Sve Njegovo 🔛

5.

"Želite li još jedno piće, gospodine?" Čovjek upita. Roman mu mahne. Iznenađena sam gledajući nevjerojatni noćni pogled. Zaprepaštava me kako je ukrašena lampicama i svijećama. Noć je nevjerojatna. Nakon večere osjećam se kao da hodam po plaži bosonoga. Roman prosvjeduje, ali molim ga da me pusti. Neće me pustiti nikamo samu. Nikad me ne bi pustio u blizini mještana. Da. Vidjeli smo. Puno. Ali nikada nisam dobila priliku istraživati ​​druga područja. Rukom mu se omota oko mog struka i nasloni bradu na moje rame. Tijelo mi se ukoči, ali se ubrzo opusti.

"Ne želim te odvesti kući." On kaže. Ugrizem se za usnicu dok me ljubi po vratu.

"Što sam rekao o ujedu usana" Napeta sam. Moj otkucaji srca ubrzaju ritam. Iznenada mu zazvoni mobitel i mene napusti olakšanje.

"ŠTA?!" Zadrhtim na njegov glas.

"Ako nešto pođe po zlu... osobno ću te ubiti" Pljune Roman. Pogledam ga u nevjerici. On je čovjek od riječi. Mogao bi stvarno nekog ubiti, a da nitko neće ni posumnjati.

"Želim da bude spreman čim stignem tamo" Vikne i primi me za ruku.

"R-Roman." Prebrz je. Odjednom uspori.

"Odlazimo" Razgovara na mobitelu s nekim i odvlači me u sobu.

"Promijena ljubavi, moramo otići" Ne želim ga razljutiti, čak iako se njegov glas spusti zbog mene... još uvijek ga se bojim u toj fazi. Čim završimo, automobil nas odveze do njegovog privatnog zrakoplova. Pogledam ga i vidim kako prolazi rukom kroz kosu.

"Roman" Šapnem.

"Što je?" Pita.

"Jesi li dobro?" Naravno da nije.

"Da..." Kaže i nasloni se. Razočarano pogledam kroz prozor... Nikad mi ništa ne govori .. Osjećam se slabom.

"Ava.." Pogledam ga. Uzdahne i ustane. Odvuče me u spavaću sobu.

"Skidaj se" Moje oči se rašire. Što!?

"Š- što?"

"Rekao sam, SKIDAJ SE!!" Vikne. Ne.. Da li misli na mene kao na ubojicu stresa? Zar ne poštuje moju odluku!!??? Samo me želi iznova i iznova!??

"F- forsiraš li me!??" Upitam drhtavim glasom. Suze mi se formiraju u očima. Uzdahne.

"Ne radim to ljubavi... samo želim spavati." Reče skidajući košulju.

"Skidaj se.. nemoj da više ponavljam" Oštro kaže. Zar stvarno misli da ću izgubiti samopoštovanje? Zbog njega? Ja sam njegova supruga... a ne neka kurva.

"Ne" Kažem mu. Pogleda me iznenađeno. Nasrne na mene i nasmiješi se.

"Rekla si ne?" Izjavi. Moj strah zavlada. Osjeti kako mi krv teče u tijela, dok se oči susretaju s njegovim. Ispuni ih ga gnjev. Ubrzo.

"Rekla ste ne... meni?" Izjavi, ali ja ne progovaram. Njegovi prsti tad dodirnu moj obraz i odu do mog vrata. Ispustim tihi vrisak kad mi šakom uhvati kosu i povuče je natrag. Dignem ruke da ga zaustavim.

"Sve što sam tražio je da skineš odjeću i legneš sa mnom." Suze mi teku iz očiju i noge mi drhtu.

"Zar ne vidiš kako je tvoj suprug pod stresom? Ne možeš učiniti ono što kažem!??" Zacvilim kad me povuče. Krenem plakati.

"SLUŠAŠ LI ME!??" Krenem jecati dok mi skida haljinu i otkopčava grudnjak. Položi moje drhtavo tijelo na krevet i legne pored mene. Navuče prekrivač na nas i oštro me povuče.

"Volim te... ali mrzim... kad me ne poslušaš" Izjavi. Dakle, pretpostavljam da te trebam samo slušati? Mogu li samo sjediti i gledati kako se prema meni ophodiš kao prema svojoj ženi?

"Žao mi je što sam te povrijedio" Šmrcem kad to kažem. Stvari ne mogu popraviti tugu Roman. To bi trebao znati. Hoću to reći... dovoljno glasno da mogu, ali u ime tate neću. Znam što bi mogao učiniti ako ikad pođem protiv njega i ne želim to. Pokušavam ga promijeniti, ali opet ne uspijevam.