam da vozim do groblja, svi ostali idu odmah iza mene.
Samo sam se fokusirala na put jer znam da bih se razbesnela ili rastužila kada bih pomislila na jedno sećanje na Davida i to je poslednje što želim danas. Ima mesta za tri auta da se parkiramo tako da svi možemo da stanemo pošto je Jana otišla sa Mihajlom, a Stefanija sa Tadejom.
Čim sam izašla iz auta krenula sam do ulaza sa svima koji idu pored mene sa obe moje strane.
Dah mi je zastao a noge prosto prekinule da funkcionišu. Nisam imala nikakvu dobro reakciju, ne sada.
U trenutku kada sam videla njegove roditelje kako stoje pored rupe osetila sam ne samo sramotu i tugo, nego i veliko razočaranje u samu sebe.
"Hej, jesi li dobro?" Sefanija me je tiho pitala stavljajući mi desnu ruku na leđa.
"Ja... ne znam...ne znam šta da kažem njegovim roditeljima... nisam ni sigurna da li me žele ovde." Nesigurno sam govorila gledajući je u oči a sve što je ona uradila je da se nasmešila.
"Oni znaju da nije tvoja greška i siguran sam da te žele ovde, hajde sad ćemo razgovarati sa njima i reći ćeš im šta ti je na srcu."
Nisam imala drugu opciju nego da klimnem glavom i polako krenem ka njima, sa ostalima malo iza mene.
Držeći ružu jako u ruci polako sam došla do njegovih roditelja koji su me odmah primetili i tužno pogledali.
Nema više one hrabre žene koja se ne boji ničega, u ovom trenutku je nestala. Sada je tu samo uplašena mala devojčica koja ne zna šta više da uradi ili kaže kako bi popravila svoje glupe greške. Greške koje nas sve koštaju.
Brzo sam spustila pogled znajući da ne mogu da ih pogledam u oči jer znam šta bi sada mogli da misle o meni.
"Jelena draga...pogledaj me molim te..." Čula sam njegovu mamu kako blago kaže tako da sam ja polako podigla glavu dok mi jedna suza pala niz obraz.
U očima mi je vidno pokazan strah koji sada ključa u meni, ali njege oči nisu pokazivale bes. Tu je bilo više...sažaljenja?
Otvorila sam usta da bih mogala da progovorim, ali me je zaustavilo to što me je ona povukla u zagrljaj i moram priznati da mi je prijalo i to jako.
"Žao mi je zbog vašeg gubitka..." Rekla sam očekivajuć da dobijem razne odgovore ali za pravi odgovor nisam bila spremna.
"Hvala ti... znam da ti je posebno teško... znam šta se dogodilo i žao mi je što si to morali da vidiš." Malo je reći da sam šokirama njenim rečima.
Polako smo se izmakle iz zagrljaja i pogledale jedna drugu. Ruke su joj u medjuvremenu sa mojim ramena skliznule na moje obraze.
"Vi mene...vi mene ne mrzite? Ne krivite me oko svega?" Nesigurno sam je upitala a ona se nasmejala.
"O, draga, ali zašto bismo?" Pitao me njegov tata sa tužnim osmehom, gledajući me tim istim plavim očima koje je imao David.
Za trenutak samo sam se zagledala u njegove oči ali sam brzo pogledala u stranu pokušavajući da se smirim.
"Taj metak je bio za mene, ja sam trebala da umrem... ne on..." Iako sam ja to rekla ona je samo sa malim osmehom odmahnula glavom.
"Ako je moj sin skočio ispred tebe, to samo znači da si vredna toga. A moj muž i ja znamo oboje da si i više nego vredna svega najlepšeg što nekome može da se desi. Voleo te je, znaš?" Kada je to rekla osećala sam se kao da me je voz udario upravo sada.
"Šta?" Tiho sam je upitala, bez snage da  zaustavim suze. Jana je prišla i obavila jednu ruku oko mene pošto svi sada znaju šta osećam prema Davidu.
"Volela si ga, zar ne?" Pitala je njegova mama a ja sam polako klimnula glavom.
Reči ne mogu opisati koliku borbu sada sreća i bol vode u mom srcu.
Sreća pokušava da pobedi znajući da me je voleo, ali tuga svaku nadu pokopa sa činjenicom da ga više neću videti. Da me te oči neće izludeti ili sijati dok me posmatraju sa osmehom.
"Još uvek ga volim... nije važno što ga više nema." Na moje reči ona je samo klimnula glavom.
"Razumem." Je bilo sve sto je ona rekla pre nego što su otišli da se rukuju sa drugima.
Jana je bila ta koju sam zamolila da mi  pomogne da odem do jednog mesta blizu rupe gde će on biti sahranjen.
Sa druge strane je odmah stao i Mihajlo pokušavajući da me drži na oku što je duže i bliže moguće.
Kada su svi stigli, pojavila su se crna kola i 4 osobe su uzele kovčeg iz automobila i krenule da ga nose.
Brzo sam se uhvatila za Mihajla pošto sam osetila da su mi noge nestabilne.
"Jesi li dobro?" Pita me Mihajlo zabrinuto pošto je osetio jačinu kojom se držim za njega.
"Da, dobro sam." Rekla sam kratko pošto je sveštenik počeo da priča.
Grlo je počelo da mi se suši, oči da se pune suzama kojih je za veliko čudo idalje bilo.
Gledajući okolo mogla sam da vidim toliko policajaca i agenata koje je poznavao i bila sam srećna što su došli da se zajedno oprostimo od njega.
Deset vojnika su uzeli puške i po rečima svog kapetana pucajli u nebo.
Tačno 3 metka iz svake puške je ispaljeno pre nego što su se vratili da stanu medju sve nas.
Kapetan je bio taj koji je doneo kutiju sa medaljom za hrabrost Davidovoj majci, koja ju je sa ponosom na licu uzela i zahvalila im se na svemu.
Kada se kapetan vratio na svoje mesto polako su počeli da mu spuštaju sanduk u zemlju a za mene je to bilo kao u usporenom snimku...jedanom bolnom usporenom snimku.
Primetila sam njegovu majku kako jako plače i to me je jako pogodilo. Suze su krenule na samu pomisao da sam ga pustila da umre u mojim rukama.
Moja bol sama po sebi ne bi mi toliko naškodila koliko sama pomisao kolike ljude sam stavila u sam pakao sa onime što se desilo.
Nakon što su spustili sanduk, prišla sam malo bliže i sa malim osmehom sam bacila ružu i rupu.
"Nedostajaćeš mi partneru..." Tiho sam špnnula samo za naše uši i onda pustila druge da se oproste.
Iako smo na otvorenom prostoru svi ovi ljudi su nekako postali mnogo zbijeni i zagušljivi, zato sam se i sklonila od svih njih što sam dalje mogla.
Ono što sam htela je da budem malo sama ali izgleda da u tome danas nemam ali baš nikakve sreće
"Jelena." Čula sam vrlo umoran ali meni vrlo poznat glas iza sebe.
Kada sam se okrenula, našla sam se lice u lice sa njegovom majkom koja je nešto držala u ruci.
Tragovi suza iz njenih smedjih očiju su se dali primetiti na njenim obrazima. Nije ih nimalo teško uočiti posle toliko plakanja.
"Da gospodjo?" Pitala sam je sa malim osmehom polušavajući da sakrijem bol.
"Volela bih da ti budeš ta koja će da uzme ovo."
Nakon njenih reči polako je isprižila ruku kako bi mi dala Davidovu srebrnu vojnu ogrlicu na kojoj se nalaze njegovo ime i podaci o našem vremenu u vojsci.
Imam istu takvu sa svojim imenom otkako smo zajedno otišli ​​u vojsku.
Prošlo je dosta vremena od kada sam videla tu ogrlicu. Ne sećam se zadnjeg puta kada ju ne uopšte pomenuo, a kamoli pokazao.
Moram priznati da sam iznenađena što ona želi da je imam.
Polako sam posegla za ogrlicom na vratu i izvukla je kako bi ona mogla da je vidi, a ona mi se osmehnula kada je videla.
"Uzmi... sigurna sam da će te čuvati." Rekla je a ja sam tiho plašeći se da ne zaplačem uzela ogrlicu i klimnula glavom sa osmehom.
"Hvala... nemate pojma koliko mi ovo znači. Posebno činjenica da me ne krivite niti mrzite za ono što se dogodilo." Kada je čula moje reči povukla me je u zagrljaj.
"Uvek draga moja... i znaj da ako ikada trebaš da razgovaraš sa nekim o bilo čemu, tu sam za tebe."
"Zapamtiću to... hvala vam." Rekala sam a ona je otišla nazad do svog muža.
Dok sam gledala ogrlicu jedan pravi i istinski osmeh mi se pojavio na licu.
"Obećavam da neću odustati od života... obećavam ti da ću nastaviti za tebe." Rekala sam dok je jedna suza pala na ogrlicu.

Život ili SmrtWhere stories live. Discover now