Udarac

5.5K 325 74
                                    

Tama me je progutala...Pokušala sam da se oduprem ali nisam bila previše uspešna u tome..Borila sam se ali nisam imala dovoljno snage..Izgubila sam i tama je pobedila.Sećam se samo nekih isečka tokom kojih sam se budila..Da objasnim, to su bile slike ali nisu mi od prevelike pomoći.Slike su mutne zamagljene, i mogu reći da je crna preovladavala na njima.Zašto uvek crna?Zašto nije crvena ili bela? Zašto me uvek prate tamne boje i sa njima nesreće? Da li će ovako biti sve dok ne ispustim poslednji uzdisaj? Da li ću uvek biti ovoliko nesrećna? Šta sam zgrešila? Ne razumem..Misli me gutaju dok pokušavam otvoriti oči..Teško je, svaki mišić mi je ukočen, otkucaji srca su ubrzani dok me telo ne sluša, kao da sam godinu dana spavala.Uzdišem i usresređujem se na zvuk.Nakostrešila sam se zbog iritirajućeg zvuka neke mašine, cik cik cik cik..Pretpostavlajm da sam u bolnici zbog mirisa inekcija i neugodnog hladnog kreveta.Zadržavam dah dok otvaram oči i zaslepljuje me svetlost zbog koje ih odmah i zatvaram.Posle par sekundi ponavljam potez sada se privikavajući na svetlost.Beli zidovi mi bodu oči ali se ne obazirem previše na njih jer pokušavam da ustanem ali mi ne ide od ruke.Zašto sam ovoliko slaba? Da li su me oni kreteni drogirali? Ne bih se čudila..Čega se poslednjeg sećam? Šta mi se zadnji put dogodilo dok sam bila svesna? Seti se Jennifer, moraš.Zatvaram oči i prisećam se James'a kako me hvata dok padam.Valjda sam se tada onesvestila.Pre toga sam bila sa...Harry'em.Isuse, on mi je pričao o..o..Ne mogu ni da izgovorim to.Osećam kako mi se suze nakupljaju u očima već spremne da izađu ali im neću dozvoliti, dosta sam plakala, nema više plakanja, ne smem više da plačem, moram da pokažem da sam jaka, da mi ne mogu ništa, da sam spremna na sve izazove i da me više ne smeju lagati, niko, pa čak ni Harry.Zajecala sam kada mi je kao da me je neko uboo sa nožem u stomak bol preleteo njime.Udah,izdah,udah,izdah,udah,izdah, smiri se Jennifer, sve će biti u redu.Gde je sada Harry? Kako je? Da li je dobro, šta radi? Isuse, moram da ga vidim, i ako sam povređena moram da se uverim da mu se ništa nije dogodilo, zajedno smo u ovome, zajedno moramo i izaći iz ovoga.Širom otvaram oči kada čujem jak tresak i vidim James'a kako sa širom otvorenim očima i zadihanim uzdasima i uzdisajima mi se približava.Mrštim se kada mi uzima levu ruku i počinje je ljubiti.
"Hvala Bogu da si se probudila..Kako si, da li te nešto boli?" podiže pogled ka meni zaključujući pogled sa mojim dok očekuje odgovor.
"Telo mi je ukočeno a i glava me boli ali sam dobro.." govorim i vidim kako ga je preplavilo olakšanje dok sedi na stolicu koja je do mog kreveta.
"Mnogo si me uplašila" govori i ispušta mi ruku dok vadi telefon iz džepa i nešto kuca i vraća ga u džep posvećujući mi svu svoju pažnju.
"Zašto, koliko dugo nisam bila pri svesti?" podižem obrve dok osećam kako mi se radoznalost budi iz dubokog sna spremna za akciju
"Nedelju dana.." tiho govori dok sam ja znatno povisila ton
"Molim, zašto nisam bila pri svesti nedelju dana, jeste me drogirali!?"radoznalost odmah menja gnev i ljutnja dok mi svakakve ideje padaju na pamet o tome šta su mi mogli raditi dok sam bila onesvešćena.
"Čuješ li ti sebe Jennifer!?Kako ti tako nešto može pasti na pamet, pobogu brat sam ti, znaš da nikada ne bih tako nešto dozvolio da ti urade"
"Ne znam više ni u šta niti kome da verujem,James!" izgovarajući njegovo ime i tako mu dajem do znanja da nije sve među nama u redu, neću ga pustiti da tek tako izbegne istinu koju je tako dugo izbegavao.
"Znam, žao mi je.." govori i vrpolji se u stolici dok ga posmatram grickajući donju usnu.
"Kako je Harry?" tiho govorim dok osećam kako mi jezik miluje njegovo ime plašeći se da će ga moći povrediti ako ne uradi drukačije.James sleže ramenima i protrljava svoj obraz sa šakom dok zbunjeno govori
"Pretpostavljam da je dobro, od kada si se onesvestila Richard je zabranio svima da uđu u Harry'evu sobu, jedino je on imao pristup njoj i provodio je svaki dan sa njim..Pokušavao sam da dođem do njega i da saznam šta se događa ali se Richard stvarno potrudio da niko ne uspe da ga vidi.Raspitivao sam se o njemu i jedini odgovor koji sam dobijao je bio da je dobro.Nadam se da je stvarno dobro kao što Richard kaže jer sam i ja zabrinut za Harry'a, Jennifer." disanje mi se znatno ubrzalo i osećam kako mi je i puls brži dok polako varim James'ove reči.Moram da vidim Harry'a, to je jedina stvar za koju znam da je ispravna, ko zna šta ga je sve Richard terao da uradi, možda nije ništa ali ne verujem da nije radio neka svoja istraživanja na njemu.Ako je kao što i mislim to tačno, gad će mi teško platiti za to, bolje bi mu bilo da se varam i da je Harry dobro.
"Jennifer, jesi dobro?" James me pita dok klimam glavom i govorim
"Moram da ga vidim" i pokušavam da ustanem ali me James'ove ruke sprečavaju u nameri dok govori
"Ne smeš da ustaneš dok te neki lekar ne pregleda" i dok razmišljam o svojim opcijama brzo klimam glavom i vidim kako se James smirio i brzo mi dobacuje "idem da ga nadjem" i izlazi iz sobe.Ne čekajući više vremena da prođe, brzo ustajem iz kreveta polako se privikavajući na to da stojim i da osećam svoje telo i prste u nogama i spremna da nađem Harry'a i da se uverim da je dobro.Spuštam pogled niz svoje telo i vidim da na sebi imam bolničku..pidžamu, spavaćicu?Ne znam kako se zove ali ne razmišljam previše o tome jer se odmah okrećem oko sobe i čim sam zapazila ormar sa druge strane sobe, najbrže što mogu mu se približavam i otvaram ga zatičući jednu rozu majicu na bretele i crne farmerice pored kojih su i starke.Pretpostavljajući da mi je ovo James kupio uzimam odeću i brzo se presvlačim i spavaćicu vraćam na mesto na kome je bila odeća koja je sada na meni i sa uzdahom zatvaram desno krilo od ormara spremna da napustim ovu sobu.Sa ubrzanim otkucajima srca otvaram vrata i zatičem ogroman hodnik koji je pun medicinskih sestara i lekara, odmah stajem.Sranje, šta ako me neko prepozna i zna da sam pacijent i da još uvek nisam otpuštena, šta ako me neko od ovih osoba nadgleda, opet provirujem i vidim da na kraju hodnika James priča sa nekim starijim čovekom, verovatno ima oko četrdeset godina i pokazuje sa prstom nešto u mom pravcu i ne treba mi puno pre nego što sam shvatila da pokazuje na sobu u kojoj sam ja.U sledećem trenutku zaključujemo poglede i vidim čak i sa ove daljine kako su mu se zenice raširile ali ne čekam previše jer odmah krećem da trčim u suprotnom pravcu od njega i zaobilazim razne ljude.Posle svakog koraka osećam sve jači i jači bol u stomaku ali ne odustajem, koristim poslednje atome svoje snage kako bih pobegla od James'a i njegovog dozivanja mog imena.Zastajem kada vidim lift sa svoje desne strane ali nemam dovoljno vremena kako bih ga sačekala da stigne na sprat u kome se ja nalazim zbog čega se spuštam niz stepenice.Jecam zbog jakog bola u stomaku ali i dalje ne stajem već se osvrćem i malo usporavam korake kada ne vidim James'a iza sebe, umakla sam mu.To je bilo za dlaku,Jennifer.Nakon što sam prešla i poslednji stepenik uzdišem sa olakšanjem i prislanjam obe šake uz stomak pokušavajući nekako da nateram bol da nestane ali ipak to se ne događa već se još gore, on pogoršava.Trznula sam se kada sam čula poznati glas iza svojih leđa
"Boli te stomak?" okrećem se i vidim poznate radoznale oči oko kojih su tragovi od bora veoma vidljivi.Mrštim se i klimam glavom, uzvraćajući " Malo." I podižem obrve čekajući da vidim hoće li nešto doda i kada to ne čini odmah ga pitam 
"Gde je Harry? Želim da ga vidim i nećeš  me moći spr-" okreće se zbog čega se ućutkujem i odgovara
"Idemo, i on je vrlo nestrpljiv" i kreće se kao i ja za njim.
Potiskujem bol koju osećam dok drhtim pri pomisli da ću videti Harry'a nakon nedelju dana bez svesti.Mislim...šta ako me ne prepozna? Znam da su takve misli glupe ali ne mogu a da ne pomislim da je to moguće.Šta ako mi kaže da me ne želi više videti? Mislim, ja trebam biti ljuta na njega i da ne želim da imam bilo šta u vezi sa njim nakon što mi je rekao deo svoje prošlosti a ako je to početak, ne želim da znam niti sredinu niti kraj..sve je to previše mračno ali zar nisam svojevoljno dopustila da me tama okruži, znala sam u šta se upuštam i ovo su posledice..Sve dolazi sa pogrešnim ili pravim potezom, sve ovo je igra.Naglo zastajem kada se zalećem i odbijam o Richard'ova leđa shvaćajući da je stao i da vadi iz džepa ključ.Brzo koristim priliku i osvrćem se oko sebe gledajući veoma poznat hodnik i vraćam pogled na vrata ispred kojih se nalazimo tačno znajući šta se iza njih nalazi.Dlake na rukama su mi se nakostrešile pri sećanju na one tamne,zelene oči, toliko mračnih tajni kriju, toliko tame su upile samo je gledajući..Oh moj Harry, siroti Harry..Sabrala sam se kada sam čula poznat zvuk kada se ključ okrene u bravi i zatim je Richard otvorio vrata i odmah ušao u prostoriju i ja za njim i zatvarajući vrata za sobom.
"Nema potrebe da te pitam da li se sećaš ovog mesta jer samo te pogledajući u oči znam odgovor, pa bez prevelikog odugovlačenja možemo odmah preći na stvar, zar ne?" klimam glavom i gutam knedlu gledajući zatamljeno staklo sa svoje leve strane i ovog puta ne mogu videti prostoriju sa druge strane stakla.Richard'ovo maslo.Okrećem se prema njemu i vidim kako uzima neke fascikle i sedi na stolicu verovatno očekujući i ja da uradim isto ali kada to ne činim podiže pogled prema meni sa podignutim obrvama.
"Nije mi do ćaskanja, reci mi gde je Harry, želim da ga vidim, odmah" govorim mu sa upozoravajućim tonom ali njega to uopšte ne dotiče i ne daje mu ni predstavu o tome da nisam raspoložena niti da nemam vremena da pričam sa njim jer je sada pažnju posvetio nekim papirima koje ima na krilu.
"Jennifer, mislim da bi bilo bolje i za mene i za tebe da sedneš i da me saslušaš" kolutam očima i sa izritiranim uzdisajem sedim na stolicu i nakon što sam prekrstila noge klimnula sam glavom ka njemu dajući mu do znanja da počne da priča.Što brže završim sa njim,brže ću videti Harry'a.Spustio je pogled na svoje papire i posle par glasnih uzdisaja podigao je pogled ka meni i pogledao me je u oči
"Jesi li nevina,Jennifer?" razgoračila sam oči kada sam čula njegovo pitanje i naglo ustala dok se bes u meni sve više i više povećavao..Iznervirano sam prošla sa rukom kroz kosu dok sam se okrenula ka njemu i počela da vičem
"Šta je ovo!?O ovome želiš da razgovaramo, šta, ovo bi trebao biti neki trenutak iz emisija u kojim se otac i ćerka zbližavaju!? O tome se radi Richard'e, o tome!?" jasno sam videla kako je prebledeo pod mojim ljutitim pogledom i videla sam kako se ukočio i ostao bez teksta ali mi se to svidelo, napokon da mu dam deo mog mišljenja.Glasno sam uzdahnula i potiskivajući bol u stomaku okrenula sam se prema vratima spremna da izađem i sama nadjem Harry'a ali sam se zaustavila kada sam čula Richard'a
"Da li si ga ikada videla da je koristio zaštitu?" vazduh je postao teži sa uzimanje i telo mi se u sekundi smanjilo i oslabilo.Dok sam naslonjena na vrata, pred očima mi prolaze svi trenutci u kojima smo Harry i ja vodili ljubav i nestaje mi vazduha kada se ne sećam ni jednog trenutka u kome sam ga videla kako stavlja zaštitu..Te sekunde me je realnost udarila, i to na najgori mogući način..Sa drhtavim nogama se okrećem prema Richard'u i on potvrđuje ono na šta sam naslutila
"Trudna si,Jennifer.."

A/N
Koliko god se izvinjavala to nikada neće biti dovoljno niti će moći da iskupi moj nestanak na 3 nedelje tako da se neću previše truditi..
Srećna nova godina loves, želim vam sve najlepše i svu ljubav ovog sveta da  dobijete, hvala vam na svemu, nikada vam se neću moći dovoljno odužiti..Hvala vam zato što ste ovoliko dugo uz mene i ako i dalje čitate ovu priču, nikada vam se neću moći dovoljno zahvaliti, neverovatni ste..
Pls, ostavite vote i ako imate par minuta da izdvojite da napišete komentar, stvarno će mi mnogo značiti
Ly all .xx

Revenge ✔️Where stories live. Discover now