Hodam hodnikom svoje kuće. Hodam,hodam i hodam. Kao da mu nema kraja.
Taj dugi hodnik je obasjan suncem. Ali nigdje prozora.
Čujem da netko viče moje ime. Zastajem. Osvrćem se. Iza mene je prazan hodnik. Svjetlost me udara u oči. Nastavljam hodati. Osjećam sreću. Osjećam slobodu. Bezbrižnost. Ljepotu života. Po prvi puta se osjećam sretno.
Ponovno netko doziva moje ime. Osvrćem se,ali oko mene je sama svijetlost kroz koju ne mogu vidjeti daleko. Poput magle. Ovako sam uvijek zamišljala raj. Spokojan,suncem i srećom obasjan. Bar sam to vidjela u filmovima.
Nastavljam hodati ali više ne vidim hodnik.
Sada sam usred ničega.
Okružuje me ta svjetleća magla. Izgubljena sam. Gledam u svjetlost i ne znam kuda krenuti.
Najednom se trgnem na glasan uzvik mojega imena. Gledam tamo od kuda je glas dopirao. I dalje vidim samo svijetlost.
Gledam pažljivo i mogu vidjeti rubove staroga ogledala.
Polako hodam prema ogledalu. Ogledalo također zrači svjetlošći. No kako se sve više približavam,primjećujem kako rubovi ogledala postaju sve tamniji. Ubrzavam hod. Dolazim već skoro pred ogledalo i vidim da je ogledalo crne boje.
Stajem pomalo drhtavo pred ogledalo. Gledam u čudu u odraz koji vidim.
Ispred mene stoji djevojčica. Slatka i lijepa. Rekla bih da nema više od četiri godine. Ima zelene oči koje se sjaje poput stakla. Na sebi ima rozu majicu koju ispunjava velika ljubičasta mašna ispod lijevog ramena. Crna suknjica joj leprša, premda vjetru ni traga. Na nogama se blistaju ispolirane crne cipelice. U desnoj ruci drži jednog medu koji nosi kravatu.
Ponovno obratim pozornost na djevojčicu. Drhtavo je gledala u svoje cipelice koje su sada na mjestu cupkale.
Ponovno je onaj isti glas dozvao moje ime ali sam ga ovaj put ignorirala. No nije i ona.
U tom trenutku je naglo podigla pogled. Osvrtala se i drhtala u isto vrijeme. Moji su obrazi postali vruću. U istom trenutku sam primjetila da se na njezinom nježnom,lijepom obrazu pojavio biser koji je uskoro skliznuo do brade.
Ubrzo je jecala... Jako,glasno.
Očajno je brisala bisere koji su se samo slijevali niz njezine,sad već,crvene obraze.
Opet onaj glas se oglasio na što je djevojčica prekrila svoje uši rukama. Plakala je sve jače i jače.
Na jednom je sve oko mene postalo mračno. Tama je obuzela sve. Djevojčica je očajno grlila svoga medu koji je nijemo gledao staklenim očima.
A ja? Bojala sam se. Drhtala sam. Mutio mi se vid od suza. Pokušavam trčati ali me noge izdaju. Stojim kao ukopana i čekam kada će me tama progutati.
Naslanjam se na zid koji se od nikuda stvorio iza mene. Spuštam se niz njega dok nisam čvrsto sjela na crni i hladni pod. Tu i tamo mi je pobjegao pokoji jecaj. Gledala sam u jednu mračnu točku. Glas mi je parao uši i sad sam već ne primjetno vrištala. Što mi se događa?
Tupa bol mi para prsni koš. Glas se vratio.
"Gaduro"
"Glupačo"
"Kravo"
"Mrzim te"
"Molim boga da osjetiš na svojoj koži sve što sam ja osjetila"
Ovratnik majice mi je mokar od suza.
"Crkni"
"Gadiš mi se"
"Dvolična kurvo"
Svaka riječ mi je parala srce oko kojeg sam osjetila hladnoću.
"Šteta je što dišeš ovaj dragocijeni zrak."
Nemam zraka. Tjelo me potpuno iznevjerilo. Osjetila sam bol,hladnoću,tugu,prazninu,jad,strah... Ali se nisam mogla pomaknuti.
"Zašto nam svima ne pomogneš pa se ubiješ?"
"Svima se gadiš"
"Svi bježe od tebe"
"Rugobo"
Tako su se riječi nizale. No ja sam hladno gledala u tamu kojoj nema kraja. Više nisam jecala,samo bi tu i tamo pokoji crni biser skliznuo niz moje hladno lice.
U sljedećem me trenutku nešto trgnulo. Preplašila sam se na smrt iz čist mira.
No tada sam oko sebe osjetila tračak topline. Malen,tračak koji me ispunio toplinom. Moje lice više nije bilo hladno već toplo. I svaka suza na mojim obrazima bi samo isparila.
Nešto me potaknulo da se dignem. To sam i napravila bez imalo razmišlanja.
Počela sam hodati u nepoznatom smijeru. Moje tijelo me ovaj put slušalo.
Sad sam već naveliko trčala.
Umorila sam se pa sam stala i predahnula.
Pažljivo sam se zagledala na prizor ispred sebe.
Kroz,sada,sivu boju sam mogla vidjeti rubove bijele boje. Nisam bila sigurna jeli mi se to učinilo ili sam stvarno vidjela svjetlost. Ponovno sam se zagledala i tamo je i dalje stajao taj bijeli rub nečega.
Nastavila sam trčati. Tama oko mene je blijedila i ja sam se našla licem u lice sa ne poznatom djevojkom.
Nosila je bijele traperice i crvenu majicu sa bijelim natpisom"FREE".
Bila je srednje veličine i poprilično vitka. Smeđa,duga kosa joj je padala preko lijevog ramena. Gledala me s nekom dobrotom kroz njene kristalno sjajne oči . Usne su joj bile blago rumene. Imala je savršen ten. Na nogama je nosila bijele conversice.
I desnoj ruci je držala jednog slatkog medu. Bila sam uvijerena da ga vidim po prvi put. Toplina me ispunila dok je ništavilo popunjavala topla,svijetla magla. I dalje je bilo dosta mračno. U čemu je problem?
Pogledala sam oko sebe. Nalazila sam se u hodniku moje kuće. Prozori su prekriveni roletnama. Zato ovdje ima tako malo svjetla. Čvrstim hodom sam došla do prozora i snažno povukla uže koje je visjelo u kutu.
Prostoriju je obasjala jasna svjetlost i toplina.
Mogla sam vidjeti beskrajno plavo nebo.
Bila sam ispunjena.
Ispunjena ljubavlju,srećom,toplinom,bojama.. Ali najvažnije od svega,bila sam ispunjena slobodom.
Hodala sam prema vratima na kraju hodnika.Prije nego sam dotakla bravu,odmjerila sam sebe.
Nosila sam crnu suknju sa velikim volanima i rozu majicu s velikom ljubičastom mašnom na lijevom ramenu. Na nogama su se sjajile crne štikle. I u desnoj ruci sam nosila,ni manje ni više,nego medu sa kravatom i staklenim očima.
Ponosno sam uhvatila bravu i otvorila vrata.
Sada je svjetlost bila prejaka. Toliko jaka da nisam mogla gledati a da mi oči ne zabisere.
Napravila sam prvi korak.
Škiljila sam.
Nisam znala što me čeka pa sam rukama mlatila po zraku. Dotaknula sam nešto toplo. Nešto vuneno. Počela sam tapšati to nešto da bolje istražim što je to.
I dalje sam škiljila.
U sljedećem trenutku me to nešto ili ,bolje rečeno netko,tresao.
-"LANA PROBUDI SE ZABOGA! I PRESTANI ME UDARATI!"
-"LANA!"
Otvorila sam oči sada širom i pred sobom ugledala svoga oca.
-"TATAAAAA!!"-zaletila sam mu se svom snagom u zagrljaj.
-"Dobro,sad sam siguran da ću imati masnice."-rekao je jedva na što sam ja naglo oslabila stisak.
-"Jesi dobro princezo tatina?"-upitao je.
-"Da,naravno. Misli,nikada bolje. Čim si ti ovdije,dan ne može bolje početi."
-"Ne znam baš. Ponašala si
se ko' kreten. Vikala si na engleskom 'I'm freeeee' i usput me cijelog izmlatarala i nogama i rukama. Što ti pobogu sanjaš djete drago?-dobacio je ozbiljno,pomalo zabrinuto.
Poželjela sam mu sve odmah,sada i ovdje reći pa kud pukne da pukne.
No samo sam se odlučila za smiješak,na što se on počeo valjati po podu. Što je toliko smješno?
-"Ma što se smiješ?"-pitala sam kroz smijeh.
-"Još spavaš sa plišancima??Haha pa zaboga Lana,koliko godina imaš?"- i dalje se valjao po podu.
Ja ne spavam s plišancima već najmanje 5 godina.
Osvrnula sam se i pokraj sebe pronašla medu sa kravatom i
staklenim očima.
Mogla bih se zakleti da je to taj medo iz sna. U snu sam ga vidjela tri puta pa sam ga dobro zapamtila. To je taj medo! No kako je on dospio u moj krevet? I od kuda meni uopče takav medo??
-"Hello"-tata mi je pucnuo prstima pred očima.
-"Ma nisam ja baš normalna haha."-rekla sam zbunjeno. Ja zaista nisam imala objašnjenja za to..
-"Princezo,ajde presvuci se,sredi se pa dođi na doručak. Napravit ću ti cappuccino."-poljubio me u obraz a zatim nestao iz sobe.
Što? Kako? Zašto? Kada? Gdje???
Oh.....
Zašto ja??