I'm afraid

Part 12

Hladan januarski vjetar neumoljivo mrsi moju kosu pa psujem sebi u bradu što je nisam vezala. Sad je kasno. Snijeg ne pada za divno čudo ali je vrijeme nekako tmurno. Kao i sama ja...

Sunce zubato pokušava da se izmigolji iza oblaka ali neuspješno. Dobro došao u klub, sreća pa nisam naglas rekla.
Na ulicama nema toliko ljudi, vjerovatno samo ko mora je trenutno napolju.

Dobrih pola sata hoda mi treba da se nađem pred kafićom gdje sam se dogovorila sa Johannom. Podne je uveliko prošlo pa je i gužva unutra manja nego inače.
Ugledam je da sjedi za stolom pored prozora pa žurnim koracima krenem prema njoj.

"Zdravo Jess." Nabaci osmjeh kad me ugleda i čak ustane da me zagrli. Namrštena sam dok se grlimo ali ubrzo pređe u smiješak.
"Izvini ako je ovo malo dalje od tvog smještaja." Izvinjava mi se dok sjedamo jedna prekoputa druge.
"Svakako mi je prijalo malo na vazduh." Priznam. Prijalo mi je da mi vjetar malo izbistri misli  ili barem pokuša.

"Kako si?" Odjednom pita a ja se na tren iznenadim.
"Kako sam?" Podignem obrve dok se ona blago smiješi. "Pa...dobro? Pretpostavljam." Otkad je ovako sva brižna i pažljiva?
"Ne izgledaš mi okej." Suženih očiju me posmatra. "Možeš podijeliti samnom...ako želiš naravno." Brzo nadoda drugi dio rečenice.
"Ma sitnice neke. Znaš mene kakva sam..." odmahnem rukom kroz lažan osmijeh. Došli smo da pričamo o nečemu što mi želi povjeriti a osjećam se kao kod psihijatra. Ovakve seanse sam imala davno.
"Baš zato što te znam." Podigne obrve a ja uzdahnem.
"Malo mi se život zakomplikovao u zadnje vrijeme." Požalim se. "Iskreno mislim da gubim konce." Počešem se po potiljku nervozno.
"Zato što ne vjeruješ u sebe." Na sekund se nanamrštim. "Jessica, ja te znam jako dobro. Upoznala sam te kroz par godina kada smo život dijelile, zajedno." A nikada nisam mislila da me shvata. "Ako želiš da se pokreneš...žao mi je što ti ovo ja moram reći ali moraš raskrstiti sa prošlošću." Šta bi to značilo? "Ne može te vući nazad, doživotno, to što ti se desilo." Gledam je i pomislim šta bih dala da je ovako moja majka razgovarala sa mnom barem jednom. Ona bi me posle druge riječi otjerala dođavola ili samo zakolutala smoreno.
"Nemoguće je Jo." Tiho i pažljivo izgovaram. "Pa zašto misliš da sam otišla odavde?" Nasmijem se nervozno. "Nisam se željela nikada vratiti." Zaista nisam ali okolnosti su me natjerale.
"Znam da jesi i iskreno mislim da ti je ta odluka bila najbolje što si tada mogla." Iznenadim se kad ovo čujem. Niko do sada nije pohvalio tu odluku. Svi su mi govorili da bi bilo bolje ds sam ostala i suočila se ali ja i danas dan smatram da je to najbolja odluka u mom životu.
"Ali sad sam ponovo ovdje i stvari se ponovo komplikuju..." prođem rukom kroz kosu. "Vidjela si i sama." Sjećam se njene face sa svadbe kada je ugledala Simona. Bila je zatečena prizorom kada se rukovao samnom.
"Znam. Ali moraš se suočiti sa svojim strahovima, jedino tako ih možeš pobijediti." Čvrsto, ubjedljivo govori. Mogla bi biti neki motivacioni govornik.
"Bojim se." Nisam nikada ni sa kim ovako iskreno razgovarala na ovu temu.
"Hej..." hvata me za ruku preko stola. "Imaš ljudi oko tebe koji te vole. Možda ih nije na desetine ali oni koji su tu, tu su sa razlogom." Nasmiješeno kaže.

"Dobro dosta o meni." Nekoliko sekundi se gledamo pa napokon progovorim. Postalo mi je malo neugodno. "Ne želim biti bezobrazna ali otkud ova promjena?" Blago se trzne pa ispija gutljaj kave.
"Natjeraju te neke situacije. Znaš i sama već." Poznato mi je pa klimnem. Nekoga na bolje očigledno kao nju naprimjer.  A nekoga i na loše zar ne, zvuči poznato??
"Želim te zamoliti nešto." Kaže a ja se namjestim u stolici. "Želim da budeš uz Louisa." Namrštim se.
"Opet..." kroz uzdah izgovorim "Rekla sam ti Jo, ne žel..."
"Ja.. Umirem Jessica." Sasiječe u korijenu moju dalju pobunu. I ujedno i mene sasiječe grč u stomaku. Izbezumljeno gledam u njene oči koje se počinju ispunjavati suzama.
"Šta pričaš to?" Povisim ton blago ali od nevjerice.
"Imam rak." Okej, šok za šokom. "Četvrti stadijum." Nekako suviše smireno kaže kao da se pomirila sa tim. Pokrijem rukama usta jer ne želim vrisnuti. Kako...
"Šališ se?" Jedva mucajući izgovorim a ona odmahne glavom. "Pa kako? Mislim otkad?" Zbunjena sam i u šoku. Louisova majka umire?
"Skoro sam otkrila. Nisam imala toliko problema zdravstvenih ali onda je počelo naglo da se pogoršava i eto nas već na kraju." Kako može ovako mirno govoriti a odbrojava mjesece? Dane?
Kako je Louis ovo podnio? Čekaj malo...
"Zna li Louis za ovo?" Dignutih obrva upitam a ona odmahne glavom i gleda u sto'. "Johannah moraš mu reći." Ozbiljna sam i ne želim da Louis zadnji saznaje da mu majka umire.
"Nemam srca Jess." Jedva usmjeri pogled na mene a jedna skoro primjetna suza joj klizne niz obraz. "Nemam srca da ga gledam kako se kida a ništa ne može uraditi. Niko ne može." Iako nije bila tu zadnjih godina Louis je jako voli. Pobogu majka mu je.
"Biće mu još gore ako sazna tek kad..." ne mogu izgovoriti pa stisnem oči. "Molim te. Razgovaraj sa njim." Gutam knedlu dok je ubjeđujem. Nisam smatrala da će njen kraj biti  ovakav.
"Shvatićeš ako kažem da se bojim." Slabašno se osmijehne. Ne želim zamisliti u kojim bolovima je ona, i onim fizičkim i psihičkim. "Samo želim da mi obećaš da ćeš biti tu za njega." Obriše suze koje uveliko kvase njeno umorno lice. "Molim te budi uz njega." Klimam potvrdno dok je gledam tužno. I opet ne mogu plakati, mogla bih pući iznutra ali suze su mi isparile davnih dana.
"Naravno da ću biti. Mi smo brat i sestra." Koliko god se ljutila na njega mislim da će mu moja podrška trebati. I rame za plakanje.
"Hvala ti Jess."