Obećanje

5K 298 52
                                    

Ujela sam se za usnu toliko jako da sam osetila ukus krvi u ustima.U ušima mi odzvanja zvuk svojih prebrzih otkucaja srca dok pokušavam svariti ono što mi je James rekao.Ispustila sam bolan uzdah kada sam shvatila da sam svo vreme držala dah i trepnula sam oslobodivši već nakupljene suze u očima da pronađu put niz moje bledo lice.
„Lažeš..“ tiho sam šapnula ne želeći verovati u ono što mi je rekao ali njegovo odmahivanje glavom mi govori da se krijem od istine..da je ne želim čuti.
„Veruj mi“ promuklo je rekao
„Nemoguće..“ spustila sam pogled na svoje isprepletane prste i zarila nokte u drugu ruku kako bi me bol odneo na drugo mesto..da zaboravim na ovu tupu bol koju osećam u sebi.
„Nisam mogao ni zamisliti da bi te moje greške tako skupo koštale..Da sam znao da će se ovo dogoditi nikada ne bih ni kročio u to prokleto mesto“
„Sada je kasno..“
„Pokušavam popraviti stvari“ podižem pogled ka njemu gledajući ga sa bez izražajnim izrazom lica.
„Misliš da popravljaš stvari?“ odmahujem glavom „Ne,James.Kvariš ih, zadnji put ti kažem da me ostaviš na miru.I mene i Harry’a“
„Ne shvataš za šta je sve sposoban, ne mogu Jenn“
„Kako ste se upoznali?“ jasno sam mogla videti kako mu se telo ukočilo kada sam mu postavila pitanje.Ne znam ni da li želim znati odgovor.Plašim se odgovora.Plašim se jačine sa kojom će me pogoditi.
„Ne..“
„Reci mi“ rekla sam sa uporozavajuće tihim glasom i dala mu do znanja da se ne šalim.
„Oprosti mi ali ne mogu...Ne želim..Nemoj me terati,molim te“
„Moraš da mi kažeš!“ povisila sam ton ali ga isto tako odmah u sledećem trenutku kada sam nastavila da pričam snizila i govorila kroz šapat „zbunjena sam, toliko stvari ne razumem..moraš mi pomoći da shvatim“
„Žao mi je, znam da ti dugujem objašnjenje i dobićeš ga, obećavam ali ne sada...nisam spreman“ nisam stigla ni da reagujem na njegov odgovor a već je ustao i brzim koracima otišao do vrata brzo otvorivši i zatvorivši vrata za sobom.Razgoračila sam oči kada sam čula okretanje ključa u bravi.Ne,ne.On je mene zaključao? Samu, u sobi? Odlično, sve je bolje i bolje.Ustala sam i otišla do vrata za svaki slučaj i spustila kvaku ka dole i zatim ka sebi ali ništa.Zaključao me je.Prokletstvo!Osvrnula sam se i otišla do ogromnog drvenog ormana i otvorila sam oba krila kako bih zatekla unutrašnjost ispunjenu bolničkim uniformama.Gde sam to ja?Koji vrag se ovde događa? Prelazim sa jagodicama prstiju preko hrapavog materijala od koga je sašivena odeća i pokušavam shvatiti gde sam ali mi ne pada ništa na pamet sem činjenice da sam u bolnici. Ako sam u bolnici kako to da me je James zaključao,zašto je soba ovako uređena? Nešto nije u redu i moram što je brže moguće da saznam šta.Okrećem se i odmah prelazim celu sobu stajući ispred ogromne police sa mnogo fioka i počela sam otvarati jednu po jednu. Ništa.Sve je ispražnjeno.Nisam našla ništa što bi mi moglo pomoći.Ne znam ni gde se nalazim.Ne želim da odustanem.Ne želim da sednem i pustim svoje mračne misli da me ispune.To je pogrešno.Ne smem odustati, zbog sebe zbog Harry’a.Moram ga naći,moram se uveriti da je dobro.Uz jak tresak zatvaram poslednju fioku i istražujem svaki kutak ove sobe.Ništa.Soba je detaljno proverena i sklonjeno je sve što bi mi moglo poslužiti.Baksuz!Sela sam na ivicu kreveta i sa dlanom obrisala preostale suze dok sam razmišljala o svojim opcijama.Ne želim da spavam a ne verujem ni da bih mogla od zabrinutosti.Vrata su zaključana.Treba mi ključ.Ako je ovo mesto neka vrsta bolnice, a u ormanu se nalazi bolnička uniforma.Medicinske seste običnoulaze i izlaze iz soba koje su ispunjene bolesnim pacijentima.One nadgledaju.A to znači....
Brzo  sam ustala i obišla krevet tako da se nalazim pored ormana i pod prstima osećala grub materijal i osećala specifičan miris koji bolnica ima.Prva  uniforma,ništa.Druga uniforma,ništa.Treća uniforma,ništa.Četvrta uniforma,ništa.Peta uniforma...bingo!Osmeh mi se stvorio na licu kada sam pod jagodicama prstiju osetila uglasti,hladni predmet.Zgrabila sam ga dok sam izvlačila ruku iz džepa od uniforme.Ipak nisu sve proverili,naivčine.Sa pobedničkim izrazom na licu zatvorila sam orman i odmah se okrenula i posle par velikih koraka se našla ispred velikih,belih drvenih vrata.Ubacila sam ključ kroz maleni otvor i ispustila sam izdah sa očitim olakšanjem kada sam čula poznato okretanje ključa u bravi.
Ubacila sam ključ u džep od trenerke i zatvorila oči dok sam uhvatila kvaku i polako je povukla ka dole i zatim ka sebi osećajući hladan vetar koji me okružuje i hladi mi napeto telo.Provirila sam kroz mali  otvor i kada sam se uverila da nema nikoga polako krenula da izađem ali sam u zadnjem trenutku zatvorila vrata.Ja izlazim.Ovako obučena.U nekakvoj sam bolnici.U ormanu se nalazi bolničarska uniforma.Šta čekam? Okrenula sam se i otvorila vrata užurbano uzimajući prvo uniformu koja mi je pala pod ruku i navukla je preko glave i spustila niz telo shvaćajući da mi je tačna.Nadam se da je slučajnost u pitanju.
Zastala sam kada sam pogledala sliku pored ogledala ali sam odmah skrenula pogled ne želeći da mi se bol poveća.Nervozno sam prošla sa rukom kroz kosu i otvorila vrata opet proveravajući da niko ne dolazi u mom smeru i brzo izašla usresređujući se na ubrzane otkucaje svog srca kao i disanje.Zatvorila sam vrata za sobom i pogledala levo i desno.Nalazim se u prostranom hodniku.Noge su zadrhtale dok sam razmišljala gde ću.Hodnik je obložen plavo-belim pločicama i zidovi su ukrašeni sa po nekom apstraktnom slikom.Okrenula sam se u desno i polako sam počela hodati shvaćajući kako me jeziva tišina okružuje.Na kraju hodnika se nalaze još jedna vrata ali se tu hodnik ne završava.Ubrzala sam hod i posle par povećih koraka sam se našla ispred isto belih vrata.Disanje mi je ubrzano i isprekidano.Ne znam šta radim i gde idem.Jedino razmišljam o Harry’u i kako je sada.Samo mi je to važno.Skočila sam i odmah zatim se ukočila kada sam čula kašalj iza sebe.Celo telo mi se nakostrešilo.Zatvorila sam oči i brojala do deset pre nego što sam se polako okrenula sa svojim drhtavim nogama i zaključala pogled sa čovekom kojeg iz sve snage mrzim.Na licu mu poigrava osmeh koji ne pokušava prekriti dok se gledamo u oči.
„I mislio sam da ćeš naći ključ“ rekao je kroz zadovoljan uzdah dok me je brzo odmerio gledajući uniformu na meni i podigao obrve kada je opet vratio svoj pogled na moje lice.Počešao se po bradi kada je tiho rekao sa osmehom zbog čega su mu se oko očiju stvorile bore „i, jesi li spremna saznati celu istinu?“

A/N
Znam da je kratak,oprostite!

Sledeći nastavak će biti ili u petak ili u subotu,obećavam!
Tako da je ovaj nastavak samo da znate šta vas očekuje u sledećem
Znam da je glup ali šta je tu je
Rešila sam da u sledećem sve otkrijem jer će nastavak  biti veoma,veoma dug pa da vas u jednom delu lepo šokiram hahaha
Ly all .xx

Revenge ✔️Where stories live. Discover now