Prometej je završio svoju priču. Okeanide su ga s divljenjem slušale.Divile su se velikoj mudrosti i nesalomivoj snazi duha moćnog titana, koji se usudio da ustane protiv gromovnika Zevsa. Kad su čule kakvom sudbinom Prometej preti ZEvsu, njih opet obuze strah i užas. Znale su: ako te pretnje dopru do Olimpa, gromovnik se neće ni pred čim zaustaviti samo da sazna tajnu svoje sudbine. Očiju punih suza gledale su one Prometeja, potresene mišlju o neizbežnosti surove sudbine. Duboko ćutanje zavlada na steni; njega je prekidao samo neprekidni šum mora.
Odjednom se iz daljine razleže jedva čujni jauk tuge i bola. Evo, on opet dopre do stene. Taj jauk je sve bliže, sve jači i jači. Gonjena ogromnim obadom, koga je poslala boginja Hera, sva krvava i zapenjena, juri besno i bezumno, pretvorena u kravu, nesrećna Ija, kći rečnog boga Inaha, prvog argolitskog kralja. Iznurena i oslabela od gonjenja, izujedana obadovom žaokom, Ija zastade kraj okovanog Prometeja. Glasno stenjući, ona priča šta je sve morala da podnese, a zatim zamoli titana proroka:
- O, Prometeju! Na ovoj granici mojih lutanja, otkrij mi molim te, kad će se završiti moje muke i kad ću, na kraju, naći svoj željeni mir!
- O, veruj mi Ijo, - odgovori Prometej – bolje da ne znaš nego da znaš. Mnoge ćeš još zemlje proći, mnogo ćeš još užasa sresti na svom putu. Tvoj teški put prolazi kroz zemlju Skita, preko visokog, snežnog Kavkaza, kroz zemlju Amazonki, do Bosforskog moreuza, koji će se tako nazvati u tvoju čast kad ga preplivaš. Ti ćeš zatim dugo lutati po Aziji. Proći ćeš kroz zemlju u kojoj žive smrtonosne gorgone; na njihovim se glavama, šišteći, umesto kose izvijaju zmije. Čuvaj ih se! Čuvaj se Grifova (Čudovišta s orlovskim krilima i glavom, a lavljim telom) i jednookih Arimaspa (Mitski narod koji s Grifovima vodi neprekidnu borbu); i na njih ćeš naići na svom putu. Najzad ćeš stići do Diblinskih gora, s kojih baca svoje blagodetne vode reka Nil. Eto tamo, u zemlji koju natapa Nil, u njegovom ušću, naći ćeš najzad mir. Tamo će ti Zevs vratiti tvoj pređašnji lepi lik i ti ćeš roditi sina Epata. On će vladati čitavim Egiptom i postaće rodonačelnik slavnog pokolenja heroja. Iz tog roda će se roditi onaj smrtnik koji će me osloboditi okova. Eto što mi je o tvojoj sudbini pričala moja majka – proročica Temida.
Čuvši to, Ija glasno uzviknu:
- O, nesreće, nesreće! O, koliko će mi stradanja još pružiti moja zla sudbina! Od užasa mi drhti i srce. Ponovo me obuzima bezumlje, ponovo se zariva ognjena žaoka u moje izujedano telo. Opet gubim dar govora. O, nesreče, nesreće!
Bezumno prevrćući očima, u besnom trku pojuri Ija dalje od stene. Kao zahvaćena vihorom, trčala je ona u daljinu. Strašno zujeći, jurio je za njom obad i svojom žaokom, kao vatrom, žegao
nesrećnu Iju. U oblacima prašine ona se sakri od pogleda Prometeja i Okeanida. Do stene su sve tiše i tiše dopirali Ijini vapaji i najzad zamreše u daljini, slični tihom jauku tuge.
Prometej i Okeanide su ćutali, žaleči nesrećnu Iju. Ali tad odjednom gnevno uzviknu Prometej:
- Ma kako me mučio, gromovniče Zevse, doći će dan kad će neko i tebe oboriti u ništavilo. Ostaćeš bez carstva i bićeš svrgnut u mrak. Tad če se ispuniti kletva tvog oca Hrona. Niko od bogova ne zna kako da odvrati od tebe tu zlu sudbinu! To znam samo ja! Sada ti, moćan, sediš na svetlom Olimpu i bacaš gromove i munje, ali one ti neče pomoći, jer su nemoćne protiv neizbežne sudbine. O, bačen u prah, saznaćeš kakva je razlika
između vlasti i ropstva!
Od straha se zamagliše oči Okeanida i užas otera rumenilo s njihovih prekrasnih obraza. Na kraju, pružajući svoje ruke prema Prometeju, ruke bele kao morska pena, one povikaše:
- Bezumniče! Kako se ne bojiš da tako pretiš svevladaru bogova i ljudi Zevsu? O, Prometeju, on će ti poslati još teže muke! Pomisli na svoju sudbinu i sažali se na sebe!
- Na sve sam spreman.
- Ali mudar se klanja neumoljivoj sudbini.
- Molite, tražite vi da vas poštedi! Puzite na kolenima groznom gospodaru. A meni, šta meni može Zevs? Zašto da ga se bojim? Smrt mi nije suđena! Neka Zevs radi šta hoće
Neće dugo vladati nad ostalim bogovima!
Samo što to Prometei izusti, kad kao brza zvezda padalica pojuri iz vazduha poslanik bogova Hermes i, strašan, stade pred njega. Poslao ga je Zevs da traži od titana da mu ovaj otkrije tajnu: ko će svrgnuti Zevsa i na koji način može on da izbegne tu sudbinu? Hermes preti Prometeju užasnom kaznom samo ako se ne pokori. Ali moćni titan je uporan. On s podsmehom odgovara Hermesu:
- Morao bi da budeš dete i da imaš dečji razum kad bi se nadao da ćeš od mene saznati nešto. Znaj, ja neću zameniti svoje patnje za ropsku poslušnost Zevsu. Više volim da budem ovako prikovan uz ovu stenu, nego da postanem verni sluga tiranina Zevsa. Nema takve kazne, nema takvih muka na svetu kojima bi me Zevs zaplašio i istrgao iz mojih usta jednu jedinu reč. Ne, neće on nikada saznati na koji način se može spasti zle sudbine; tiranin Zevs nikad neće doznati ko će mu oteti vlast.
- Onda čuj, Prometeje, šta će biti s tobom ako odbiješ da ispuniš Zevsovu volju - odgovara Hermes titanu – Zevs če udarom svoje munje survati ovu stenu zajedno s tobom u mračni bezdan. Tamo, u kamenoj tamnici, mnogo, mnogo vekova, lišen sunčeve svetlosti, mučićeš se u dubokom mraku. Vekovi će proći i Zevs će te ponovo izvući iz bezdana na svet, ali ne da te obraduje. Svakog dana će ti doletati orao poslan od Zevsa, koji će ti oštrim noktima i kljunom kidati jetru. Ona če nanovo izrastati, ali će sve užasnija biti tvoja stradanja. Tako ćeš visiti na steni sve dok neko ne pristane da dobrovoljno
siđe umesto tebe u mračno Hadovo carstvo. Razmisli, dakle, Prometeju, nije li bolje da se pokoriš Zevsu! Jer ti znaš da on nikad ne preti uzalud.
Ponosni titan ostade nepokoran. Zar je nešto moglo da zastraši njegovo srce? Ali tad se odjednom zatrese zemlja, sve se naokolo zatrese, razlegoše se zaglušujući udarci groma i
sevnu jaka munja. Besno zašume crni vihor. Kao gromade planina podigoše se morem penušavi talasi. Stena se zaljulja. Kroz rik bure, kroz grmljavine i tutnjavu zemljotresa - razleže
se užasni Prometejev jauk:
- O, šta je protiv mene poslao Zevs da bi izazvao strah u mom srcu! O, visokopoštovana majko Temido, i Eteru što strujiš celim svetom! Pogledajtc kako me nepravedno kažnjava
Zevs!
Stena s prikovanim Prometejem sruši se uz, strašnu tutnjavu u beskrajni bezdan, u večni mrak.
Prođoše vekovi i Zevs ponovo iz tame podiže Prometeja. Ali njegova stradanja se nisu još završila; postala su još teža. Opet je ležao razapet na visokoj steni, prikovan uz nju, sputan okovima.Njegovo telo pali sunce, nad njim lete bure, njegovo izmučeno telo šibaju kiše i grad. Zimi padaju snežne pahuljice na njega i strašni mraz mu ledi udove. I te su muke male! Svaki dan ogroman orao, šumeći snažnim krilima, doleće na stenu.On staje na Prometejeve grudi i kida ih noktima oštrim kao čelik. On kida svojim kljunom titanovu jetru. Krv se potocima lije i krvavi čitavu stenu te se, zgrušana, zadržava u podnoožju stene; ona se raspada na suncu i nepodnošljivim smradom kuži naokolo vazduh.
.....................................................................................................................................
Prometej
.....................................................................................................................................
Sledeći deo - Prometejevo oslobođenje
.....................................................................................................................................
~ 15.01.2019. ~