I'm afraid

Part 13

'Molim te javi se da si dobro.' Oh kako divno. Odgovorim kratko 'dobro sam' pa pošaljem. Ne želim da me traže okolo.

"Meni će biti dobro i ovdje." Razgledam okolo sebe unutrašnjost.
"Ja ću ovdje ti možeš u moju sobu."  Zayn progovori iz kuhinje. Ide prema nama i smjesti se na sofu prekoputa. Zauzme ležeći položaj i tek tad obrati pogled na mene.
"Nema smisla da te tjeram iz sopstvenog kreveta." Zataknem kosu iza uha pa spustim pogled u pod. "Biće mi dobro i ovdje par noći."
"Jessica ne budi luda..." već je spreman za prepirku.
"Dobro zašto jednostavno ne spavate zajedno." Kris kao da je iznervirana  "Isuse oko čega se prepirete kao da niste već vidjeli sve... i radili sve." Stisne oči na tren. Tišina. Neugodna tišina.
Sasiječem je pogledom a ona raširi oči kao da želi da mi kaže 'nisam ništa slagala'. I realno gledano nije.

Kris i Zeed se ubrzo upute u njegovu sobu a ja i Zayn ostajemo sami.
"Znači toliko je sjebano da si se čak iselila?" Sjedi prekoputa mene a ja klimnem glavom.
"Da. Vrlo." Dignem kratko obrve i počnem lomiti prste u krilu.
"Možeš pričati samnom Jess, znaš to?" Glas mu je tih i nježan. Koliko sam se poželjela ispričati sa njim ovako, bez tenzija.
"Ne znam Zayn..." uz uzdah se naslonim i podmotam noge pod sebe. "Simon je suvlasnik u firmi." Kako izgovorim tako se njegove oči rašire... Ukratko mu ispričam šta se dešavalo u firmi i da sam dala otkaz.
"Ne mogu vjerovati koje seronje. Izvini." Brzo nadoda kao da se tek kasnije sjeti da mi je Louis brat. Odmahnem rukom jer i sama sam to pomislila više puta ovih dana.
"Ti znaš najbolje koliko mi treba da steknem povjerenje u nekog." Klimne sa čudnim izrazom lica kao da je ponosan što je postigao to. "Ali kad ga izgubim, nisam sigurna u kolikoj mjeri se može povratiti na staro." Mislim da je shvatio da govorim o Harryu jer je promijenio izraz lica.
"Stvarno sam počela da vjerujem nekim dijelom da se mijenja." Nakašlje se jer mu je neugodno.
"Vidi, možda ja nisam najbolja osoba koja ti može dati savjet u vezi tog jer... jebiga Jess nisam objektivan." Znam, pa ušutim. "Ali shvatam te." Počeše se po čelu "Mislim... shvatam da ti neki osjećaji prorade ali on nije vrijedan tebe." Oslonut je laktovima na koljena i kao da će mi prići svaki tren.

"Znam da si povrijeđen Zayn. Znam da sam te ukopala. Nije mi bila namjera zaista i... žao mi je iskreno." Mislim da sam mu se trebala izviniti i ranije. Najmanje što mogu je to.
"I šta ćeš sad?" Ignoriše moje isprike na šta se i uvrijedim ali trudim se da ne pokazujem.
"Ne znam. Naćiću posao, neki. Nebitno mi je šta samo da krenem zarađivati." Imam poprilično ušteđeno još i iz Melburna i onda sam nastavila tako i ovdje. Louis nikada nije htio prihvatiti da plaćam bilo šta u vezi stana ili obaveza oko tog. A plata u firmi je bila i više nego dobra, tako da sam uspjela sačuvati.
"Ja radim u obližnjem kafiću ako želiš mogu pitati?" Zayn radi u kafiću. Dođe mi da se smijem jer ga ne mogu zamisliti. Pa ima i fakultet završen.
"Pa...može meni paše šta god." Iskreno mi treba zarada i nisam u mogućnosti postavljati uslove za posao. Znam da imam diplomu i sve je to divno ali dok konkurišem i dok to dođe na red može proći dugo vremena a meni treba odmah rješenje.
Iz kancelarije za šank? Što da ne.

Po Zaynovoj priči shvatam da je to kafić u kojem sam bila već.
"Oh pa znam. Tu sam sa Louisovom mamo sjedila prije par dana." Žena umire a ja sam gotovo smetnula to sa uma.
"Jel' sve okej?" Primijeti da sam promijenila facu.
"I ne baš..." nelagodno se namrštim "Johanna umire." Zaynovo lice se skameni i zaključa pogled na meni.
"Zna li Louis?" Odmahnem a on skupi obrve u crtu.
"Zamolila me da joj ispunim poslednju želju." gotovo se naježim "Nisam mu rekla i izjeda me što ćutim." Slegnem ramenima jer ne znam šta da radim.

Zayn se ubrzo nađe pored mene pa me uhvati za ruke.
"Reci mu Jess." Gledamo se u oči dok nježno govori iako je zatečen mojom izjavom od maloprije. "Ne želiš biti kao on. On je krio od tebe dosta toga vjerovatno sa namjerom da te zaštiti ali vidiš kako je ispalo." To sam i sama mislila otkako sam čula da umire.
"Znam ali nemam riječi kojima bih mu to saopštila. Ne znam kako..." Koliko god smišljala ne ide mi.
"Samo to uradi što prije. Dok nije kasno." Klimnem glavom a on me privuče u zagrljaj. Iskreni prijateljski. Nadaj se.

Dogovorimo se jedva pa zajedno legnemo u njegov krevet. Neugodno je i njemu i meni osjeti se u vazduhu.
"Ne bih poželjela nikome da živi ovako." Tiho promrmljam dok oboje ležimo i gledamo u plafon. Odvojeni smo skoro metar jer je krevet poprilično velik.
"Zašto?" Glas mu je kao i moj prigušen.
"Nemam nikoga. Shvataš koliko je to sjebano." Nasmijem se "Nemam roditelje doduše majku imam ali... znaš već sve." Sjetim se Elene i njene gorčine prema meni. "Nikada nisam niti jednog rođaka upoznala. Ne znam imam li strica, ujnu, baku bilo koga živog." Zaravo sam i dobro ispala sobzirom da nikog od rodbine nikada nisam upoznala. "Osjećam se toliko odbačeno i usamljeno Zayn." Ne bih mogla priznati ovo kad bi bilo svjetlo upaljeno i kada bi me gledao. Ovako sam sigurna da ne vidi koliko sam ponižena i jadna.

Njegove ruke ubrzo se nađu oko mene i privuku me u zagrljaj. Ljubi mi kosu dok tiho govori 'ššš'.. Sklopim oči.
"Ne govori to nikada. Imaš Kris..." kao da zastane jer nije siguran da li treba nastaviti "...imaš i mene na kraju krajeva." Stisnuta sam u zagrljaju i ne želim se pomjeriti sve i da mogu...