Sve Njegovo 🔛

22.

Stalno grizem nokte dok zurim u ekran mobitela. Zove me Kasandra. Trebam li? Možda i ne bih trebala.  Vjerojatno bi završilo s lošim rezultatima. Ahhhh jebote, pritisnem gumb za poziv i stavim ga na uho. 

"K-Ken" Javim se.

"Što je... što nije u redu... zašto je tvoj glas čudan??? Jesi li plakala?"

"Ne... želim te nešto pitati" Izjavim.

"Samo naprijed. Sad sam zabrinuta za tebe Ava"

"Umm... Ja... Ja..." Ken napravi tišinu s druge strane.

"Osjetila sam mučninu ... treći put ovog tjedna"

"Oh moj Bože. Jesi li dobro?" Upita. 

"Osjećam vrtoglavicu. Ne mogu jesti pravilno. Ne mogu ništa" Kažem nervozno grizući nokte.

"Ava" Podignem obrve u iščekivanju.

"Hmm..." Promucam kao odgovor. 

"Je li se osjećaš neugodno?"

"Da" Odgovorim.

"Jes li osjećaš mučninu ujutro?"

"Da" Šapnem tiho. 

"Jesi li napravila test?" Prestanem gristi usnu i siđem s kreveta koračajući naprijed. 

"Ne" Odgovorim.

"Onda moraš napraviti jedan"

Što!?? NE. Ja... nisam trudna... ne ne...

"Ali kako? Roman mi ne dopušta da napustim zgradu."

"Samo učini to kako sam ti rekla. Napravi test. Također posjeti liječnika i reci mi što prije rezultat" Glas joj izgleda zabrinuto.

"Ok" Spustim slušalicu.

Ovo nije stvarno... Ovo nije stvarno.  Uobičajeno Ava... samo je trovanje hranom. Moram posjetiti liječnika i on će me izliječiti. To je to... Otrovala sam se hranom. Zato se čudno osjećam.  Ne može biti. Ne, ne. Samo sam bolesna. Smiri se Ava. Samo si bolesna. Znala sam da u tjestenini ima nešto čudno. Stavim dlan na čelo i frustrirano uzdahnem. Čelo mi je blago toplo. Imam li groznicu? Vjerojatno zbog neke infekcije. Uhvati me strah i odmah pojurim da se presvučem i izađem. Izađem iz lifta i izađem van. Čim stignem do velikih vrata stražar me zaustavi.

"Gospođo, mogu li znati kamo idete?"  Upita.

"Idem u ljekarnu" Koraknem naprijed, ali me blokira.

"Izvinite gospođo Chevrolet, ali od šefa imamo striktne naredbe da vas ne puštate van bez njegovog dopuštenja" Povičem u frustraciji i provučem ruku kroz kosu.

"Ne razumijete... to je zaista važno. Dopustite mi da odem"

"Jako mi je žao gospođo, ali od šefa nismo dobili da" Prevrnem očima.

"Zaista je važno" Prekrižim ruke.

"Što je tako važno?" 

"Trebaju mi ​​tamponi" Izraz mu se pretvori u iznenađen i pogleda u stranu.

"Umm..." Uhvati se za glavu. 

"Dakle?" On mi oslobodi prostora da prođem. 

Hodam što je brže moguće i ugledam ljekarnu. Hvala Bogu. Osvrnem se i nastavim hodati.  Nakon što kupim potrebne stvari, odvezem se taksijem do najbliže bolnice. Trebam dobiti rezultate sljedeći dan. Nakon otprilike sat vremena napokon stignem kući. Audry je već gotova za pripremanjem večere, bacim kutije na pult kupaonice i koračam naprijed-nazad. Duboko udahnem i učini onako kako piše u uputama. Nakon 2 minute, spremam se vidjeti rezultate, ali poskočim kad začujem kucanje na vratima.

"Ava..." Oči mi se rašire i strah me obuzme.

"Uh... da?" Pitam pokušavajući zadržati svoj drhtav dah.

"Ljubavi, večera je spremna. Otvori vrata dušo"

"Doći ću za 5 minuta, samo da se otuširam" Kažem kroz mucanje. 

"Dolje sam" Čujem kako se vrata zatvaraju. 

Zatvorim oči. Molim te molim te molim te. Bože pomozi mi oko ovoga. Molim da to bude negativno. Otvorim oči i srce mi stane. Dvije. Ima dvije crte. Ruke mi odjednom postanu hladne, a štapić mi padne iz ruke na pod. Um mi prestane raditi i osjetim kako padam na koljena. To se meni ne može dogođati. Nikad to nisam željela. Hoće li me sad ubiti? Jer nosim neželjeno dijete. Ne mogu izdržati. Nikad nisam željela da se ovo dogodi. Ruka mi počiva na trbuhu misleći da je tamo život. Ne mogu ga ubiti. Neću biti ubojica poput njega.  Što da radim!??? Bit ću majka. Imam dijete čiji je otac ubojica. Ne vjerujem u svoje dijete. Bojim se da bi ga mogao... ubiti. Zagrlim koljena i zaplačem. Što ako ozlijedi moje dijete? Što ako ponovno ozlijedi moju obitelj? Što... ako... on... on... Prisili me na pobačaj?  Ne... Ne... Ne... što da radim!???

-
-
-

"Ava" Trepnem dok Roman korača prema meni i uhvati me za obraze.

"Plakala si" Od straha odmahnem glavom.

"NE laži me"

"Ja... ne. To je samo voda..."

"Razgovarat ćemo o ovom nakon večere" Odvuče me u blagovaonicu. 

Zbog njegovog neuvjerljivog izgleda nisam mogla jesti. Tijelo mi se trese od onoga što se dogodilo u kupaonici. Ne mogu govoriti. Stisnem šake i duboko udahnem. Jedini zvuk je voda što teče u kupaonici. Uplašena sam. Zatvorim oči i pokušam smisliti načine kako se izvući s tim. Ispitivat će me. Večeras ili sutra. Vrata kupaonice se otvore, a ja zatvorim oči pretvarajući se da spavam.

"Ava" Roman me uhvati za obraz.

"Ava... Dušo moraš mi reći zašto si plakala?" I dalje se pretvaram da spavam.

"Znam da ne spavaš, ljubavi" Srce mi zastane kad kaže, ali držim oči zatvorene.

"AVA!" Poskočim i malo udahnem. Čvrsto me uhvati za čeljust i nasloni se.

"Reci mi ljubavi, zašto si plakala?" Usta mi se otvore, ali ništa ne izađe. ​​Moje drhtave ruke odletu do njegovih i pokušam ih otpustiti, ali on mi se približi.

"Ja... Ja..." Pokušam, ali ne mogu zbog toga koliko se plašim.

"Hmm?" Zagrli me moleći da nastavim.

"Sapun..." rekao sam. 

"Mrzim laži dušo"

"Reci mi!!" Zahtijeva.

"Ja..." Tijelo mi počne drhtati. Roman me odmah povuče sebi u krilo.

"Žao mi je ljubavi... nisam te htio uplašiti. Volim te puno" Kaže ostavljajući poljupce po mom cijelom licu. Stavim glavu u njegov vrat, a on pomiče ruku naprijed-natrag po mojim leđima.

"Želim znati razlog do sutra... ako te netko povrijedio... neću oklijevati pri rezanju udova" Drhtim od njegovih riječi.

Kako mogu dovesti ovo dijete u tako oštar svijet? Kako ga mogu zaštititi od svog muža? Trudna sam... s djetetom... koje je u opasnosti iako je još uvijek daleko od stvarnog svijeta.